Rev-206/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 206/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Milošević kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Ilije Čuljata, Augusta Husinca i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B.L. pok. V. .Z., V.D. kojega zastupa punomoćnik I.Š., odvjetnik u Z., protiv tuženih B.V. ud. Đ. iz Z., V.V. pok. Đ. iz B., marta zastupane po punomoćniku M.R., odvjetniku u Z., N.Š. žene S. iz Z., radi povrata kupovine i naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zadru od 16. rujna 1992. godine posl. br. Gž 89/92, kojom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru od 10. svibnja 1991. godine posl. br. P 985/89, u sjednici održanoj dana 3. studenog 1993.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja B.L. odbija se kao neosnovana.

Zahtjev tuženih za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom i rješenjem Općinskog suda u Zadru od 10. svibnja 1991. godine posl. br. P 985/89 odlučeno je:

"I-Dužni su tuženi pod 1. B.V., 2. V.V., 3. N.Š., solidarno kao nasljednici sada pok. Đ.V., isplatiti tužitelju iznos od 20,00 dinara (dvadeset), sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. svibnja 1989.g., od dana podnošenja tužbe, pa do isplate, s tim da se od 30. svibnja 1989.g., pa do 6. listopada 1989.g., obračuna po čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a od 7. listopada 1989. g. pa do isplate po stopi iz čl. 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, u roku od 15 dana.

II-O d b i j a s e tužitelj u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva.

riješio je:

I-O d b i j a s e prijedlog tužitelja kojim je tražio da sud izda privremenu mjeru zabrane raspolaganja tuženima pod 1. i 2. poslovnim prostorom u Z., prizemno lijevo sagrađeno na č.z. 9803 k.o. Z., zatim na č.z. 1863/1 k.o. P., te tuženoj pod 3. sa peterosobnim stanom koji se nalazi u Z., na I katu zgrade sagrađene na č.z. 9803 i to pod prijetnjom izricanja novčanih kazni, kao i upis zabilježbe zabrane otuđenja navedenih nekretnina u zemljišne knjige.

II-Dužan je tužitelj tuženima pod 1 i 2 solidarno isplatiti na ime parničnih troškova iznos od 10.360,00 dinara (desettisućatristotinešezdeset), a tuženoj pod 3. također na ime parničnih troškova iznos od 10.140,00 dinara (desettisućastočetrdeset), sve u roku od 15 dana."

Presudom i rješenjem Okružnog suda u Zadru od 16. rujna 1992. godine posl. br. Gž 89/92 odlučeno je:

"Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje prvostepena presuda broj P-985/89 od 10. svibnja 1991. godine u dijelu pod II izreke.

U nepobijanom dijelu pod I izreke, ista presuda ostaje neizmijenjena.

riješio je:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje prvostepenog suda broj P-985/89 od 10. svibnja 1991. godine."

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da sud reviziju prihvati, pobijane presude nižih sudova ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je temeljem čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP), na odgovor tuženicima i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženici u odgovoru na reviziju pobijaju osnovanost navoda revizije te predlažu da sud reviziju odbije kao neosnovanu i tuženicima dosudi daljnji parnični trošak u iznosu od 13.500 HRD.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu revizijski sud pazi temeljem čl. 386. spomenutog zakona po službenoj dužnosti.

Također ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP jer pobijane presude sadrže razloge o svim pravno odlučnim činjenicama i nemaju nedostataka zbog kojih bi sud bio u nemogućnosti da ispita njihovu pravilnost. Ovaj sud ne nalazi da bi o odlučnim činjenicama postojala proturječnost između razloga pobijanih odluka i provedenih dokaza, a nema ni proturječnosti između izreke i razloga pobijanih presuda.

Naprotiv, ovaj sud nalazi da tužitelj kroz paušalno navođenje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP zapravo pokušava dovesti u sumnju činjenična utvrđenja nižih sudova pri čemu gubi iz vida da se prema čl. 385. st. 3. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Neosnovana je i tvrdnja revidenta da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se tako ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP).

