Legislator Case Law & Legislation
Gž R-10/2018-2 AI generated

Gž R-10/2018-2 · Županijski sud u Bjelovaru

Case Number Gž R-10/2018-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Presuda

Legislator summary

AI generated

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu, broj: Pr-89/17-13 od 14. prosinca 2017., u točkama I., II., III., V. i VI. izreke. „I. Utvrđuje se da je nedopušten izvanredni Otkaz ugovora o radu od 1.3.2017. koji je tuženik A. p. d.o.o., V, OIB: … dao tužitelju V. B., H., OIB: …, te se utvrđuje da radni odnos nije prestao.

Legislator headnote

AI generated

Gž R-10/2018-2 · Županijski sud u Bjelovaru: Žalitelj određeno ne navodi u kojem dijelu pobija prvostupanjsku presudu, pa je ista u smislu odredbe čl. 365. st. 1. u vezi čl. 433. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 148/11- pročišćeni tekst i 25/13 - dalje: ZPP) ispitana u odnosu na točke I., II., III., V. i VI. izreke s obzirom da on u tom dijelu nije uspio u sporu.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Poslovni broj: Gž R-10/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Ranka Orozovića, kao predsjednika vijeća, Vladimira Šestaka kao člana vijeća i suca izvjestitelja i suca Vladimira Ferenčevića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika V. B. iz H., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik G. G. iz O. društva M. & L., odvjetnik u Z., protiv tuženika – protutužitelja A. p. V., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici iz Z. o. u. M. F., B. P. V. i A. F., odvjetnici u V., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, sudskog raskida ugovora o radu i naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, broj: Pr-89/17- 13 od 14. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2018.,

p r e s u d i o j e

1. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu, broj: Pr-89/17-13 od 14. prosinca 2017., u točkama I., II., III., V. i VI. izreke.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom odlučeno tako da izreka u cijelosti glasi:

„I. Utvrđuje se da je nedopušten izvanredni Otkaz ugovora o radu od 1.3.2017. koji je tuženik A. p. d.o.o., V, OIB: … dao tužitelju V. B., H., OIB: …, te se utvrđuje da radni odnos nije prestao.

II. Sudski se raskida Ugovor o radu između tužitelja V. B., H., OIB: … i tuženika A. p. d.o.o., V., OIB: … s danom 6. lipnja 2017., te se utvrđuje da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme do 6. lipnja 2017. kao dana sudskog raskida ugovora.

III. Nalaže se tuženiku A. p. d.o.o., V., OIB: … da tužitelju V. B., H., OIB: … na ime naknade štete po čl. 125. Zakona o radu isplati iznos od 15.485,19 kn, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja V. B. u preostalom dijelu za isplatu naknade štete u iznosu od 15.485,21 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od slijedećeg dana od sudskog raskida ugovora o radu do isplate, kao i sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade štete u iznosu od 15.485,19 kn tekućih od slijedećeg dana od sudskog raskida ugovora o radu do presuđenja.

V. Odbija se tuženik A. p. d.o.o., V. s protutužbenim zahtjevom koji glasi: "I. Nalaže se V. B. iz H., OIB: …, da na ime naknade štete A. p. d.o.o. iz V., OIB: … isplati iznos od 1.003,00 kn (tisućutrikune i 00 lipa) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 08.03.2017.g. pa do isplate, u roku od petnaest dana."

VI. Nalaže se tuženiku A. p. d.o.o., V., OIB: … da naknadi tužitelju V. B., H., OIB: … parnični trošak u iznosu od 3.228,81 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 14. prosinca 2017. do isplate, u roku od 8 dana.“

Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik po punomoćniku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje ili da se preinači i odbije tužbeni zahtjev, a prihvati protutužbeni zahtjev. Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je neosnovana.

