Croatian Supreme Court partially allowed appeal on interest rates for foreign currency debt restitution due to void contract.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court partially allowed the defendant's appeal against a lower court judgment confirming a debt of 8,000 DEM converted to Croatian dinars. The court found the principal debt valid based on witness testimony but erred in calculating interest rates by applying domestic savings rates instead of foreign currency rates. Consequently, the court voided the lower judgments regarding interest from the loan date until the lawsuit was filed and remanded the case for retrial on that specific issue.
Legislator headnote
AI generatedčl. 214. ZOO; čl. 395. st. 1. ZPP: When restitution is ordered for a void contract involving foreign currency, interest must be calculated based on foreign currency savings rates, and errors in determining the start date of interest liability due to misapplying the validity of the contract require remanding the case for retrial.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 171/1993-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J.L. iz D.L., kojeg zastupa punomoćnik T.C., odvjetnik iz V., protiv tuženika D.R. mlađeg iz D.L., kojega zastupa D.F., odvjetnik iz V., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Varaždinu od 19. listopada 1992. Gž 1226/92 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ivancu od 19. lipnja 1992. br. P 220/92, u sjednici održanoj dana 9. rujna 1993.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovana revizija tuženika protiv dijela pravomoćne presude kojom je obvezan da isplati tužitelju u hrvatskim dinarima protuvrijednost od 8.000 DEM po tečaju na dan isplate.
Djelomičnim uvaženjem revizije tuženika preinačavaju se pobijane presude u dijelu kojim je odlučeno o zateznim kamatama tako da se nalaže tuženiku da na dosuđeni iznos glavnog duga plati tužitelju zatezne kamate po stopi koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju počam od 10. IV. 1992. do isplate sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e :
Ukidaju se pobijane presude u dijelu kojim je odlučeno o zateznim kamatama sa tijekom od 1. II. 1990. do 9. IV. 1992. a s tim u vezi ukida se odluka o parničnom trošku i predmet vraća u navedenom opsegu sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da plati u hrvatskim dinarima tužitelju protuvrijednost od 8.000 DEM prema tečaju na dan isplate sa zakonskim zateznim kamatama po čl. 1. Zakona o visini stope zatezne kamate počam od 1. II. 1990. do isplate i parnični trošak u iznosu od 62.200 HRD u roku od 15 dana. S preostalim je dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen. Sud drugog stupnja odbio je kao neosnovanu žalbu tuženika i presudu suda prvog stupnja potvrdio. Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavio je reviziju tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Opravdavajući ove revizijske razloge u reviziji se navodi da je zbog odbijanja prijedloga tuženika da se provede grafološko vještačenje tuženiku onemogućeno da dokaže svoju tvrdnju, a na temelju provedenih dokaza da je sud izveo pogrešan zaključak o postojanju duga. Navedeni propust da je rezultirao i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Predloženo je da se revizija prihvati.
Na reviziju nije odgovoreno niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o podnesenoj reviziji.
Revizija je djelomično osnovana.
Sud je prvog stupnja postojanje duga s osnova zajma utvrdio na temelju iskaza preslušanih svjedoka (svjedoci iz ugovora o zajmu) i tužitelja saslušanog kao stranke te dao razloge zbog kojih im poklanja vjeru, kao i razloge zbog čega smatra predloženo grafološko vještačenje u datim okolnostima nepotrebnim. O tome koje će dokaze izvesti sud radi utvrđivanja relevantnih činjenica odlučuje upravo sud (čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku - ZPP - "NN", br. 53/91) pa se stoga ne može tome sudu imputirati da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada je otklonio prijedlog tuženika da se provede grafološko vještačenje njegovog potpisa na ugovoru o zajmu.
Sud drugog stupnja u cijelosti je prihvatio činjenična utvrđenja suda prvog stupnja i dao valjane razloge zbog čega smatra da je u datom slučaju grafološko vještačenje nepotrebno provoditi, pa se stoga ne može zaključivati o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka pred tim sudom iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 375. st. 1. ZPP.
Kako nije ostvarena niti apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) prigovor postojanja bitnih povreda odredaba parničnog postupka nije osnovan.
Obvezivanje tuženika da isplati tužitelju protuvrijednost u hrvatskim dinarima 8.000 DEM prema tečaju na dan isplate, a koji je iznos tuženik primio temeljem ugovora o zajmu od 25. X. 1989. godine temelji se na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
Naime, kada je riječ o zajmu strane valute tada se ovisno o deviznim propisima koji važe u trenutku nastanka obveze cijeni i pravna valjanost toga ugovora, dakle, pravni učinci tog obveznopravnog odnosa a s time u vezi i karakter te opseg prava vjerovnika iz tog pravnog posla.
