Rev-336/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 336/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan- Maoduš kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N.Ž. iz T.P., koga zastupa dr. Z.M., odvjetnik u G., protiv tuženika Poduzeća "H. " - OOUR građevni elementi G., koga zastupa L.Z., odvjetnik u G., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru br. Gž-1089/92 od 30. srpnja 1992. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Garešnici br. P-24/91 od 20. studenog 1991. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. studenog 1993. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Garešnici br. P-24/91 od 20. studenog 1991. godine poništena je odluka Radničkog savjeta tuženika, Radne organizacije "H. " G., br. 332/89 i odluka Disciplinske komisije tuženika od 30. svibnja 1989. godine br. 32/89.

Drugostupanjskom presudom Okružnog suda u Bjelovaru br. Gž-1089/92 od 30. srpnja 1992. godine, odbijanjem žalbe tuženika, navedena je presuda potvrđena.

Protiv pravomoćne presude donesene u drugom stupnju tuženik je pravovremeno izjavio reviziju (odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku, koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", br. 53/91 - kao zakon Republike Hrvatske) i to, jedino, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže, da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tužena se u svojoj reviziji poziva na teže povrede radnih obveza koje je ostvario tužitelj u smislu odredbe čl. 18. st. 1. toč. 1., 17. i 37. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud - u smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku - dostavio protivnoj stranci i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske nadležnom za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da se kao neosnovana odbije.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o podnesenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Iako je revizija u ovom predmetu izjavljena jedino zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ipak je neophodno ukazati na nedvojbenu okolnost da u postupku nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku. Naime, samo na tu bitnu povredu, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Pobijana je odluka zakonito donesena, dakle, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji, kako je to navedeno čl. 356. Zakona o parničnom postupku, kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio. Sudovi su, u odnosu na konkretne teže povrede radnih obveza, primijenili odgovarajuće odredbe tuženikova Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti. Te su odredbe, a posebno se imaju u vidu one iz čl. 18. st. 1. toč. 1., 17. i 37. na koje se revident poziva, i pravilno primijenjene.

Teža povreda zbog neizvršavanja radnih obveza (čl. 18. st. 1. toč. 1. Pravilnika) može biti ostvarena samo onda kada je za posljedicu imala nastanak znatnije štete, pa u uvjetima kada šteta uopće nije konkretno naznačena, a znatnijom utvrđena niti u disciplinskom niti u sudskom postupku (tuženik o tome nije uopće iznio nikakve relevantne podatke), pravilno je ocijenjeno da se bitni elementi neophodni za ostvarenje ove povrede nisu ostvarili. Jednako je tako pravilno ocijenjeno da tuženikov dolazak i rad u smjeni za koju inače nije bio određen nije dovela "do bitnog poremećaja samoupravnih odnosa" (čl. 18. st. 1. toč. 17. Pravilnika), tj. nije dovelo do nezadovoljstva ostalih radnika koje bi utjecalo na njihove odnose, a slijedom toga i na ostvarenje radnih zadataka. Tužitelj, dakle, nije počinio niti jednu od disciplinskih povreda, pa nije ni moglo doći do primjene odredbe čl. 18. st. 1. toč. 37. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti, jer se nije radilo o "ponavljanju povreda radne obveze dva puta u razdoblju jedne godine".

Valjalo je stoga odlučiti kao u izreci ove odluke i to temeljem odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 18. studenog 1993.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan-Maoduš v.r.