Legislator Case Law & Legislation
Revr-1559/2013-2 AI generated

Supreme Court dismisses labor law appeal regarding termination of employment contract due to technological surplus.

Case Number Revr-1559/2013-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially allowed the plaintiff's appeal, overturning the lower court's dismissal of the claim against the first defendant while upholding the decision against the other defendants. The plaintiff argued for reinstatement and severance pay after her employment contract was terminated, but the court found she had already accepted a three-year placement in the Railway Fund as a technological surplus employee. Consequently, the court ruled that the termination was not a wrongful dismissal requiring reinstatement or compensation under the Labor Law.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o radu; Zakon o radnom pravu zaštite radnika od poslovo uvjetovanih otkaza: When an employee accepts a temporary placement for technological surplus, a subsequent termination based on organizational reasons does not constitute a wrongful dismissal requiring reinstatement or severance pay.

Keywords

AI generated
technological surplus labor law appeal wrongful dismissal reinstatement claim severance pay Labor Law employment contract termination

Cited Legislation

AI generated
čl. 101. st. 1. toč. 1. ZR
Odluke navedeno da tužiteljičin ugovor o radu prestaje iz poslovno uvjetovanih (organizacijskih) razloga, pobijanoj Odluci u okolnostima konkretnog slučaja ne daje značaj odluke o otkazu ugovora o radu u smislu čl. 101. st. 1. toč. 1. ZR.
čl. 107. st. 3. i 4. ZR
Stoga, suprotno tvrdnji tužiteljice, poslodavac nije bio dužan postupiti prema odredbi čl. 107. st. 3. i 4. ZR.
čl. 10. ZR
Nadalje, činjenična i pravna situacija konkretnog slučaja ukazuje da su potpuno promašeni navodi revizije glede primjene čl. 10. ZR.
čl. 385. ZPP
Navodi revizije kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi i prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja sukladno odredbi čl. 385. ZPP, nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.
čl. 393. ZPP
Zbog svega navedenog, valjalo je reviziju tužiteljice u dijelu kojim pobija drugostupanjsku presudu odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci presude.
čl. 166. st. 4. ZPP
O troškovima povodom revizije odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 4. ZPP (toč.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1559/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. Š. iz P., koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici B. Š. & N. T. & L. Š. u P., protiv tuženika: 1. H. – H. ž. Ž. f. Z., 2. H. – P. p. d.o.o. Z., i 3. H. – C. d.o.o. Z., koje zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu S. i p., Z., radi poništenja odluka i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž- 979/13 od 9. listopada 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću broj P-536/12-16 od 29. svibnja 2013. i rješenja Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-979/13 od 9. listopada 2013., kojim je djelomično potvrđeno, a djelomično preinačeno rješenje Općinskog suda u Metkoviću broj P-536/12-16 od 29. svibnja 2013., u sjednici održanoj 30. rujna 2015.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-979/13 od 9. listopada 2013. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

I. Revizija tužiteljice u dijelu kojim se pobija rješenje Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-979/13 od 9. listopada 2013. u toč. b) izreke, te u dijelu kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Metkoviću broj P-536/12-16 od 29. svibnja 2013. u dijelu kojim je naloženo tužiteljici naknaditi drugotuženiku parnične troškove u iznosu od 500,00 kn odbija se kao neosnovana.

II. Revizija tužiteljice u dijelu kojim se pobija rješenje Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-979/13 od 9. listopada 2013. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Metkoviću broj P-536/12-16 od 29. svibnja 2013. u dijelu kojim je odbačena tužba u odnosu na prvotuženika se prihvaća, te se u tom dijelu ukidaju rješenja Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-979/13 od 9. listopada 2013. i rješenja Općinskog suda u Metkoviću broj P-536/12-16 od 29. svibnja 2013. i u tom se dijelu predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

III. O troškovima u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev prema tuženicima pod 2. i 3. koji glasi:

„1. Poništava se kao nezakonita i neosnovana Odluka tuženika pod 1. o prestanku Ugovora o radu tužiteljice broj: ... od 6. kolovoza 2012. godine, a tuženiku pod 2. se nalaže vratiti tužiteljicu na rad i omogućiti joj obavljanje poslova u skladu sa njenim stručnim i radnim sposobnostima, to u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Dužni su tuženici solidarno isplatiti tužiteljici, a na ime naknade umjesto bruto plaće koju bi ostvarivala da je radila, počevši od 11. rujna 2012. godine, mjesečnu novčanu svotu od 5.129,27 kuna, sa zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5%-tnih poena, a koje kamate teku za svaki mjesec od 16-tog u mjesecu za protekli mjesec i do konačne isplate, sve to u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

3. Dužni su tuženici solidarno nadoknaditi tužiteljici parnične troškove sa zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5%-tnih poena, a koje kamate teku od presuđenja do isplate, sve to u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

„Odbacuje se tužba prema tuženiku pod 1.

II Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku pod 2. parnični trošak u iznosu od 500,00 kuna, a tuženiku pod 3. u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od 8 dana.“

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:

„Žalba tužiteljice se odbija kao neosnovana, a žalba tuženika ad.3. djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana, te se presuda i rješenje Općinskog suda u Metkoviću pod posl. br. P. 536/12-16 od 29. svibnja 2013. godine:

a) potvrđuje u toč. I. pod toč. 1., 2. i 3., te u toč. II. kojom je odlučeno o parničnom trošku tuženika ad.2., te rješenje kojim je odbačena tužba prema tuženiku ad.1.,

b) preinačuje toč. II. kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka u odnosu na tuženika ad.3. tako da glasi:

Dužna je tužiteljica naknaditi tuženiku ad.3. troškove parničnog postupka u iznosu od 4.517,19 kn u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom zatraženom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbija kao neosnovan.“

Protiv drugostupanjske presude, kao i drugostupanjskog rješenja reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, ukinuti pobijane odluke nižestupanjskih sudova i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak. U odgovoru na reviziju tužiteljice trećetuženik je predložio reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu. Trećetuženik je zatražio trošak odgovora na reviziju.

Revizija protiv presude nije osnovana, dok je revizija protiv rješenja djelomično osnovana.

Osnovano tužiteljica sadržajem revizije ističe da je prvostupanjski sud donoseći rješenje kojim se odbacuje tužba u odnosu na prvotuženika učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 1. u vezi čl. 83. st. 1. ZPP), a što je drugostupanjski sud potvrdivši prvostupanjsko rješenje u tom dijelu propustio sankcionirati, pa je na taj način (u tom dijelu) i drugostupanjski sud učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Naime, točno je, da prvotuženik – H. – H. ž. Ž. f. Z., kako ga je tužiteljica naznačila u tužbi nije mogao biti stranka u postupku (čl. 77. st. 1. ZPP). Međutim, imajući na umu navode tužbe (list 1 i 2 spisa) i isprave priložene uz tužbu – Odluka o prestanku ugovora o radu (list 4 spisa) te zahtjev za zaštitu prava (list 5 spisa), koji je tužiteljica između ostalih, uputila H. – H. ž. h. d.o.o., proizlazi da je prvostupanjski sud propustio postupiti sukladno odredbi čl. 83. st. 1. ZPP, te rješenjem (čl. 83. st. 6. ZPP) pozvati tužiteljicu na otklanjanje netom navedenog nedostatka, a niti je drugostupanjski sud takvu povredu sankcionirao. Stoga je, u tom dijelu, valjalo prihvatiti reviziju tužiteljice i na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP odlučiti kao u toč. II. izreke rješenja.

Pobijana presuda ispitana je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP.

Tužiteljica određeno ne navodi u čemu se sastoji i koju bi to bitnu povredu odredaba parničnog postupka sudovi učinili donošenjem nižestupanjskih presuda. Stoga, u odnosu na taj dio, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije bilo moguće uzeti u razmatranje.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je Odlukom br. ... od 6. kolovoza 2012. utvrđeno da ugovor o radu radnice H. V. v. d.o.o. V. Š. (tužiteljice) broj ... od 27. ožujka 1998. s Aneksom tom Ugovoru broj ... od 13. svibnja 2008. prestaje dana 10. rujna 2012., time da u zaglavlju iste stoji: H. H. ž. h. d.o.o. Ž. f. i H. V. v., a potpisana je po ravnateljici Ž. f. i direktoru H. V. v. d.o.o. (list 4 spisa),

- da je tužiteljica podnijela zahtjev za ostvarivanje povrijeđenog prava iz radnog odnosa i to H. H. ž. h. d.o.o. i H. V. v. d.o.o, te da se isti o tom zahtjevu nisu očitovali,

- da iz izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu proizlazi da je temeljem ugovora o podjeli od 6. srpnja 2012., odobrenog Odlukom skupštine društva koje se dijeli i skupine društva preuzimatelja, dana 14. rujna 2012., izvršena podjela – razdvajanje s preuzimanjem društva H. V. v. d.o.o., te prijenosom cjelokupne njegove imovine, prava i obveza na društvo preuzimatelja H. P. p. d.o.o. i H. C. d.o.o.,