Obveznopravni odnos nastao je 25. X. 1989. godine kada je zaključen ugovor o zajmu. Na taj je dan bio na snazi Zakon o deviznom poslovanju (objavljen u Sl. l. SFRJ, br. 66/85 koji se primjenjivao 1. siječnja 1986. godine, a inače je i preuzet kao propis Republike Hrvatske - "NN", br. 53/91). Za razrješenje ovog prijepora mjerodavna je odredba čl. 15. Zakona koja glasi: "Zabranjena je kupnja, prodaja, poklanjanje, pozajmljivanje i davanje deviza na čuvanje između domaćih osoba i između domaćih osoba i stranih osoba u Jugoslaviji, ako ovim zakonom nije drugačije određeno".
Riječ je o odredbama kogentne naravi pa je stoga ugovor o zajmu strane valute sklopljen u vrijeme kada je pozajmljivanje deviza bilo zakonom zabranjeno - ništav. Ako je u ispunjenju takvog ugovora zajmodavac isplatio zajmoprimcu stranu valutu u pogledu vraćanja vrijedi pravilo (arg. iz odredbe čl. 104. Zakona o obveznim odnosima - "NN", br. 53/91, 73/91):
"Strana koja je bez osnove ili s osnovom koja je naknadno otpala isplatila stranu valutu ima pravo po svom izboru zahtijevati da joj druga strana vrati ili isplaćeni iznos strane valute ili dinarsku protuvrijednost te valute prema prodajnom tečaju na dan vraćanja". Naime, osnovanost zahtjeva zajmodavca na isplatu protuvrijednosti strane valute prema tečaju na dan vraćanja proizlazi iz prava zajmodavca da iz ništavog pravnog posla traži vraćanje onoga što je dao, a to je upravo određeni iznos strane valute.
S obzirom na navedeno sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kad su, dakako, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev (čl. 2. ZPP) obvezali tuženika da plati tužitelju u hrvatskim dinarima protuvrijednost 8.000 DEM prema tečaju na dan isplate, pa je stoga u odnosnom dijelu valjalo reviziju tuženika kao neosnovanu odbiti (čl. 395. st. 1. ZPP).
Pravo tužitelja (zajmodavca) da zbog apsolutne ništavosti pravnog posla (ugovora o zajmu) potražuje stranu valutu odnosno protuvrijednost strane valute na dan isplate opredjeljuje i njegov zahtjev za zatezne kamate i to ne samo s gledišta kamatne stope (devizne ili dinarske), već i s gledišta početka tijeka zateznih kamata.
Budući da je dan konverzije strane valute u hrvatske dinare dan isplate, dakle kako je do isplate duga riječ o deviznom potraživanju to tužitelj ima pravo na kamate po stopi koje banke plaćaju na devizne štedne uloge, a ne dinarske štedne uloge, kako su to pogrešno zaključili sudovi dosuđujući tužitelju zatezne kamate sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate.
Obveza svake stranke da plati zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovi ništavog pravnog posla i koji je dužna vratiti cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja iz stjecanja bez osnova po čl. 214. ZOO. Prema toj odredbi kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pitanjem savjesnosti ili nesavjesnosti tuženika (zajmoprimca) u smislu te zakonske odredbe sudovi se nisu bavili jer su dosuđujući tužitelju zateznu kamatu od 1. II. 1990. godine do isplate kao dana kada je dospjela obveza tuženika za vraćanjem zajma cijenili da je ugovor o zajmu pravno valjan (str. 2. al. 4. presude suda prvog stupnja), a što je prihvatio i sud drugog stupnja. Kako se, dakle, zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenicama iz kojih bi se moglo pravno zaključivati o (ne)savjesnosti tuženika sudovi nisu bavili valjalo je u dijelu o zateznim kamatama dosuđenim tužitelju od 1. II. 1990. do 9. IV. 1992. - do podnošenja tužbe (jer bez obzira na savjesnost zatezne kamate sukladno odredbi čl. 214. ZOO tuženik je dužan platiti od zahtjeva - tužbe) ukinuti pobijane presude temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, a s time u vezi i odluku o parničnom trošku (čl. 166. st. 3. ZPP) i predmet u navedenom obimu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje s time da se dopuni postupak u iznijetom pogledu a potom o spornom dijelu tužbenog zahtjeva ponovno odluči.
Zatezne kamate od podnošenja tužbe (10. IV. 1992.) do isplate valjalo je tužitelju priznati u skladu sa naprijed navedenim pravnim shvaćanjem po stopi koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju i u tom pogledu ujedno preinačiti nižestupanjske presude kako je to u izreci presude navedeno (čl. 395. st. 1. ZPP).
Iz svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 9. rujna 1993.
Predsjednik vijeća:
Đorđe Bjegović v.r.