Rev-2677/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2677/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. M. iz Z. (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici H. B., odvjetnici iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko - upravnom odjelu, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-2693/15-3 od 4. travnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu posl. br. P- 1414/15-76 od 10. srpnja 2015., u sjednici održanoj 20. ožujka 2018.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi:

- na utvrđenje da je tužitelj "izvanknjižni suvlasnik u 124.591/445.708 dijela zemljišne čestice 1791/1 ukupne površine 445.708 m2 upisane u z.k.ul. 1449 k.o P., suvlasnik u 1/4 dijela zemljišne čestice 1791/135 ukupne površine 8.000 m2 upisane u zk.ul. 1386 k.o. P. i suvlasnik u 1/4 dijela zemljišne čestice 1791/140 ukupne površine 207.691 m2 upisane u zk.ul.br. 1449 k.o. P. i ovlaštenik upisivanja svoga prava suvlasništva u zemljišnim knjigama u 124.591/445.708 dijela zemljišne čestice 1791/1 ukupne površine 445.708 m2 upisane u zk.ul. 1449 k.o P., upisivanja svoga prava suvlasništva u 1/4 dijela zemljišne čestice 1791/135 ukupne površine 8.000 m2 upisane u zk.ul. 1386 k.o. P. i ovlaštenik upisivanja svoga prava suvlasništva u 1/4 dijela zemljišne čestice 1791/140 ukupne površine 207.691 m2 upisane u zk.ul. 1449 k.o. P., a što je tuženica Republika Hrvatska dužna priznati i izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis suvlasničkih prava tužitelja u zemljišnim knjigama na naprijed navedenim česticama i naprijed navedenom idealnom dijelu u roku od 15 dana, a koju će u nedostatku izdavanja iste zamijeniti u cijelosti ova presuda te je Republika Hrvatska dužna trpjeti upisivanje navedenih suvlasničkih prava tužitelja na navedenim zemljišnim česticama u zemljišnim knjigama.

Tuženica je dužna tužitelju nadoknaditi troškove ovog parničnog postupka u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama na trošak postupka od presuđenja do isplate.",

dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženici parnični trošak od 54.000,00 kn. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju „temeljem članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku“, a zbog (kako drži) u postupku počinjene postupovne povrede i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskom sudu preinačiti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti ih i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta da je osporena presuda donesena "sa toliko netočnih i nejasnih navoda" i "temeljem dokumenata koji nisu potkrijepljeni realnim činjenicama a koji su u suprotnosti s činjenicama koje je dokazao a Sud iste nikad nije argumentirano osporio", pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s ipak jasnim razlozima o onome što je relevantno za odluku u sporu - iz kojih se može provjeriti i koji nisu u proturječju s sadržajem zapisnika u spisu i dokazima provedenim u postupku, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora - i to nakon ocjene svih za odluku o predmetu spora odlučnih dokaza pojedinačno, kao i svih dokaza zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju revident revizijom opisno ukazuje.

Navod revidenta da je "nesporno" dokazao pravni slijed stjecanja prava vlasništva predmetnih spornih nekretnina - ali i krivotvorinu napravljenu u gruntovnici Općinskog suda u Zadru, u biti je samo prigovor činjenične naravi - kojim revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, dijelom različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojim sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), taj se navod ne može uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka.

Revidentu je kod toga i za odgovoriti:

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a) te (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno njegovo pravo,

- da je, a suprotno njegovoj tvrdnji, pobijana presuda donesena o njegovom zahtjevu, ali prema dokazima koje je predložio i po onim činjenicama na kojima ga je temeljio - i s kojima je ograničio i vezao sud u suđenju.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje da je "izvanknjižni suvlasnik" prijepornih i u njegovom zahtjevu naznačenih nekretnina "i ovlaštenik upisivanja svoga prava suvlasništva u zemljišnim knjigama" tih nekretnina, kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženice to "priznati i izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis suvlasničkih prava tužitelja u zemljišnim knjigama na naprijed navedenim česticama i naprijed navedenom idealnom dijelu u roku od 15 dana, a koju će u nedostatku izdavanja iste zamijeniti u cijelosti ova presuda".

