Rev-78/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 78/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika M. i A. V. iz Z., zastupanih po T. G., odvjetnici u Z., protiv tuženika-protutužitelja A. J. iz B. , zastupanog po B. G., odvjetniku u B. na moru, radi iseljenja, utvrđenja prava vlasništva i brisanja zemljišno-knjižnog upisa, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zadru od 16. lipnja 2005. broj Gž-338/05, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Biogradu na moru od 24. svibnja 2004. broj P-386/01, u sjednici održanoj dana 04. listopada 2006. godine

r i j e š i o i p r e s u d i o j e :

I. Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužitelja protiv presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev radi iseljenja tuženika A. J. i predaje u posjed nekretnine i pokretnina.

II. Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana protiv presude kojom je prihvaćen protutužbeni zahtjev.

Obrazloženje

Navedenom prvostupanjskom presudom, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja, odbijeni su tužitelji s tužbenim zahtjevom za iseljenje tuženika iz kuće u B., te predaju iste u posjed tužiteljima zajedno s pokućstvom, dok je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje da je tuženiku pripala ista nekretnina temeljem ugovora o zamjeni od 26. prosinca 1991., slijedom čega je određeno brisanje vlasničkih prava tužitelja i određen upis prava vlasništva tuženika na istoj nekretnini.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelji su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući preinačenje ili ukidanje nižestupanjskih presuda.

Primjerak pravovremene, potpune i djelomično dopuštene revizije prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03; dalje: ZPP), dostavio protivnoj stranci na odgovor. Odgovor na reviziju nije podnijet.

Revizija tužitelja djelomično nije dopuštena, a djelomično nije osnovana.

Odredbom članka 382. st. 1. točka 1. ZPP-a propisana je dopuštenost revizije ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kuna. Kako su tužitelji vrijednost predmeta spora radi predaje u posjed nekretnina i pokretnina označili s 8.500,00 kuna, to revizija protiv tog dijela pravomoćne presude nije dopuštena.

Naprotiv, dopuštena je revizija protiv dijela presude kojom je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika, budući da je tuženik naznačio vrijednost predmeta spora sa 110.000,00 kuna (list 98 spisa) .

Predmet spora je zahtjev tužitelja za iseljenje tuženika iz kuće u Biogradu na moru, koju su stekli ugovorom o zamjeni nekretnina sklopljenog 28. kolovoza 1995., sa zemljišno- knjižnim vlasnikom M. M., te su temeljem istog upisani u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Biogradu na moru, te protutužbeni zahtjev tuženika kao protutužitelja (u daljnjem tekstu: tuženik), protiv tužitelja kao protutuženih (u daljnjem tekstu: tužitelja) na utvrđenje da je vlasništvo iste nekretnine stekao tuženik temeljem ugovora o zamjeni porodičnih stambenih kuća sklopljen 26. prosinca 1991. također s M. M., te da se slijedom toga određuje brisanje vlasništva tužitelja na istoj nekretnini u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Biogradu na moru i određuje upis prava vlasništva tuženika.

Sudovi su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev, a prihvatili protutužbeni zahtjev, nakon što su utvrdili:

1. da je zemljišnoknjižni vlasnik kuće u B. upisane u z.k.ul. 2122 k.o. B. čestica broj 1146/8, zemljište od 1845 m², bio M. M., koji je dva puta otuđio istu nekretninu i to prvi put ugovorom o zamjeni porodičnih stambenih kuća od 26.12.1991., kojim je navedenu nekretninu predao u posjed i vlasništvo ovdje tuženiku A. J., a od njega primio u posjed i vlasništvo njegovu kuću u B., te drugi put ugovorom o zamjeni nekretnina od 28. kolovoza 1995., kojim je istu nekretninu u B. zamijenio s nekretninom tužitelja u S. P.;

2. da je A. J. stupio u posjed sporne nekretnine odmah nakon sačinjenja ugovora o zamjeni porodičnih stambenih zgrada 1991. godine i da se od tada pa nadalje nalazi u njenom mirnom i nesmetanom posjedu;

3. da je vlasništvo tužitelja temeljem ugovora o zamjeni nekretnina od 28. kolovoza 1995. upisano u zemljišnu knjigu Općinskog suda u Biogradu na moru.

