I Kž-1171/2007-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1171/07-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. K., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. Kaznenog zakona (NN 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04 i 84/05 – u nastavku: KZ), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 21. lipnja 2007. godine, broj K-137/95, u sjednici održanoj dana 11. lipnja 2010., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o j e:

Žalbe opt. D. K. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, pod toč. 1. izreke, u odsutnosti je oglašen krivim opt. D. K. zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, pod toč. 2. te izreke zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. i 2. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci te pod toč. 3. te izreke također zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 1. i 2. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine pa je, primjenom odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Temeljem čl. 63. st. 1. KZ, optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 30. lipnja 1995. godine do 28. lipnja 1996. godine.

Temeljem čl. 132. st. 2. ZKP, oštećenom poduzeću „M.“ d.d. Z. dosuđen je imovinskopravni zahtjev te je optuženik obavezan isplatiti iznos od 5,109.812,09 kn u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

I Kž 1171/07-3

Temeljem čl. 82. KZ, od optuženika je oduzeta imovinska korist stečena kaznenim djelom u iznosu od 285.522,80 kn.

Optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka, sukladno čl. 122. st. 4. ZKP.

Istovremeno, pod toč. 4. izreke, protiv opt. D. K. je, temeljem čl. 353. toč. 3. ZKP, odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ, u kojem dijelu su troškovi kaznenog postupka pali na teret proračunskih sredstava, u smislu čl. 123. st. 1. ZKP.

Protiv osuđujućeg dijela presude žale se optuženik i državni odvjetnik. Optuženik podnosi žalbu po svom branitelju N. V., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik podnosi žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni u odnosu na kazneno djelo pod toč. 3. izreke prvostupanjske presude, a u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1. te izreke zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo pod toč. 3. izreke ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se optuženiku za to kazneno djelo utvrdi stroža kazna zatvora, kao i da se pobijana presuda preinači u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1. izreke i optuženiku također utvrdi kazna zatvora u dužem vremenskom trajanju, a time i da ga se osudi na strožu jedinstvenu kaznu.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje i vraćen je s prijedlogom da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a žalba nižeg državnog odvjetnika uvaži i postupi u pravcu njegovog žalbenog prijedloga.

Na sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drago Marincel je djelomično izmijenio prethodno dani prijedlog na način da je izjavio odustanak od dijela žalbe nižeg državnog odvjetnika zbog žalbenog osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, slijedom čega ovaj Vrhovni sud prvostupanjsku presudu po tom osnovu nije preispitao.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik da se prvostupanjska presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

U odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ za koje je pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude oglašen krivim, optuženik ponavlja svoju obranu da je ugovor o kupoprodaji stana u Z., …, bio fiktivne naravi, dok je ugovor o zakupu te nekretnine zaključen sa I. H. odražavao pravu volju stranaka, što je vidljivo i iz činjenice da optuženikov

I Kž 1171/07-3

potpis na kupoprodajnom ugovoru nije javnobilježnički ovjeren. Zaključenjem ugovora o zakupu, optuženik kao direktor poduzeća „M.“ d.d. Z., nije prekoračio svoja ovlaštenja. Također, nije nastupila nikakva šteta za spomenuto poduzeće, jer je novac primljen od I. H. optuženik uplatio na račun tog poduzeća putem Z. R. s osnova dokapitalizacije, što potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje. Stoga smatra da je potrebno kao svjedoka ispitati Z. R., kojeg u svom iskazu spominje i svjedok B. M..

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je činjenično stanje u odnosu na ovo kazneno djelo u svemu potpuno i pravilno utvrđeno te je optuženik osnovano oglašen krivim.

Prvostupanjski sud s pravom otklanja obranu optuženika kao nelogičnu i neuvjerljivu, jer ju on mijenja tijekom postupka bez uvjerljivog obrazloženja, a također, obrana optuženika je u suprotnosti sa iskazima svjedoka I. H. te R. T., kao i postojećom dokumentacijom u spisu, a naročito specijalnom punomoći od 29. prosinca 1993. godine potpisanoj po optuženiku.

