II Rev-26/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 26/1994-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bje'govića, Radomire Felicijan-Maođuš, Borisa Guttmanna i Stani-slava Plazonića, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja S. r. z. r. u g. O. iz O., kojeg zastupa punomoćnik Z. M. odvjetnik iz O., protiv tuženika D. P. B. M., radi 15.591.813 HRD, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Privrednog suda Hrvatske od 19«listopada 1993. Pž-1843/93, kojom je potvrđena presuda Okružnog privrednog suda u Osijeku od 15- travnja 1993. br. P-3579/92, u sjednici održanoj dana 10.ožujka 1994.

r i j e š i o j e:

Obje nižestupanjske odluke - presuda Privrednog suda Hrvatske od 19. listopada 1993. br. Pž-1843/93 i presuda Okružnog privrednog suda u Osijeku od 15. travnja 1993. br. P- 3579/92 ukidaju se u cijelosti te predmet vraća Trgovačkom sudu u Osijeku kao sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 15,591.813 HRD sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog računa kao u prilogu tužbe do isplate i naknaditi parnični trošak u iznosu od 1,190.000 HRD.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude, pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju izjavio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primijene materijalnog prava s prijedlogom, da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode i predlaže,da se revizija odbije kao neosnovana, dok se državni odvjetnik Republike Hrvatske nije izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja samostalne radnje za završne radove u građevinarstvu, da se tuženiku građevinsko-industrijskom poduzeću naloži,

II Rev 26/1994-2

da isplati tužitelju iznos od 15,591.813 HRD sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao i da mu nadoknadi troškove postupka koji zahtjev su niži sudovi prihvatili.

Po nalaženju ovog suda u postupku pred nižim sudovima ostvaren je istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Revidentu međutim valja prvenstveno odgovoriti da su niži sudovi po nalaženju ovog suda bili ovlašteni raspraviti i odlučiti o osnovanosti potraživanja po zahtjevu tužitelja nakon što je protiv rješenja o izvršenju na temelju vjerodostojne isprave donesenog po prijedlogu tužitelja kao vjerovnika -tuženik kao dužnik podnio pravovremeni prigovor u kojem pobija izdano rješenje ne samo u dijelu u kojem je određeno izvršenje, nego i u dijelu kojim je obvezan namiriti to potraživanje, a to bez obzira što tužitelj kao vjerovnik nije u prijedlogu za izvršenje zatražio, da se za slušaj da dužnik podnese prigovor protiv rješenja o izvršenju, taj prijedlog smatra tužbom. To stoga jer prema odredbama čl. 55. i 55.a) Zakona o izvršnom po- stupku - dalje: ZIP (koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske - "Narodne novine" br. 53/91) koje su bile mjerodavne u času pokretanja ovog postupka o zahtjevu vjerovnika po prijedlogu za izvršenje na temelju vjerodostojne isprave - u slučaju podnošenja prigovora nastavit će se parnični postupak povodom prigovora kojim se pobija postojanje istaknutog potraživanja i to bez traženja vjerovnika u prijedlogu, da se prijedlog za slučaj prigovora smatra kao tužba - kako je to bilo propisano ranijom odredbom čl. 55. st. 3- ZlP-a, koja više nije bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka dana 30. srpnja 1992. godine.

Po shvaćanju ovog suda nije osnovan ni prigovor revidenta u kojem nalazi, da su niži sudovi bili dužni pozivom na odredbu čl. 213. st. l. toč. 2. ZPP prekinuti ovaj postupak imajući u vidu da se stalno sjedište tuženika nalazi u Belom Manastiru, dakle na privremeno zaposjednutom području Republike Hrvatske, a uvodno spomenuta odredba propisuje, da će sud prekid postupka odrediti u slučaju, ako se stranka nalazi na području koje je zbog izvanrednih događaja odsječeno od suda.