Sada, a obzirom da i sam tužitelj u reviziji navodi da je pogrešno pravno shvaćanje (da sudovi "pogrešno primjenjuju materijalno pravo kada tvrde...") da svoje "pravo vlasništva izvodi iz izvanknjižnog vlasništva svojih prednika", sporno je u revizijskom stupnju, prema jedinim određenim revizijskim razlozima u odnosu na pravnu osnovu zahtjeva tužitelja - kojima je revident ograničio revizijski sud u preispitivanju osporene presude (polazeći od smisla navedene odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, prema kojoj revizijski sud ima ovlast ispitivati pobijanu presudu "samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji"), je li tužitelj stekao vlasništvo utužene nekretnine k.č.br. 1791/1 k.o. P. i daljnjih (k.č.br. 1791/135 i k.č.br. 1791/140), nastalih (kako tužitelj drži) cijepanjem k.č.br. 1791/1 k.o. P., "temeljem pravomoćnih sudskih odluka (rješenja o nasljeđivanju donesenih po Kotarskom sudu u Zadru i Općinskom sudu u Rijeci)".

U postupku je u svezi tako postavljenog ("temeljenog") zahtjeva utvrđeno:

- da je rješenjem o nasljeđivanju Kotarskog suda u Zadru posl. br. O-105/63 od 25. ožujka 1963., donesenim iza ostavitelja pok. B. B. pok. Š., utvrđeno da "njegovu ostavinsku imovinu predstavlja, između ostalog, čest. 1791/1 k.o. P. zvana "Grmi", a na kojoj ostavitelj nije bio upisan u zemljišnoj knjizi" - pa su "njegovim nasljednicima proglašeni sin R. B. pok. B. za ½ dijela i kći S. B. pok. B. za ½ dijela",

- da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Rijeci posl. br. O-1307/04 UPP- OS-92/04 od 18. ožujka 2005., donesenim iza ostaviteljice pok. S. M. rođ. B. pok. B. (umrle 4. srpnja 2004.), utvrđeno da njezinu ostavinsku imovinu čini, "između ostalog", čest. 1791/1 k.o. P. zvana "Grmi", i to kao vanknjižno vlasništvo ostaviteljice "za ½ dijela (prema rješenju o nasljeđivanju Kotarskog suda u Zadru posl. br. O-105/63 od 25. ožujka 1963.)", i da je nasljeđuju tužitelj i njegov brat I. M., "svaki za po ½ dijela".

Osporenom presudom zahtjev tužitelja (kada ga temelji na tim, sada jedinim relevantnim činjenicama - i naznačenoj pravnoj osnovi stjecanja vlasništva na temelju sudskih odluka: ne i na tvrdnji da svoje pravo vlasništva izvodi iz izvanknjižnog vlasništva svojih prednika - ili na drugim osnovama, onim koje su bile predmetom razmatranja po drugostupanjskom sudu, a s kojima u reviziji ne polimizira), ocijenjen je neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbijen uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da u "ovoj fazi postupka nije prijeporno da ostavinska rješenja iza pok. B. B. i S. M. predstavljaju sudske odluke",

- da ("međutim") "u pogledu rješenja o nasljeđivanju kao sudskih odluka bitan element je i u tome što takve odluke djeluju samo u odnosu na stranke koje su sudjelovale u takvom sudskom postupku pa je stoga, suprotno navodima tužitelja, na njemu, a ne na tuženici u smislu odredbe čl. 7. i čl. 219. st. 1. ZPP teret dokazivanja činjenice kako su predmetne nekretnine, a za koje ovaj drugostupanjski sud zaključuje kako su nastale od matične čest. 1791/1 k.o. P., vlasništvo tužitelja odnosno njegovih pravnih prednika",

- da "tu odlučnu činjenicu tužitelj u ovom postupku nije dokazao jer svjesno zanemaruje činjenicu kako u rješenju o nasljeđivanju iza njegovih prednika B. B. i S. M. nedvojbeno stoji da je riječ o nekretnini koja je izvanknjižno vlasništvo prednika tužitelja",

- da ("osim toga") "i iz činjenice što iz svih priloženih povijesti zemljišnoknjižnog upisa ne bi slijedilo da je prednik tužitelja bio ikada upisan kao vlasnik ili suvlasnik matične čest. 1791/1 k.o. P. proizlazi da je doista teret dokaza na tužitelju, a ne na tuženici..." dokazati navedene činjenice,

- da, a jer tužitelj ove nije dokazao, nije bilo razloga usvojiti postavljeni zahtjev kada ga tužitelj temelji na tvrdnji da je utužene nekretnine stekao temeljem sudskih odluka (pravomoćnih rješenja o nasljeđivanju).