Naime, iako obrana želi prikazati da je zaključivanje kupoprodajnog ugovora od 13. prosinca 1993. godine o prodaji vrijedne nekretnine u vlasništvu poduzeća „M.“ d.d. Z., bila simulirani pravni posao, iz navoda samog kupoprodajnog ugovora, kao i činjenice da je optuženik nesporno primio od kupca I. H. iznos kupovnine naznačen u ugovoru u visini od 1,400.000,00 DEM (protuvrijednost od 5,040.000,00 kn), nakon čega je kupac ušao u posjed nekretnine, jasno proizlazi da je kupoprodajni ugovor u svim svojim sastavnicama bio realiziran i punovrijedan pravni posao, posljedicom čega je u korist I. H. provedena promjena prava vlasništva u zemljišnim knjigama temeljem specijalne punomoći potpisane po optuženiku.

Suprotno tvrdnji žalbe, činjenica da potpis optuženika na kupoprodajnom ugovoru nije javnobilježnički ovjeren, sama po sebi ne ukazuje na fiktivnost pravnog posla, jer su ugovorne strane faktički izvršile svoje obaveze, a presudom Općinskog suda u Zagrebu broj P-5283/95 potvrđena je valjanost ugovora. Osim toga, potpis optuženika nije javnobilježnički ovjeren niti na ugovoru o zakupu sporne nekretnine, a obrana ipak tvrdi da je upravo taj ugovor predstavljao pravu volju stranaka. Stoga, dakle, izostanak ovjere potpisa na kupoprodajnom ugovoru ovdje očito nije odlučna okolnost.

Osim toga, prema iskazu tadašnjeg šefa računovodstva, svjedoka A. J. M., proizlazi da optuženik nije prezentirao ugovor o zakupu nekretnine niti je dao nalog da se isti provede u poslovnim knjigama, tako da po tom osnovu nisu vršena nikakva financijska zaduženja. Postojanje tog ugovora otkriveno je tek naknadno, protekom više od godinu dana, prilikom vršenja kontrole financijske policije, slijedom čega je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je zapravo ugovor o zakupu bio fiktivan pravni posao i imao za svrhu prikrivanje činjenice otuđenja nekretnine u vlasništvu poduzeća „M.“ d.d., za koji pravni posao optuženik nije imao ovlaštenje niti je primljeni iznos kupovnine ikada položio na račun tog društva.

Nadalje, prvostupanjski je sud s pravom odbio ispitati svjedoka Z. R. budući da njegov iskaz nije odlučan za postojanje predmetnog kaznenog djela. Naime, sve da je optuženik, kako tvrdi, novac primljen od I. H. proslijedio Z. R. kako bi ga ovaj, u ime optuženika, uplatio na ime dokapitalizacije poduzeća „M.“ d.d., to još uvijek ne otklanja zaključak o kriminalnom djelovanju optuženika koje se očituje kroz nastup štete za spomenuto poduzeće. Naime, dinamika otkupa dionica i dokapitalizacije društva prema Aneksu Ugovora o prodaji dionica

I Kž 1171/07-3

d.d. „M.“ od 18. veljače 1993. godine nije i ne može biti u nikakvoj vezi sa iznosom kupovnine koju je optuženik nesporno primio od I. H. na ime prodane nekretnine u vlasništvu tog društva. Neovisno o tome što je iznos od 1,400.000,00 DEM protuzakonito isplaćen optuženiku osobno, što jasno pokazuje njegovu kriminalnu namjeru, ostaje činjenica da ta sredstva predstavljaju vlasništvo poduzeća „M.“ d.d.. S druge strane, kupnja dionica i dokapitalizacija društva predstavlja osobno dugovanje optuženika prema zaključenom Ugovoru od 17. prosinca 1992. godine pa se ta obaveza nikako nije mogla namiriti sredstvima tog društva, jer bi to značilo da poduzeće „M.“ d.d. samo sebe kupuje vlastitim sredstvima što je protivno zakonu i smislu tog pravnog posla. Doduše, sredstva poduzeća „M.“ d.d. mogla su se utrošiti na navedeni način samo pod uvjetom da članovi Uprave prethodno optuženiku odobre kredit, ali tada samo pod uvjetima iz čl. 431. Zakona o trgovačkim društvima koji kredit je on u određenom roku dužan vratiti, što ovdje opet nije bio slučaj.