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj u parničnom predmetu kod istog suda prvog stupnja vodio postupak pod posl. br. P 1556/86 protiv prednika tuženih - V.Đ. radi utvrđenja prava vlasništva na poslovnom prostoru u Ulici N.N. površine 22 m5 koji poslovni prostor je bio predmet kupoprodajnog ugovora između tužitelja i prednika tuženih od 27. listopada 1976. godine time da je pravomoćno odbijen s tako postavljenim tužbenim zahtjevom,

- da je u istom predmetu odbijen tužbeni zahtjev nasljednika V.Đ. (a tuženik u ovoj pravnoj stvari) kao protutužitelja protiv protutuženika (u ovoj pravnoj stvari tužitelja) radi utvrđenja da je kupoprodajni ugovor zaključen 27. listopada 1976. godine ništav,

- da je u istom predmetu Općina Zadar povodom tužbe glavnog umješača protiv stranaka iz ovog spora kao tuženih radi poništenja kupoprodajnog ugovora od 27. listopada 1976. godine sklopljenog između tužitelja kao kupca i prednika tuženih kao prodavatelja pravomoćnom presudom prihvaćen tužbeni zahtjev kojim je Općina Z. tražila da se poslovna prostorija u Z. u Ul. N. N. u površini 22,40 m5 koja se nalazi u prizemlju zgrade sagrađene na čk. br. 9803 k.o. Z. utvrdi kao društveno vlasništvo pa da se slijedom toga utvrdi ništavim kupoprodajni ugovor zaključen između tužitelja i nasljednika Đ.V.. Nadalje je utvrđeno da je prednik tuženika kao zakupodavac sklopio s tužiteljem kao zakupoprimcem ugovor o zakupu od 20.II. 1975. godine na rok od 30 mjeseci za spornu poslovnu prostoriju (list 12 spisa istog suda prvog stupnja posl. br. P 47/78),

- da je sporna poslovna prostorija prije toga bila u zakupu kod PZ "K. " u kojoj je bio zaposlen i otac tužitelja time da je zakupoprimac plaćao zakupninu Đ.V., da je i tužitelj došao raditi u "PZ K. " te da je nakon što je PZ "K. " u toj prostoriji prestala držati mesnicu nastavio u istoj poslovati "M. " S. a nakon njih tužitelj,

- da je tužitelj temeljem kupoprodajnog ugovora isplatio predniku tuženih 200.000 tadašnjih dinara (20 HRD) i to 20.II. 1975. 60.000 tadašnjih dinara (6 HRD), za dva dana još 40.000 tadašnjih dinara (4 HRD) i 27.X. 1976. godine još 100.000 tadašnjih dinara (10 HRD), a da je ostao dužan isplatiti još 120.000 tadašnjih dinara (12 HRD) te da su se dogovorili da će tužitelj snositi troškove prijenosa prava vlasništva i porez no da taj iznos nije nikad isplaćen predniku tuženih,

- da je tužitelj i danas u posjedu sporne poslovne prostorije jer je s Općinom Zadar zaključio ugovor o zakupu,

- da je prednik tuženih prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji spornog poslovnog prostora bio savjestan jer da je prednik tuženih bio u posjedu sporne prostorije još prije nacionalizacije jer je bio i vlasnik cijele zgrade time da je nakon nacionalizacije zgrade predniku tuženih izuzet ispod nacionalizacije jedan stan na I. katu i poslovne prostorije u prizemlju površine 42 m5 koje se sastoje od dvije prostorije. Poslovna prostorija koja je bila predmet kupoprodajne pogodbe između tužitelja i prednika tuženih nalazi se u prizemlju i ima površinu od 22 m5 te nikada nije bila oduzeta iz posjeda prednika tuženih već ju je koristio ili prednik tuženih za svoje potrebe ili pak davao u zakup pravnim osobama ili tužitelju,

- da se u odnosu na spornu poslovnu prostoriju prednik tuženih ponašao kao vlasnik, da ga nitko nije u tome ometao i da u rješenju o nacionalizaciji (koje prileži u spisu predmeta istog suda prvog stupnja posl. br. P 1556/86) nije dovoljno razumljivo opisano što je ostavljeno predniku tuženih u vlasništvu od poslovnih prostorija tako da je to razjašnjeno tek u predmetu posl. br. P 1556/86.