Naime, iz podataka u spisu ovog predmeta slijedi, da je tuženik nakon privremenog zaposjedanja Belog Manastira (privremeno) premjestio svoje sjedište u Osijek, te je kao stranka sudjelovao u cijelom postupku pred nižim sudovima. Stoga su niži sudovi po ocjeni ovog suda s pravom otklonili prijedlog tuženika radi prekida postupka, jer svrhu odredbe čl. 213. st. l. toč. 2. ZPP u pravcu prekida postupka treba tražiti u nemogućnosti stranke (zbog privremene odsječenosti od suda) da sudjeluje u postupku, a takva situacija u konkretnom slučaju nije nastala, već stoga jer je tuženik kao stranka imao mogućnost sudjelovati u raspravljanju koju je mogućnost ostvario u dosadašnjem tijeku postupka.

Revident je u postupku pred nižim sudovima osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva i u svojim prigovorima između ostalog iznio tvrdnju, da je potraživanje tužitelja u dijelu koji je osnovan uglavnom podmirio i to na razne načine, pa tako npr. prebijanjem međusobnih potraživanja stranaka, podmirenjem poreskih obveza tužitelja kod nadležnih tijela, davanjem narudžbenica tužitelju radi nabave potrebnog materijala, imajući u vidu, da je tužitelj kao podizvođač tuženika izvodio određene radove na onim objektima na kojima je tuženik bio glavni izvođač radova.

Niži sudovi u provedenom postupku u bitnom su utvrdili, da je tužitelj dokazao kako je za tuženika izveo sve sporne radove za koje traži naplatu po računima koji su predmet

II Rev 26/1994-2

tužbenog zahtjeva, a smatraju, da je teret dokaza o plaćanju utuženih računa bio na revidentu, koji da nije u postupku dokazao da bi na bilo koji način od onih na koje se pozvao bilo podmireno utuženo potraživanje tužitelja sadržano u utuženim računima.

Ovaj sud je ustanovio uvidom u spis predmeta, da je revident ukazivao tijekom postupka na okolnost da mu je cijelokupna njegova poslovna dokumentacija (knjigovodstveno-financijska i građevinska) u postupku bila nedostupna, jer se ista nalazi na privremeno zaposjednutom području, pa je stoga još u postupku pred sudom prvog stupnja, između ostalog predložio, da se tužitelju naloži, da doprinese svu dokumentaciju s kojom raspolaže,a koja se odnosi na poslovni odnos parničnih stranaka koji je predmetom spora (zapisnik sa ročišta glavne rasprave od 19. siječnja 1993.godine - list 44 spisa), ali sud prvog stupnja nije prihvatio takav prijedlog tuženika,već se zadovoljio uvidom u priložene račune tužitelja, a ni sud drugog stupnja, ni je smatrao značajnim u pogledu propusta pri utvrđivanju odlučnih činjenica one prigovore revidenta iznesene u njegovoj žalbi protiv prvostupanjske presude kojima je revident ponovno ukazao na po sudu prvog stupnja propuštenu mogućnost utvrđivanja spornih činjenica - napose u pogledu namirenja potraživanja tužitelja - pribavom izvorne dokumentacije tužitelja koja bi dalje otvorila mogućnost vještačenja glede utvrđivanja eventualno primljenih uplata na računu tužitelja izvršenih po tuženiku, jer bez prethodnog uvida u cjelokupnu dokumentaciju tužitelja takvo vještačenje po mišljenju revidenta ne bi bilo uspješno.

Prema odredbi čl. 7. st. 1. ZPP sud je dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva pri čemu su prvenstveno stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (st. 2. iste zakonske odredbe), ali sud je ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje (st. 3. čl. 7. ZPP).

Ovaj sud polazeći od do sada utvrđenog stanja stvari i rezultata dosadašnjeg postupka o tome da u konkretnoj situaciji tuženik nije bio u mogućnosti predložiti uvid u svoju po- slovnu dokumentaciju, s obzirom na momentalnu nedostupnost iste (koja nemogućnost dokazivanja nije bila sporna) nalazi, da je sud prvog stupnja u okviru svoje obveze istinitog i potpunog utvrđivanja spornih činjenica, a napose u smislu ovlaštenja da u tu svrhu izvede i dokaze koje strane nisu predložile,ako su ti dokazi značajni za odlučivanje (čl. 7. st. l. i 3. ZPP) bio dužan napose povodom konkretnog prijedloga revidenta zatražiti od tužitelja da dostavi svu svoju dokumentaciju u vezi spornih poslovnih događaja koja se odnosi na utuženo potraživanje, a koju osim računa ispostavljenih po tužitelju predstavlja i kompletna financijsko-knjigovodstvena dokumentacija tužitelja koja se odnosi na poslovanje stranaka.