Kako optuženik, dakle, nesporno nije položio primljeni iznos kupovine u protuvrijednosti od 1,400.000,00 DEM na račun poduzeća „M.“ d.d. čiju je nekretninu prodao, očito je sebi pribavio protupravnu imovinsku korist u naznačenom iznosu, kako pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

Slijedom toga, nikakove dvojbe nema da je optuženik, suprotno svojim ovlaštenjima direktora propisanim u čl. 53. Statuta dioničkog društva „M.“, kao odgovorna osoba prekoračio granice ovlasti s ciljem da sebi pribavi znatnu imovinsku korist te je time u potpunosti ostvario sve objektivne i subjektivne elemente bića kaznenog djela za koje je osnovano oglašen krivim.

Nadalje, optuženik pobija činjenična utvrđenja u odnosu na kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. al. 4. i st. 2. KZ za koje je pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim. U žalbi se ne osporava da je optuženik dao nalog za isplatu plaća djelatnika u gotovini na koji način je izbjegnuto plaćanje poreza i doprinosa iz/na plaće u ukupnom iznosu od 1,801.399,94 kn, međutim, tvrdi se da on nije imao namjeru na počinjenje kaznenog djela, već je na takvo poslovanje bio prinuđen zbog teške gospodarske situacije koja je nastala posljedicom rata u Republici Hrvatskoj. Kako nije ostvaren subjektivni elemenat predmetnog kaznenog djela, smatra da ga treba osloboditi od optužbe.

Međutim, ovakvi navodi žalbe nisu prihvatljivi, jer iz iskaza svjedoka A. J. M., tadašnjeg šefa računovodstva u poduzeću „M.“ d.d., jasno proizlazi da je optuženik, kao direktor, bio upozoren na dužnost isplate plaća i stimulacije djelatnicima putem računa poduzeća, kao i na obvezu plaćanja poreza i doprinosa s tog osnova, ali je usprkos toga dao nalog da se sve gotovinske isplate zaposlenicima vrše u netto iznosu putem blagajne poduzeća. Da li je optuženik takovu odluku donio zbog financijskih teškoća izazvanih ratnim zbivanjima, nije od relevantnog utjecaja na procjenu njegove namjere da ovakvim načinom poslovanja izbjegne plaćanje poreza i doprinosa odnosno uskrati sredstva koja pripadaju državnom proračunu, već su takve objektivne okolnosti eventualno od značaja za odmjeravanje kazne, a što je i prvostupanjski sud imao u vidu.

Budući da je temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka dipl. oec. M. D. nedvojbeno utvrđeno da u periodu od 1. siječnja 1994. godine do 31. siječnja 1995. godine u poduzeću „M.“ d.d. nije vršena redovita isplata plaća i stimulacija putem računa niti redovito plaćanje doprinosa i poreza na/iz plaća u ukupnom iznosu od 1,801.399,94 kn, to je

I Kž 1171/07-3

postupanjem optuženika, kao odgovorne osobe, pribavljena znatna imovinska korist tom poduzeću, a istovremeno je oštećen državni proračun Republike Hrvatske u naznačenom iznosu.

Konačno, nije osnovana žalba optuženika niti u odnosu na kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. al. 5. i st. 2. KZ za koje je pod toč. 3. izreke prvostupanjske presude oglašen krivim.

Nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, žalitelj vidi u tome što tijekom postupka nije prihvaćen prijedlog obrane za utvrđivanje vlasničkog statusa američkog poduzeća „I.“ T., K., zbog čega se ne može tvrditi da je optuženik bio isključivi vlasnik tog poduzeća niti da je sebi osobno pribavio protupravnu imovinsku korist. Žalitelj smatra da se ovdje radi o građanskopravnom odnosu, a ne kaznenoj odgovornosti optuženika.

Nasuprot tome, ispitujući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u okviru žalbom istaknutih razloga, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je optuženik osnovano oglašen krivim, jer je kao odgovorna osoba u poduzeću „M.“ d.d. nenamjenski raspolagao sredstvima kratkoročnog kredita prema ugovoru broj 175 sa Z. b. d.d. Z. na način da je stranom poduzeću „I.“, koje je u njegovom vlasništvu, isplatio konvertirani iznos u protuvrijednosti od 525.935,80 kn, iako je bio svjestan da to poduzeće nije u cijelosti izvršilo svoju ugovornu obvezu, već je poduzeću „M.“ d.d. isporučilo informatičku opremu u protuvrijednosti od svega 170.601,00 kn, na koji način je stranom poduzeću „I.“ pribavljena protupravna imovinska korist u razlici vrijednosti isporučene robe od 355.334,80 kn.

