Revr-1795/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1795/15-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja T. M. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik u Odvjetnikom društvu K. & K. u K., protiv tuženice Republike Hrvatske - Ministarstvo obrane, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 203/14-2 od 2. lipnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7320/10-45 od 29. studenoga 2013., u sjednici održanoj 1. veljače 2017.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice Republike Hrvatske, ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-203/14-2 od 2. lipnja 2015. kao i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7320/10-45 od 29. studenoga 2013. u dijelu pod točkom I., III. i VI. izreke, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu.

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos 386.674,16 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate, kako je to pobliže navedeno pod točkom I. izreke prvostupanjske presude kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 60.523,50 kn (toč. III. izreke). Odbijen je dio zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa 53.309,00 kn (toč. II. izreke) naloženo je tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka tuženici u iznosu 4.848,00 kn (toč. IV. izreke), te je odbijen dio zahtjeva tužitelja za naknadom parničnog troška i to za iznos 13.976,50 kn (toč. V. izreke), te tuženice u iznosu 40.152,00 kn (toč. VI. izreke). Drugostupanjski sud odbio je žalbu tuženice i potvrdio prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima pod stavcima I. i III. i VI. izreke, kojima je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos 386.674,16 kn sa dosuđenim zateznim kamatama i za naknadu parničnog troška tužitelju u iznosu 60.523,50 kn, te kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu 40.152,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predložila je prihvatiti reviziju te drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno u tom dijelu pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio da se revizija tuženice odbije kao neosnovana, potražujući ujedno naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Revizija tuženice je osnovana.

Protiv drugostupanjske presude stranke mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. tog članka.

S obzirom da je u dijelu pod točkom I. izreke pobijane presude, protiv koje revidira tuženica vrijednost predmeta spora 386.674,16 kn, dopuštena je revizija tuženice iz čl. 382. st. 1. ZPP, zbog čega je revizija razmatrana kao redovna revizija.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i to samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je u revizijskom stadiju postupka zahtjev tužitelja, kao djelatne vojne osobe, za isplatu dodatka na plaću po osnovi prekovremenog rada, rada noću, subotom nedjeljom, blagdanom i u smjenama u razdoblju od 1. srpnja 2007. do 30. rujna 2009.

Tijekom postupka utvrđeno je da je tužitelj kao djelatna vojna osoba u navedenom razdoblju radio prekovremeno, te da je tuženica obračunavala plaću tužitelju sukladno odredbama čl. 35. i 39. Kolektivnog ugovora („Narodne novine“, broj 3/02) te čl. 41. i 44. Kolektivnog ugovora („Narodne novine“, broj 93/08), kao i Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07 - u daljnjem tekstu: ZSOSRH/07), međutim da nije obuhvatila sve prekovremene sate tužitelja već manji dio, a što je vidljivo u evidenciji prekovremenih sati rada, rezultat čega su prekovremeni sati za koje tužitelj nije primio naknadu, a koji čini iznos 386.674,16 kn. Prekovremeni sati rada odnosno dežurstva su organizirana u trajanju od 24 sata.

Tužitelju je tako prema presudi suda prvog stupnja, koju je u tom dijelu potvrdio sud drugog stupnja (točka I. izreke), dosuđen iznos 386.674,16 kn, jer su sudovi smatrali da tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni na osnovi odredbe iz čl. 14. ZSOSRH/07 za odnose koji nisu regulirani tim Zakonom. Naime, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji dosudili su tužitelju iznos za sate prekovremenog rada na temelju evidencije prekovremenih sati, pri čemu proizlazi da su sudovi vrijeme provedeno u straži i dežurstvu (u kontinuitetu) računali kao rad od 24 sata.

U revizijskom stadiju postupka sporno je može li se tužitelju priznati prekovremeni rad u trajanju od dvadeset četiri sata dnevno u kontinuitetu.

Prema ocjeni ovoga suda, osnovano tuženica ukazuje na pogrešan pristup u primjeni materijalnog prava od strane sudova u postupku koji je prethodio reviziji, koji su tužitelju, kako proizlazi iz odluka, u spornom razdoblju za dežurstva kao prekovremeni rad priznali i razdoblje osmosatnog odmora u okviru 24 sata. Imajući na umu da tužitelj kao djelatna vojna osoba za vrijeme službe dežurstva, obzirom na specifičnost ovakve službe djelatnih vojnih osoba, nema mogućnost napuštanja radnog mjesta, životno je i logično da ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom neovisno o tome traje li odmor osam sati neprekidno ili je zbog specifičnosti službe organiziran na drugačiji način. Stoga se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva u kontinuitetu, prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata (tako i ovaj sud u odluci Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.).

Zbog pogrešnog pravnog pristupa da je sav rad tužitelja koji traje više od osmosatnog dnevnog radnog vremena prekovremeni rad, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji nisu utvrdili odlučne činjenice - stvarno odrađene sate rada tužitelja, eventualno iskorištene slobodne dane te vrijeme dnevnog odmora, a o čemu ovisi i odgovor na sporno pravno pitanje - ima li tužitelj pravo na uvećanu plaću za prekovremeni rad i u kojoj visini.

Slijedom toga, budući da nema uvjeta za preinaku pobijane presude, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tuženice, ukinuti presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji u pobijanom dijelu i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 1. veljače 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.