- da je dana 4. svibnja 2006. između H. – H. ž. d.o.o., Sindikata Hrvatskih željeznica i Uprave HŽ sklopljen Ugovor o radno pravnoj zaštiti radnika od poslovno uvjetovanih otkaza,

- da je na temelju izjave Vlade Republike Hrvatske o osnivanju društva H. ž. h. d.o.o. uz suglasnost HŽ s pravom na kolektivno pregovaranje i Uprave H. h. d.o.o. dana 24. svibnja 2007. donesen Pravilnik o radu Željezničkog fonda koji je mijenjan 31. srpnja 2007.,

- da je tužiteljica potpisala izjavu (list 24 spisa) da je upoznata sa svim aktima Uprave društva H. V. v. d.o.o. kojima je obaviještena o načinu rješavanja njenog radnopravnog statusa u H. V. v. d.o.o., nakon donošenja Odluke o utvrđivanju liste tehnološkog viška, te da je prihvatila rješavanje njenog radno pravnog statusa sklapanjem aneksa ugovora o radu kojim se raspoređuje u Željeznički fond,

- da su temeljem članka 12. Pravilnika o radu Željezničkog fonda, H. V. v. d.o.o., Željeznički fond i tužiteljica sklopili Aneks ugovora o radu broj ... od 27. ožujka 1998. kojim je između ostalog utvrđeno da je zbog organizacijskih razloga prestala potreba za radom tužiteljice kod poslodavca, da je tužiteljica temeljem Ugovora o radno pravnoj zaštiti radnika od poslovno uvjetovanih otkaza od 4. svibnja 2006., dobrovoljno pristala da se rasporedi u Fond (točka I. Aneksa), te da stranke suglasno utvrđuju da Ugovor o radu br. ... kojega su sklopile 27. ožujka 1998. prestaje istekom vremena na koje radnica ima pravo ostanka u Fondu utvrđenog u prije citiranom Ugovoru od 4. svibnja 2006. (točka VI. izreke), time da se ovaj Aneks primjenjuje od 1. svibnja 2008. (točka VIII. Aneksa).

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da su drugo i trećetuženik pravni sljednici ranijeg tuženika H. – V. v. d.o.o. da je tužiteljica nakon Odluke o utvrđivanju liste tehnološkog viška prihvatila riješiti svoj radnopravni status sklapanjem Aneksa ugovora o radu kojim se raspoređuje u Željeznički fond, odnosno da je već tada, sklapajući Aneks ugovora, bila upoznata sa svim aktima Uprave društva te da je znala da joj radni status s pravom ostanka u Željezničkom fondu može trajati najdulje tri godine, odnosno i duže u slučajevima iz toč. XIV. i XV. Ugovora o radnopravnoj zaštiti radnika od poslovno uvjetovanih otkaza. Nadalje, nižestupanjski sudovi imajući na umu da je rok od tri godine istekao 1. svibnja 2011. ali da je bio ostvaren razlog za njegovo produženje u trajanju od 16 mjeseci i 10 dana (privremeni raspored), pa obzirom za tužiteljicu i nadalje ne postoji potreba, ocjenjuju da je pravilno donesena Odluka od 6. kolovoza 2012. kojom se utvrđuje prestanak tužiteljičina ugovora o radu s Aneksom s danom 10. rujna 2012. i slijedom toga odbijaju tužbeni zahtjev u odnosu na drugo i trećetuženika. S tim u vezi nižestupanjski sudovi u odnosu na drugotuženika odbijaju i zahtjev za vraćanje tužiteljice na rad, te u odnosu na drugo i trećetuženika i zahtjev tužiteljice da joj solidarno isplate naknade bruto plaće (kako je to pobliže navedeno u toč. I.2. prvostupanjske presude).

K tomu drugostupanjski sud, odgovarajući na žalbeni navod da je u konkretnom slučaju bilo potrebno postupiti po čl. 107. (st. 3. i 4.) Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 82/12 – dalje: ZR), isti otklanja jer je već ranije - 2008. utvrđeno da je tužiteljica tehnološki višak, da je potpisom izjave, a kasnije i sklapanjem Aneksa ugovora o radu, tužiteljica prihvatila rješavanje svog radnopravnog statusa putem Željezničkog fonda kroz određeno vrijeme, što je zacijelo bilo povoljnije za samu tužiteljicu u odnosu na prava koja bi imala po zakonu u situaciji kada je proglašena tehnološkim viškom. Prema tome, da u okolnostima konkretnog slučaja, nije bilo potrebno postupati sukladno odredbi čl. 107. ZR. Konačno, drugostupanjski sud je ocijenio neosnovanom tvrdnju tužiteljice da u vrijeme donošenja Odluke (6. kolovoza 2012.), kojom je utvrđeno da tužiteljičin ugovor o radu s aneksom prestaje 10. rujna 2012. nije postojao H. – V. v. d.o.o. To iz razloga jer iz izvatka iz sudskog registra proizlazi da je 14. rujna 2012. izvršena podjela – razdvajanje s preuzimanjem, dakle nakon donošenja navedene Odluke (list 4 spisa).