Budući da je prvostupanjski sud mijenjao pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz optužnice i kriminalno djelovanje optuženika označio kao blaže kazneno djelo iz čl. 292. st. 1.i 2. KZ (u kojem dijelu je viši državni odvjetnik odustao od podnesene žalbe), to prema pravnoj oznaci djela iz prvostupanjske presude sada proizlazi utvrđenim da je inkriminiranim postupanjem optuženika pribavljena protupravna imovinska korist poduzeću „I.“, a ne njemu osobno. Zbog toga, suvišan je prijedlog žalbe za utvrđivanjem vlasničkog statusa poduzeća „I.“ putem Trgovinske komore u Kaliforniji, SAD, tim više jer su sredstva trgovačkog društva ionako odvojena od posebne imovine njezinog vlasnika. Osim toga, uvidom u zapisnik s glavne rasprave od 16. ožujka 2007. godine utvrđeno je da je branitelj optuženika odustao od citiranog dokaznog prijedloga, a sada se u žalbi ne navode nove činjenice koje bi takav prijedlog opravdavale.

Žalbeni osnov pogrešne primjene materijalnog prava (ustvari povrede kaznenog zakona) žalitelj izvodi iz, po njemu, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim, budući da ovaj Vrhovni sud nalazi kako su sve činjenice u postupku pravilno i potpuno razjašnjenje te ocijenjene, to niti ovaj žalbeni osnov nije ostvaren. Odluka o kazni ispitana je u povodu žalbe državnog odvjetnika, ali i po službenoj dužnosti, budući da žalba optuženika, u smislu čl. 382. st. 2. ZKP, podrazumijeva i ovaj žalbeni osnov.

Nije u pravu državni odvjetnik kada predlaže da se optuženiku za kaznena djela pod toč. 1. i 3. izreke prvostupanjske presude utvrde duže pojedinačne, a time izrekne i stroža jedinstvena kazna zatvora.

I Kž 1171/07-3

Sve otegotne okolnosti navedene u žalbi državnog odvjetnika i to da je optuženik učinom kaznenog djela pod toč. 3. izreke „isisavao“ novac iz domaće u korist inozemne pravne osobe, kao i da je pobjegao s teritorija Republike Hrvatske usprkos danom jamstvu, a pribavljena imovinska korist je izuzetno visoka, već su našle dovoljno odraza u visini pojedinačno utvrđenih kazni zatvora i, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, ne opravdavaju strože kažnjavanje, posebno s obzirom na protek vremena od događaja.

S druge strane, nema uvjeta niti za izricanje blaže kazne, jer su sve u prvostupanjskoj presudi utvrđene olakotne okolnosti pravilno cijenjene, a naročito činjenica da je kazneno djelo pod toč. 2. izreke dijelom bilo uvjetovano težinom gospodarske situacije nastale uslijed ratnih zbivanja što je dovelo i do odustanka stranih partnera zbog povećanog rizika ulaganja u Republici Hrvatskoj.

Stoga su pojedinačno utvrđene kazne zatvora i to kazna zatvora u trajanju od dvije godine za kazneno djelo pod toč. 1. izreke, u trajanju od jedne godine i šest mjeseci za kazneno djelo pod toč. 2. izreke, kao i kazna zatvora u trajanju od jedne godine za kazneno djelo pod toč. 3. izreke, kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, u svemu primjerena kaznena sankcija kojom će se, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, postići ciljevi specijalne i generalne prevencije.

Odluka o oduzimanju imovinske koristi od optuženika sukladna je odredbi čl. 82. KZ, jer nitko ne može zadržati korist ostvarenu kaznenim djelom, dok odluka o dosuđenom imovinskopravnom zahtjevu poduzeću „M.“ d.d. žalbom nije osporavana pa je u tom dijelu izostala i mogućnost preispitivanja presude suda prvog stupnja.

Kako navodi podnesenih žalbi nisu osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 387. ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 11. lipnja 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.