Rev-494/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-494/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr Hrvoja Momčinovića kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Zlatka Crnića, Miroslave Vekić i Jakoba Miletića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužiteljice A. V. iz K., zastupane po punomoćniku I. R., odvjetniku iz S., protiv tuženika S. M. iz K., zastupanog po punomoćniku B. S., odvjetniku iz M. i ZOIL C. (Poslovna jedinica M.), radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika S. M. protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 16. ožujka 1990. br. Gž-3596/89, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Kardeljevu od 24. listopada 1989, br. P-426/78, u sjednici održanoj dana 3. travnja 1991.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika S. M. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e :

Prvostepenom presudom tuženici su obvezani da solidarno naknade tužiteljici nematerijalnu štetu iznosom od 30,000.000 (3.000 konvertibilnih dinara) sa zateznom kamatom koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge oročene bez posebne namjene preko godinu dana počev od 24.X.1989. godine pa do isplate glavnice, kao i naknaditi parnične troškove u iznosu od 8,000.000 dinara (800 konvertibilnih dinara), a sve u roku od 15 dana, dok je preko navedenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen.

Presudom drugostepenog suda djelomično je prihvaćena žalba tužiteljice, pa je preinačena prvostepena presuda tako da su tuženici solidarno obvezani da isplate tužiteljici i daljnji iznos od 5.500 dinara (konvertibilnih) sa zateznom kamatom propisanom odredbom čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a počev od 24.X.1989. godine, dok je žalba tuženika S. M. u cijelosti odbijena.

Protiv pravomoćne drugostepene presude reviziju je izjavio tuženik S. M., zbog "bitne povrede ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava", pa predlaže da se prvostepena i drugostepena presuda preinače i tužbeni zahtjev u cijelosti odbije.

Revizija (pravovremena, potpuna i dopuštena) dostavljena je tužiteljici i nadležnom javnom tužiocu, ali na reviziju nije odgovoreno niti je dostavljeno izjašnjenje.

Revizija nije osnovana.

Prije svega valja ukazati da revident određeno ne iznosi bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa je ovaj sud, a po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), ispitao samo pravilnost pobijanih presuda u odnosu na apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a. Takva povreda u odnosu na revidenta nije učinjena.

U primjeni materijalno pravnih odredaba kada je u pitanju odgovornost za štetu koja je nastala tužiteljici u saobraćajnoj nezgodi 28.III.1975. godine, polazi se od utvrđenja sudova u pogledu određenih bitnih činjenica.

Sudovi, naime, polaze od utvrđenja okolnosti samog lica mjesta na kojem se dogodila saobraćajna nezgoda, od dobi tužiteljice koja je u vrijeme nesreće imala 7 godina, te od ponašanja u vožnji vozača koji je upravljao teškim teretnim vozilom. Samo oštećenje dogodilo se je na cesti na dijelu na kojem je kolnik bio sužen na širinu od 2,20 metara zbog deponija zemlje koja se na tom kolniku nalazila, a u dužini od oko 7 metara. Kako pravilno sudovi zaključuju revident kao vozač takvog teretnog vozila bio je u mogućnosti obzirom da je nailazio u susret tužiteljici da ju još na dužini od 4 metra prije deponija uoči, jer je već započela kretanje po deponiju, a prije nego što je revident sa svojim vozilom došao do suženog dijela kolnika. Iako je i tužiteljica, koja se je kretala u susret vozilu mogla na vrijeme uočiti i deponij i nailazeće vozilo, pravilno pobijana odluka smatra da je na revidentu upravo bila obveza kao vozaču, a jer je tužiteljica u to vrijeme bila dijete u dobi od 7 godina, da prati ponašanje tužiteljice za vrijeme mimoilaženja, kada već nije zaustavio vozilo i propustio tužiteljicu da se sa njime mimoiđe bez oštećenja, a sve to zbog toga što se istovremeno nisu mogli u kretanju mimoići tužiteljica i kamion. Ta pažnja, kako pravilno zaključuje pobijana presuda, posebno je bila izostala i s obzirom na to da je revident imao mogućnost da sa ugrađenim retrovizorom s desne strane kabine prati mimoilaženje sa tužiteljicom-pješakinjom, a sve to s obzirom da je do kontakta između kamiona i tužiteljice došlo zadnjim desnim blatobranom. Sve da se je tužiteljica i pokliznula i pala pod zadnji kotač revidentova vozila, ne umanjuje odnosno ne dovodi do njezine imalo koje odgovornosti za nastalu štetu, a upravo zbog svih propusta koji su prethodno nastali na strani vozača revidenta takvog teškog vozila, u takvim uvjetima vožnje.

S obzirom na takva utvrđenja i na pravilnu primjenu materijalno-pravnih odredaba koje se odnose, kako na ponašanje tužiteljice, tako prvenstveno na ponašanje revidenta koji je upravljao opasnim sredstvom - teškim vozilom i u nepovoljnim uvjetima vožnje, odluke nižestepenih sudova o isključivoj odgovornosti revidenta za nastali štetni događaj su pravilne, pa je revizija i u tom dijelu neosnovana.

Zbog neosnovanosti oba revizijska razloga odbijena je revizija primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 3. travnja 1991. godine.

Predsjednik vijeća:

mr Hrvoje Momčinović, v.r.