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

Predmet spora valja raspraviti:

- na temelju odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZV-a), budući da se prema navedenoj odredbi stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka,

- polazeći od shvaćanja i ovoga suda da je stjecanje vlasništva odlukom suda jedan od načina stjecanja vlasništva nekretnine, i to takav način - po kojem se vlasništvo stječe kada se za to steknu zakonom predviđeni uvjeti, a ne uknjižbom u zemljišne knjige: u smislu odredaba čl. 114., 126. i 127. ZV-a, odnosno u smislu odredbe čl. 20. st. 2. ranije važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (objavljenog u "Službenom listu SFRJ", broj 6/80, a koji je na snagu stupio 1. rujna 1980., preuzetog Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, "Narodne novine", broj 53/91, kao zakona Republike Hrvatske - dalje: ZOVO-a) - ali i, ovdje relevantno - budući da tužitelj problematizira pitanjem stjecanja vlasništva nekretnina i na temelju rješenja o nasljeđivanju iz 1963., u smislu paragrafa 431. i 436. Općeg građanskog zakonika proglašenog 1811. s kasnijim novelama (dalje u tekstu: OGZ-a), koji su se kao pravna pravila primjenjivali na temelju čl. 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", broj 73/91) i čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenim prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list FNRJ", broj 86/1946), a koji (paragrafi) ne propisuju da je upis u zemljišne knjige nužna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva nekretnine na temelju zakona, odluke upravnog tijela ili državnog organa (tako i u nizu odluka revizijskog suda, pa i u odluci posl. br. Rev-493/1999-2 od 13. studenoga 2002.),

- primjenom odredaba čl. 128. ZV-a, kojima je samo prihvaćeno i inače važeće shvaćanje i revizijskog suda o pitanju stjecanja vlasništva nasljeđivanjem, a prema kojima: (stavak 1.) "Nasljednik stječe vlasništvo naslijeđenih stvari u času otvaranja nasljedstva, ako zakonom nije drukčije određeno.", (stavak 2.) "Nasljednik je ovlašten ishoditi upis svoga prava vlasništva nekretnine u zemljišnoj knjizi.", (stavak 3.) "Stjecanjem prava vlasništva nasljeđivanjem ne prestaju stvarna prava koja su drugim osobama pripadala na odnosnoj stvari, osim onih za koja je to određeno zakonom ili koja po naravi stvari ne mogu dalje postojati.".

Sukladno tim odredbama i izraženom pravnom shvaćanju revizijskog suda glede stjecanja vlasništva nekretnine nasljeđivanjem, iako se sudskom odlukom može steći pravo vlasništva nekretnina - "kada se za to steknu zakonom predviđeni uvjeti", rješenje o nasljeđivanju, makar predstavlja sudsku odluku, nema značaj, kako to revident pogrešno drži, sudske odluke iz navedenih odredaba čl. 114., 126. i 127. ZV-a, odnosno čl. 20. st. 2. ZOVO- a i paragrafa 431. i 436. OGZ-a, kojom se može steći pravo vlasništva nekretnina: kod nasljeđivanja nasljednik ne stječe vlasništvo nekretnina rješenjem o nasljeđivanju - već "u času otvaranja nasljedstva", a rješenjem se to samo utvrđuje.

Već i to zahtjev tužitelja, temeljen na rješenjima o nasljeđivanju (sudskim odlukama) kao osnovama stjecanja prijepornog vlasništva, čini neosnovanim.

Kod toga je i za istaći da kako "stjecanjem prava vlasništva nasljeđivanjem ne prestaju stvarna prava koja su drugim osobama pripadala na odnosnoj stvari" (čl. 128. st. 3. ZV-a) - to se tužitelj ne može s uspjehom za ovaj spor prema tuženici pozivati niti na nasljeđivanje prijepornih nekretnina i na donesena rješenja o nasljeđivanju koja naznačuje - bez da dokaže da su te nekretnine zaista i činile ostavinsku imovinu onih iza kojih su ta rješenja o nasljeđivanju donesena.

Pritom mu kao dokaz prema tuženici da su te nekretnine zaista i činile ostavinsku imovinu ne može s uspjehom poslužiti sam sadržaj rješenja o nasljeđivanju - u kojima je samo po kazivanju nasljednika utvrđeno da ostavinsku imovinu ostavitelja čine i prijeporne nekretnine, kao njihovo "izvanknjižno vlasništvo" - dakle iako se u zemljišnim knjigama ostavitelji nisu vodili upisani kao vlasnici tih nekretnina.