To znači, da je bilo potrebno da sud prvog stupnja izvrši uvid u takvu dokumentaciju tužitelja i dade mogućnost tuženiku da se o njoj izjasni, a zatim po potrebi nakon toga odredi i dokaz saslušanjem vještaka odgovarajuće struke. Kako ni sud drugog stupnja povodom žalbe tuženika nije sanirao propust suda prvog stupnja u pogledu potpunog i istinitog utvrđivanja spornih činjenica proizlazi, da su na izloženi način oba nižestupanjska suda počinili onu bitnu povredu opisanu u SI. 354. st. l.u vezi SI.7. st.l. ZPP na koju sadržajno i to osnovano ukazuje revident.

Niži sudovi počinili su po nalaženju ovog suda i onu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.13. ZPP koju revident ističe u vezi ocjene iskaza

II Rev 26/1994-2

svjedoka Z. S., jer sadržaj iskaza toga svjedoka iznesen u razlozima njihovih odluka i njegova ocjena pri utvrđivanju odlučnih činjenica po mišljenju ovog suda u proturječnosti je sa utvrđenjem nižih sudova o postojanju duga na strani tuženika, budući da je taj svjedok iskazao na koncu svojeg izlaganja, da je prema izvršenom usklađenju potraživanja između parničnih stranaka "ostalo dugovanje O. iz O. (dakle tužitelja), a ne potraživanje kako je greškom konstatirano u iznosu od preko 1,000.000 HRD".

Prvostupanjski sud ističe ocjenjujući iskaz spomenutog svjedoka inače voditelja financijske službe tuženika, kako nije mogao potvrditi tuženikove navode o plaćanju utuženog iznosa, dok sud drugog stupnja ističe "kako iz iskaza spomenutog svjedoka proizlazi, da postoji dugovanje prema tuženiku", što bi po nalaženju ovog suda moglo jedino potvrđivati istinitost navoda revidenta, ali sud drugog stupnja suprotno tome smatra, da sadržaj toga dokaza ide u prilog tvrdnjama tužitelja, što po nalaženju ovog suda nije nikako logično ni prihvatljivo.

Uslijed ostvarenja navedenih procesnih povreda valjalo je obje nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 394. st. 1. ZPP).

U nastavku postupka sud prvog stupnja bit će prvenstveno dužan otkloniti počinjene bitne povrede, pa će u tu svrhu biti dužan raspraviti i ocijeniti sve spomenute sporne okolnosti zbog čega će naložiti tužitelju, da dostavi na uvid cijelokupnu poslovnu dokumentaciju koja se odnosi na utuženo potraživanje (dokazi u pogledu izvođenja radova, financijsko- knjigovodstvena dokumentacija) te nakon razmatranja dokumentacije odlučit će nakon izjašnjenja stranaka o potrebi eventualnog izvođenja dokaza saslušanjem vještaka odgovarajuće struke, a izvest će i druge dokaze koje mu stranke budu predložile, ako nađe da na temelju njih može utvrditi sporne činjenice potrebne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu.

Pri tome sud će pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221.a) ZPP) primijeniti na taj način, da će o postojanju (odlučne) činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja, ako na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi tu činjenicu, ali tek nakon Što je izveo sve relevantne dostupne dokaze bez obzira, da li su ih stranke same predložile ili je njihovo izvođenje sam sud odredio (čl. 7. st. 3. ZPP).

Nakon što predmet raspravi u izloženom pravcu sud prvog stupnja ponovno će odlučiti o tužbenom zahtjevu kao i o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 166. st. 3.ZPP).

U Zagrebu, 10.ožujka 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković,v.r.