I prema ocjeni ovoga suda pravilno su nižestupanjski sudovi u odnosu na drugo i trećetuženika tužbeni zahtjev odbili.

Naime, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je Odluka od 6. kolovoza 2012. donesena u vrijeme dok je H. – V. v. d.o.o. kao pravni subjekt postojao. Na navode revizije valja odgovoriti, da sukladno odredbi čl. 4. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 52/00, 107/07, 146/00 i 137/09 – dalje: ZTD) trgovačko društvo gubi svojstvo pravne osobe brisanjem iz registra. Iz podataka sudskog registra (list 32 do 41 spisa) proizlazi da je Trgovački sud u Zagrebu subjekt pod nazivom H.

V. v. brisao 5. studenoga 2012. rješenjem Tt 12/16273-1.

Nije sporno da je sukladno Ugovoru o radno pravnoj zaštiti radnika od poslovno uvjetovanih otkaza (list 21-23 spisa) Željeznički fond jedan od modela dobrovoljnog zbrinjavanja viška radnika, da je 24. svibnja 2007. donesen Pravilnik o radu Željezničkog fonda, da je tužiteljica potpisala izjavu da je upoznata sa svim aktima Uprave društva H. – V. v. d.o.o. kojima je obaviještena o načinu rješavanja njenog radnopravnog statusa nakon donošenja Odluke o utvrđivanju liste tehnološkog viška, te da je tužiteljica prihvatila rješavanje njezinog radnopravnog statusa sklapanjem Aneksa ugovora o radu 13. svibnja 2008., kojim se raspoređuju u Željeznički fond (na određeno vrijeme) najduže tri godine uz mogućnost produženja (pretpostavke iz XIV. i XV. Ugovora – list 21-23 spisa).

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, i prema ocjeni ovoga suda, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je pobijanom Odlukom od 6. kolovoza 2012. samo utvrđeno da su se stekli uvjeti za prestanak tužiteljičina ugovora o radu s Aneksa tom ugovoru od 13. svibnja 2008. (toč. I. izreke navedene Odluke), budući je tužiteljica već 2008. kao tehnološki višak prihvatila „zbrinjavanje“ putem Željezničkog fonda kroz razdoblje od najduže tri godine, uz mogućnost produženja sukladno čl. XIV. i XV. Ugovora od 4. svibnja 2006., a što se u konkretnom slučaju i ostvarilo. Pritom činjenica da je u toč. II. Odluke navedeno da tužiteljičin ugovor o radu prestaje iz poslovno uvjetovanih (organizacijskih) razloga, pobijanoj Odluci u okolnostima konkretnog slučaja ne daje značaj odluke o otkazu ugovora o radu u smislu čl. 101. st. 1. toč. 1. ZR. Stoga, suprotno tvrdnji tužiteljice, poslodavac nije bio dužan postupiti prema odredbi čl. 107. st. 3. i 4. ZR.

Kako slijedom izloženog Odluka od 6. kolovoza 2012. nije nezakonita to ne postoji obveza drugotuženika da vrati tužiteljicu na posao, kao ni obveza drugo i trećetuženika da joj isplate naknadu bruto plaće koju bi ostvarivala da je radila, počevši od 11. rujna 2012. pa nadalje, a kako su to sve uostalom pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi i u odnosu na drugo i trećetuženika pravilno tužbeni zahtjev odbili.

Nadalje, činjenična i pravna situacija konkretnog slučaja ukazuje da su potpuno promašeni navodi revizije glede primjene čl. 10. ZR.

Prema tome, neosnovano tužiteljica ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Navodi revizije kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi i prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja sukladno odredbi čl. 385. ZPP, nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju. Stoga takve navode nije bilo moguće uzeti u razmatranje.

Zbog svega navedenog, valjalo je reviziju tužiteljice u dijelu kojim pobija drugostupanjsku presudu odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci presude.

O troškovima povodom revizije odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 4. ZPP (toč. III. izreke rješenja).

Zagreb, 30. rujna 2015.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.