Odlučujući o sukobu dvaju prava na vlasništvo kuće i zemljišta u Biogradu na moru, koje je bivši vlasnik M. M. dva puta otuđio, sudovi polaze od pravnog stajališta da je pravo vlasništva prvog stjecatelja – ovdje tuženika A. J. – jače od prava vlasništva drugih stjecatelja – ovdje tužitelja.

Takvu odluku sudovi temelje na činjeničnim utvrđenjima da je tuženik kao prvi stjecatelj odmah stupio u posjed prijepora, te ga mirno i nesmetano koristi od trenutka stjecanja, dakle 1991. godine. Nadalje utvrđuju da je tuženik savjestan stjecatelj, dok istovremeno tužitelji nisu nikada bili u posjedu prijepora (predaju u posjed zahtijevaju u ovoj parnici), te da nisu postupali u dobroj vjeri, dakle nisu savjesni stjecatelji.

Ovako stajalište sudovi temelje na činjenici da je tužiteljica A. V. prije ovjere potpisa na ugovoru o zamjeni nekretnina bila u B. i zatekla tuženika u posjedu kuće, koji joj je predočio i predao svoj ugovor o zamjeni, ali su tužitelji usprkos tome i nakon toga ovjerili svoje potpise na ugovoru i predali ga u zemljišnoknjižni odjel na provedbu. Pravilno je, dakle stajalište da tužitelji nisu bili savjesni stjecatelji, pa je njihovo pravo na vlasništvo prijepora slabije od istog prava tuženika.

Revizijskim razlozima ovakva stajališta nižestupanjskih sudova nisu dovedena u sumnju.

Neosnovano, naime, tužitelji nalaze bitnu povredu odredaba parničnog postupka u propustu sudova utvrditi pravu volju stranaka, pozivajući se na iskaz bivšeg vlasnika prijepora M. M., koji tvrdi da je s tuženikom sklopio samo ugovor o čuvanju kuća do okončanja rata, dakle da se nije niti radilo o stjecanju vlasništva na zamijenjenim nekretninama.

Takve su tvrdnje tužitelja neosnovane, jer je pravilno stajalište nižestupanjskih sudova da ugovor o zamjeni porodičnih stambenih zgrada predstavlja valjani pravni osnov stjecanja vlasništva. Na pravilnost takve ocjene ne može utjecati ni tvrdnja revidenta da se tuženik dolaskom u B. prijavio kao prognanik, a zatim 30.11.1995. stekao status povratnika, jer je pravni položaj prognanika i povratnika davao pravo na pomoć (financijsku i materijalnu), smještaj i drugo, a nije se odnosio na pitanja prava vlasništva.

Ni činjenica da su po završetku rata kuću u Benkovcu koristili kćer i zet tuženika ne dokazuje tezu tužitelja da je tuženik doista sklopio samo ugovor o čuvanju kuća do završetka rata, jer je kuća u Benkovcu bila napuštena odlaskom M. M. u S. tijekom "Oluje", pa je rješenjem Komisije za privremeno korištenje nekretnina ta kuća bila dodijeljena na privremeno korištenje kćeri i zetu tuženika (list broj 63-a spisa).

Što se tiče nepreciznosti izreke odbijajućeg dijela prvostupanjske presude, u kojoj je ispred riječi "… koja se sastoji od namještaja" ispuštena riječ "te pokućstva", tužitelji mogu zatražiti ispravak takove pogreške, no to svakako nije apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, na kojeg ukazuju revidenti, nije ostvaren.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno stajalištem da tužitelji nisu bili savjesni stjecatelji. Pravilno je, naime, stajalište da su tužitelji u sklapanju spornog pravnog posla propustili upotrijebiti dužnu pažnju, budući da su prije ovjere potpisa na ugovoru o zamjeni nekretnina znali da je istu nekretninu bivši vlasnik M. M. već otuđio tuženiku i predao je njemu u posjed.

Iako je točno da se odredbom čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91, 9/92 i 77/92, u daljnjem tekstu: ZOVO), a koji se primjenjuje na ovaj slučaj, jer je bio na snazi u vrijeme sklapanja pravnih poslova stranaka, pravo vlasništva na nekretninama stječe upisom u javnu knjigu, kakva je i zemljišna knjiga, ipak ta odredba ne rješava pitanje višestrukog otuđenja iste nekretnine.