Ovo valja posebno sagledati u svijetlu shvaćanja da tuženicu ne vezuju navedena rješenja o nasljeđivanju donesena po ostavinskoj raspravi u kojoj nije sudjelovala niti imala prilike sudjelovati: to obzirom na navedenu odredbu čl. 128. st. 3. ZV-a, a posebno imajući na umu odredbe čl. 232. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15 - dalje: ZN-a), prema kojima: (stavak 1.) "Smatra se da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno što je u sastavu ostavine, tko je ostaviteljev nasljednik, koliki mu nasljedni dio pripada, je li mu nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno i kako, te postoje li kakva prava na zapise i koja. Isto vrijedi i za djelomično rješenje o nasljeđivanju glede onoga što je njima utvrđeno.", (stavak 3.) "Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im pripada neko pravo glede onoga za što je utvrđeno da je u sastavu ostavine, ako nisu kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi, niti su na nju bile uredno osobno pozvane.".

Revizijski sud pritom ukazuje da se u nastaloj situaciji, prema smislu odredbe čl. 128. st. 3. ZV-a i odredaba čl. 232. ZN-a, kada su predmetom nasljeđivanja bile nekretnine koje su nasljednici naznačili kao dio ostavinske imovine - s statusom samo "izvanknjižnog vlasništva" ostavitelja, ne može od tuženice tražiti da dokazuje činjenicu - da je njezin upis u zemljišnoj knjizi istinit.

To i pored odredbe čl. 232. st. 2. ZN-a, prema kojoj: "Što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju može pobijati jedino onaj koji po odredbama ovoga Zakona nije vezan pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju. On to može pobijati jedino putem parnice s osobama u čiju korist glasi utvrđenje čiju istinitost osporava.": u sukobu odredbe čl. 232. st. 2. ZN-a, kada je riječ o nasljeđivanju nekretnina koje nisu upisane u zemljišnim knjigama kao vlasništvo ostavitelja i koje čine kolokvijalno nazvano "izvanknjižno vlasništvo" utvrđeno izjavama nasljednika, s načelom povjerenja u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga, zaštitu (i pored rješenja o nasljeđivanju) valja pružiti onome koji se poziva na načelo povjerenja u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga - a to je u ovome slučaju tuženica.

S prethodno navedenim u svezi, na tužitelju je i zbog toga bilo da dokazuje nešto što je tome načelu suprotno.

Konkretno, u nastaloj situaciji (u okolnostima konkretnog slučaja) na tužitelju je bilo, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) - odnosno odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), da dokazuje da upis u zemljišnim knjigama nije istinit - te da su on ili njegovi prednici (navedeni ostavitelji) stekli prijeporne nekretnine na jedan od dopuštenih načina stjecanja vlasništva nekretnina bez da je za to stjecanje potreban upis u zemljišnim knjigama, primjerice na originaran način: dosjelošću (samostalnim posjedom nekretnina ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom nekretnina) - i da samo ono što je konstatirano u rješenjima o nasljeđivanju (da su ostavitelji u trenutku smrti bili vlasnici utuženih nekretnina iako nisu takvim bili upisani u zemljišnim knjigama) odgovara stvarnom (da je istinito).

Budući da tužitelj to nije dokazao (on se glede pravne osnove svoga zahtjeva u reviziji poziva samo na sadržaj rješenja o nasljeđivanju - s shvaćanjem da je vlasništvo utuženih nekretnina stekao na temelju tih rješenja, pa suštinski u reviziji čak i otklanja potrebu razmatranja je li u slijedu s prednicima stekao prijeporno vlasništvo na drugi način i je su li ti prednici zaista bili "izvanknjižni vlasnici": tvrdnjom da sudovi "pogrešno primjenjuju materijalno pravo kada tvrde...da svoje pravo vlasništva izvodi iz izvanknjižnog vlasništva svojih prednika"), nižestupanjski sudovi i zbog toga nisu imali razloga udovoljiti njegovom zahtjevu - i pravilno su primijenili materijalno pravo kada su taj zahtjev i uz navedeno shvaćanje ocijenili neosnovanim i odbili.

Tako je valjalo odlučiti i neovisno od konačnog zaključka drugostupanjskog suda da iz provedenih dokaza "...nedvojbeno proizlazi da u slučaju i da su prednici tužitelja bili vlasnici matične čest. 1791/1 k.o. P. to pravo im je prestalo po sili zakona i to dijelom zbog eksproprijacije zemljišta radi izgradnje regionalnog vodovoda, a djelom zbog prolaska magistrale 1997. godine u onom dijelu koji predstavlja cestu u smislu Zakona o javnim cestama pri čemu treba apostrofirati činjenicu da tužitelj u ovom postupku nije precizirao gdje bi se eventualno nalazio dio čest. 1791/1 k.o. P. na kojem su prednici tužitelja bili evidentirani kao posjednici a riječ je najviše o površini od 2.666 m2 (nije označio navedeni realni dio), pa je i zbog navedenog razloga sud prvog stupnja pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja".

Stoga, a budući da iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 20. ožujka 2018.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.