Žalitelj određeno ne navodi u kojem dijelu pobija prvostupanjsku presudu, pa je ista u smislu odredbe čl. 365. st. 1. u vezi čl. 433. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 148/11- pročišćeni tekst i 25/13 - dalje: ZPP) ispitana u odnosu na točke I., II., III., V. i VI. izreke s obzirom da on u tom dijelu nije uspio u sporu.

Predmet spora je zahtjev tužitelja – protutuženika (dalje: tužitelj) za utvrđenjem nedopuštenim odluke tuženika – protutužitelja (dalje: tuženik) od 1. ožujka 2017. kojom je tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu i za sudskim raskidom ugovora o radu s danom 6. lipnja 2017., kao i zahtjev za naknadom štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu 30.970,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 7. lipnja 2017. do isplate, te protutužbeni zahtjev tuženika za naknadom štete u iznosu 1.003,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 8. ožujka 2017. do isplate.

Neosnovano žalitelj ukazujući na sadržaj točke I. i II. izreke obrazlaže svoje tvrdnje o nerazumljivosti izreke prvostupanjske presude. Naime, ona je posve jasna i razumljiva s obzirom da iz točke I. izreke proizlazi kako je njom prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenim izvanrednog otkaza ugovora o radu i za utvrđenjem da radni odnos tužitelja na temelju tog otkaza nije prestao, dok je u točki II. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem sudskog raskida ugovora o radu i prestanak radnog odnosa s danom 6. lipnja 2017., što izreku ne čini nerazumljivom, niti proturječnom. Ona je suprotno navodima žalbe u skladu s razlozima o odlučnim činjenicama navedenim u obrazloženju presude, a na kojima prvostupanjski sud temelji svoj zaključak o nedopuštenosti izvanrednog otkaza i ništetnosti pobijane odluke, koji su pak posve jasni i imaju podlogu u izvedenim dokazima i stanju spisa, a u pogledu odlučnih činjenica ne postoji ni proturječje između onoga što sud u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika, niti presuda ima nekih drugih nedostataka i njezina pravilnost i zakonitost može se ispitati.

Zbog svega navedenoga presuda nije zahvaćena bitnom povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju izričito upire žalitelj, ali ni nekom drugom bitnom procesnom povredom na koju žalba ne ukazuje, a na čije postojanje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. u vezi čl. 433. ZPP-a.

No, neosnovani su i ostali u žalbi istaknuti žalbeni razlozi jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice odlučne za ocjenu osnovanosti tužbena i protutužbena zahtjeva, te na tako utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno pravo, kada je pozivom na odredbu čl. 150. st. 5. i 12. u vezi čl. 125. ZR-a i čl. 107. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine,“ br. 93/14, dalje: ZR) djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, a u cijelosti odbio protutužbeni zahtjev.

Prvostupanjski sud utvrđuje da je D. L., kao sindikalni povjerenik koji djeluje kod tuženika s pravima i obvezama radničkog vijeća, na sastanku održanom 27. veljače 2017. u uredu tuženikova direktora F. H., kojem su uz njih nazočili i Z. Ž. kao zamjenik sindikalnog povjerenika i S. P., pozvan očitovati se u smislu odredbe čl. 150. ZR-a na namjeravanu odluku tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu sklopljena s tužiteljem, no da se on tada na to nije očitovao, već se u zakonskom roku za očitovanje pisanim putem 3. ožujka 2017. negativno očitovao i protivio tom izvanrednom otkazu, pa polazeći od toga da je tuženik odluku o izvanrednom otkazu donio 1. ožujka 2017., dakle, prije isteka zakonskog roka od 5 dana za očitovanje sindikalnog povjerenika D. L. s pravima i obvezama radničkog vijeća (čl. 150. st. 5. ZR-a), sud prvog stupnja zaključuje da je pobijana odluka donijeta protivno odredbi čl. 150. ZR-a koja propisuje obvezu savjetovanja s radničkim vijećem, a što je sukladno čl. 150. st. 12. ZR-a čini ništetnom, zbog čega prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenjem nedopuštenosti izvanrednog otkaza i za sudskim raskidom ugovora o radu.