Stoga kod višestrukog otuđenja nekretnine treba primijeniti pravna pravila paragrafa 440. bivšeg Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ).

Prema navedenom pravnom pravilu, u slučaju kad vlasnik zemljišta najprije otuđi nekretninu jednom, a zatim drugom, vlasnikom će postati onaj koji prvi zatraži uknjižbu. Međutim, kasniji stjecatelj stječe vlasništvo samo onda ako nije znao, niti je mogao znati da je nekretnina prodana i predana u posjed prvom stjecatelju.

Kad je M. M. otuđio istu nekretninu i predao je u posjed tuženiku, istim časom izgubio je mogućnost njome dalje raspolagati. Kad je, međutim, nakon nekoliko godina ponovno istu nekretninu otuđio tužiteljima, a ovi se na temelju tog ugovora uspjeli uknjižiti kao zemljišnoknjižni vlasnici, nisu tužitelji tim ugovorom pravno stekli spornu nekretninu. Ovo zato što nitko ne može drugom predati neko pravo koje i sam nema, ili više prava nego ima, pa tako ni M. M. nije spornu nekretninu mogao otuđiti tužiteljima, nakon što ju je već otuđio i predao u posjed i vlasništvo tuženiku.

Kako je dakle posjed tuženika zakonit, jer se temelji na ugovoru o zamjeni porodičnih stambenih kuća, istinit jer je pribavljen suglasnošću posjedovnog prednika i pošten jer tuženik nije imao razloga sumnjati u svoje pravo na posjed, pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova da je tuženik bio savjestan stjecatelj, dakle postupao u dobroj vjeri, dok su tužitelji bili nesavjesni stjecatelji jer nisu postupali u dobroj vjeri.

Ovo zato što onaj koji stječe nekretninu za koju zna da je već od vlasnika otuđena drugom i da je taj drugi već ušao u njen posjed, ne postupa u dobroj vjeri, pa sve i da uspije uknjižiti tu nekretninu na svoje ime, kao što su to učinili tužitelji, te neće u odnosu na prvog stjecatelja kome je nekretnina predana u posjed, steći pravo vlasništva te nekretnine, jer mu nedostaje valjani pravni temelj za stjecanje vlasništva.

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno postupili kad su prihvatili protutužbeni zahtjev tuženika za brisanje upisa tužitelja u zemljišnim knjigama na spornoj nekretnini s njihovog imena, jer taj upis nema materijalnopravnog temelja (titulusa) budući da zemljišnoknjižni prednik M. M. nije mogao raspolagati spornom nekretninom koju je prije toga predao u posjed i vlasništvo tuženiku.

Neosnovane su i revizijske tvrdnje da su sudovi umjesto savjesnosti trebali utvrditi pravu volju stranaka, a koja – prema stajalištu tužitelja – proizlazi iz iskaza otuđivatelja M. M. da je s tuženikom sklopio samo ugovor o čuvanju kuća do završetka rata, a ne stjecanju prava vlasništva, jer takvu tvrdnju M. M. sudovi s pravom nisu prihvatili, budući da suprotno proizlazi iz ugovora o zamjeni porodičnih stambenih kuća. U tom ugovoru jasno stoji da se zamjena vrši bez ikakve dodatne protunaknade i usprkos tome što bi eventualno procijenjena vrijednost zamijenjenih kuća bila nesrazmjerna (točka 2. ugovora), te da "svaka stranka u ovom ugovoru garantuje drugoj stranci vlasničkopravnu zaštitu" (članak 3. istog ugovora). Pravilno je stajalište sudova da odredbe tog ugovora ne upućuju na zaključak da se radilo samo o međusobnom čuvanju kuća do završetka rada.

Stoga revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, na koje ukazuju revidenti, nisu ostvareni.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuju revidenti, valjalo je primjenom odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja ukoliko je izjavljena protiv dijela pobijanih presuda koji se odnosi na odluku o protutužbenome zahtjevu, kao neosnovanu.

U Zagrebu, 04. listopada 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.