Na tako utvrđeno činjenično stanje niži su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili dio tužbenog zahtjeva na povrat dijela kupovne cijene i na naknadu štete neosnovanim.

U ovoj pravnoj stvari niži su sudovi pravilno ocijenili da je pravni osnov tužbenog zahtjeva povrat davanja učinjenih u ispunjenju ništavog pravnog posla (ugovora o kupoprodaji koji je utvrđen ništavim pravomoćnom presudom u predmetu istog suda prvog stupnja posl. br. P 1556/86) te naknada štete nastala tužitelju sklapanjem takvog ništavog ugovora. Međutim, niži su se sudovi ocjenjujući da dio tužbenog zahtjeva za povrat davanja dijela kupoprodajne cijene te zahtjeva za naknadu štete pogrešno pozivali na odredbe Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZOO). Ovo iz razloga što je pravni odnos stranaka (ništavni pravni posao) nastao 27. listopada 1976. godine (dakle prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima - čl. 1109.) pa se u smislu čl. 1106. ZOO odredbe tog zakona ne mogu primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari.

Pogrešno pozivanje nižih sudova na odredbe ZOO nije imalo za posljedicu ostvarenje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava jer se zbog savjesnosti tuženih nisu ispunile pretpostavke za naknadu štete tužitelju ni temeljem pravnog pravila § 1295. treće novele OGZ-a koje se pravno pravilo primjenjuje temeljem čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6.IV. 1941. godine... ("Službeni list", br. 86/46).

Naime, u situaciji kada je prednik tuženih bio u neprekinutom nesmetanom posjedu bilo neposrednom ili posrednom posjedu sporne poslovne prostorije od prije nacionalizacije te poslovnu prostoriju držao sve do zaključenja kupoprodajnog ugovora sa tužiteljem, dakle kroz više od 18 godina (od prije donošenja Zakona o nacionalizaciji do sklapanja ugovora o kupoprodaji s tužiteljem) i u svemu se ponašao kao vlasnik te poslovne prostorije te bio neometan u vršenju vlasničkih prava na toj poslovnoj prostoriji tada se ne može prihvatiti osnovanom tvrdnja revidenta da je prednik tuženih bio nesavjestan. Ovo tim više što zbog nedovoljno identificiranih poslovnih prostorija koje se izuzimaju ispod nacionalizacije i ostavljaju u vlasništvu prednika tuženih u rješenju o nacionalizaciji sve do vođenja postupka pod br. P 1556/86 nije bilo utvrđeno koje su poslovne prostorije u naravi nacionalizirane a koje ostavljene u vlasništvu prednika tuženih.

Revident neosnovano traži platež 120 HRD kao povrat dijela plaćene cijene u ispunjenju obveze iz ništavog pravnog posla iz razloga što u postupku pred nižim sudovima nije utvrđeno da bi tužitelj isplatio taj dio cijene predniku tuženih. Tvrdnjama da je platio cijenu u cijelosti tužitelj pobija činjenična utvrđenja nižih sudova što je protivno odredbi čl. 385. st. 3. ZPP pa ovaj sud nije ni cijenio osnovanost tih tvrdnji.

Zbog navedenih razloga ovaj je sud ocijenio da se nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni revizijski razlozi koje revident navodi u reviziji te je temeljem čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana. Tuženima ne pripada pravo na naknadu parničnog troška za sastav odgovora na reviziju jer ta procesna radnja nije bila ni potrebna za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 3. studenog 1993.

Predsjednik vijeća:

Vesna Milošević v.r.