I Kž-49/1997-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-49/1997-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Senke Klarić-Baranović, Marijana Hranjskog i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća, uz sudjelovanje tajnika u odjelu - više sudske savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. H. zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 23. listopada 1996. godine br. K-54/96, u sjednici održanoj 28. listopada 1999. godine, u nazočnosti branitelja opt. M. H., D. B., odvjetnika iz B. i zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika kao osnovana, ukida se pobijana presuda i predmet vraća nadležnom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom na temelju čl. 340. toč. 3. ZKP/93 opt. M.H. oslobođen je od optužbe da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi s čl. 157. st. 1. KZRH.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je predložio, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis, stavio je u smislu čl. 360. st. 2. ZKP/93 pismeni prijedlog, da se žalba nižeg državnog odvjetnika prihvati i postupi sukladno tom žalbenom prijedlogu.

Sjednici vijeća, uz zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. S.Z., bio je nazočan i branitelj opt. M.H., D.B., odvjetnik iz B., dok uredno pozvani optuženik nije pristupio pa je sjednica održana i bez njegove nazočnosti.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

Doduše, ta žalba nije osnovana zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93 zato što je sud uzeo da je oštećenik pretrčavao cestu iako je to suprotno nalazu prometnog vještaka, pa se takovim žalbenim navodima presuda pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalba naime, u tom dijelu ističe, da je sud pogrešno ocijenio rezultate prometnog vještačenja, pa izvođenje pogrešnih zaključaka ne predstavlja proturječnost u smislu istaknute procesne povrede. Osnovana je međutim, žalba državnog odvjetnika zbog žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud pogrešno ocijenio odlučne činjenice utvrđene prometnim vještačenjem.

Naime, kombiniranim prometno-medicinskim vještačenjem neprijeporno je utvrđeno, da se optuženik prema mjestu nesreće kretao desnom stranom kolnika na razmaku od 0,70 metara od desnog ruba tj. bliže sredini ceste, da je poduzeo skretanje s vozilom u lijevo i kočenje na udaljenosti od 13 metara od oštećenog te je istom brzinom s prednjim desnim dijelom vozila naletio na desni bok tijela oštećenog, pri čemu je prednji desni rub vozila bio odmaknut za 0,9 metara od ruba ceste dok se oštećenik s tijelom nalazio 1,2 metra duboko u cesti, krećući se najvjerojatnije hodom unazad.

Budući da se tehničkim putem nije moglo utvrditi odakle je oštećenik došao na mjesto naleta, vještak je glede kretanja oštećenika do tog mjesta i u svezi s tim mehanizma nastanka prometne nesreće iznio dvije varijante, one koje su opisane na str. 6. predmetnog vještva pod toč. 3.5 i 3.6.

Sud je međutim, svoj konačni zaključak o nedokazanosti kaznene odgovornosti optuženika za prometnu nesreću temeljio dijelom na obrani optuženika i dijelom na drugoj varijanti vještaka, onoj pod 3.6 smatrajući, da se radilo o iznenadnom pretrčavanju oštećenika s desno na lijevo u okolnostima kada se nalet na njega više nije mogao izbjeći.

Takav se zaključak suda, bar za sada, ukazuje pogrešnim i preuranjenim budući da sud nije uopće razmatrao a kamo li isključio onu varijantu vještaka pod 3.5, koja ne isključuje kaznenu odgovornost optuženika ako se oštećenik od prije nalazio na kolniku, a što je vjerojatnije.

S tim u svezi, opravdano upozorava državni odvjetnik u svojoj žalbi, da je ostalo upitno je li se oštećenik uopće nalazio na bankini, kako je to zapravo uzeo sud prvog stupnja ili se tamo nije uopće nalazio, već se od prije nalazio na kolniku i gurao bicikl u istom pravcu u kojem se kretao i optuženik. Kada se izuzme obrana optuženika, da je oštećenika prvi put uočio na udaljenosti od 25 do 30 metara kako stoji na bankini i to gotovo jedan metar duboko, i koju je sud prvog stupnja nekritički, bez provjere od strane vještaka, prihvatio, drugih podataka koji bi na to upućivali nema. Dapače, raspoloživi podaci u spisu predmeta prije bi ukazivali da se oštećenik od prije nalazio na kolniku i gurao bicikl, budući da ga je svjedok D.D., koji je svojim vozilom prošao nešto prije od optuženika, na vrijeme uočio na kolniku i unatoč nesigurnom kretanju oštećenika uslijed njegove teške alkoholiziranosti, uspješno ga zaobišao. Da je vjerojatnije da se oštećenik cijelo vrijeme kretao kolnikom, pa je onda, videći da mu se opasno približava vozilo, ustuknuo unazad, tako da se u času naleta našao u položaju opisanom na str. 5. pod toč. e) nalaza vještaka, a bicikl odgurnuo prema bankini da on ostane u položaju u kojem je i nađen, pri čemu je bicikl ostao neoštećen, ukazuje upravo položaj bicikla koji je naslonjen na lijevu stranu, poprijeko na bankini, tj. zadnjim točkom za 0,5 metara na kolniku. U prilog iznijetog govori i mišljenje vještaka o tomu kako se bicikl mogao naći u položaju u kojem se našao, za slučaj da nije mican "da se bicikl u takovom položaju mogao naći ako onaj koji ga gura skrene u desno na bankini i pri tomu čim izlazi s ceste pusti bicikl" (list 100 spisa), a ne obrnuto kako je to zapravo uzeo sud prvog stupnja, da bi oštećenik bio na bankini, tu ostavio bicikl a zatim započeo s pretrčavanjem ceste bez bicikla.

Prema tomu, osnovano ukazuje državni odvjetnik da je sud prvog stupnja nekritički prihvatio obranu optuženika a zanemario okolnosti iz kojih se može zaključiti, da je oštećenik bio na kolniku, pa prema tomu, da se kao učesnik u prometu zatekao na desnoj strani cesti o kojoj činjenici su ostali učesnici u prometu, pa tako i optuženik, bili dužni voditi računa i svoju vožnju istoj prilagoditi.

Stoga je, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika kao osnovane, prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i vratiti nadležnom sudu na ponovno suđenje, koji će u ponovljenom suđenju, provesti sve već provedene dokaze, a potom i rekonstrukciju događaja, za koju se sada zalaže državni odvjetnik, radi utvrđivanja načina kretanja oštećenika pred prometnu nesreću i optuženika, imajući pri tome u vidu kako obranu optuženika tako i već date varijante po vještaku prometne struke, nakon čega će tek moći donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

Slijedom svega naprijed izloženog, na temelju čl. 388. st. 1. ZKP/97, riješeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 28. listopada 1999. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja v.r.

Katica Jelić v.r.