Iz obrazloženja presude vidljivo je da se takvo činjenično utvrđenje suda prvog stupnja temelji na prihvaćenim iskazima svjedoka Z. Ž. i D. L. iz kojih proizlazi da se sindikalni povjerenik D. L. na tom sastanku uopće nije očitovao na namjeravanu odluku tuženika da tužitelju izvanredno otkaže ugovor o radu, te da pritom ne prihvaća iskaz svjedokinje S. P. u kojem ona izražava svoje mišljenje da se D. L. tada prešutno složio s tim otkazom. Neosnovano žalitelj osporava pravilnost takva utvrđenja ukazujući na po ocjeni ovoga suda posve neodlučne razlike u iskazima Z. Ž. i D. L. u pogledu eventualna razgovora sa S. M., ali nije u pravu žalitelj ni kada se u prilog tvrdnji kako nije imao razloga smatrati da bi se sindikalni povjerenik D. L. želio očitovati u roku od 5 dana poziva na dio iskaza svjedoka Z. Ž.. Naime, točno je da se Z. Ž., a što i on sam priznaje, nakon što im je direktor tuženika F. H. predočio okolnosti vezane uz namjeravani izvanredni otkaz tužitelju nije protivio tom otkazu i da je izjavio: „ da ako je to tak, da ako je to istina da onda nemam što reći“, no i po ocjeni ovoga suda potpuno je neodlučno njegovo bilo kakvo očitovanje kao zamjenika sindikalnog povjerenika u situaciji kada je na tom sastanku bio nazočan sindikalni povjerenik D. L.. Ovo stoga što je i odredbom čl. 2. Sporazuma o sindikalnom povjereniku koji preuzima prava i ovlasti radničkog vijeća od 7. listopada 2016. određeno da će sindikalni povjerenik D. L. preuzeti sva prava i obveze radničkog vijeća, dok će ga tek u slučaju njegove spriječenosti zamjenjivati Z. Ž.. Iz suglasnih iskaza svjedoka Z. Ž. i D. L. proizlazi da se sindikalni povjerenik s pravima i obvezama radničkog vijeća D. L. uopće nije očitovao na namjeravani izvanredni otkaz ugovora o radu sklopljena s tužiteljem, dakle, ni negativno, niti pozitivno, a što u svojim iskazima ne spore ni svjedokinja S. P., ali niti direktor tuženika F. H..

Kraj takvog stanja stvari, a imajući pritom u vidu da se sindikalni povjerenik D. L. nije izjasnio ni da se neće očitovati u zakonskom roku od 5 dana, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da je tuženik odluku o izvanrednom otkazu od 1. ožujka 2017. donio prije nego što je sindikalnom povjereniku istekao zakonski rok od 5 dana za očitovanje (zadnji dan roka 4. ožujka 2017.), što ju čini ništetnom u smislu čl. 150. st. 12. u vezi st. 1. i 5. ZR-a. S tim u vezi neosnovano žalitelj pozivajući se na iskaz Z. Ž. ukazuje na raniju istovjetnu praksu usmenog savjetovanja i očitovanja sindikalnih povjerenika, jer bi očitovanje Z. Ž. imalo značaj samo u slučaju da je sindikalni povjerenik D. L. bio spriječen u obavljanju te dužnosti, a što ovdje nije slučaj. No, i iz iskaza svjedoka Z. Ž. može se zaključiti da je usmeno savjetovanje do tada bilo prakticirano u situacijama koje na kraju zbog postignuta dogovora nisu rezultirale otkazom.

Neosnovane su i žalbene tvrdnje da osnovicu za izračun naknade štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu ne čini bruto, već neto plaća tužitelja (bruto plaća umanjena za poreze i doprinose). Naime, odredbom čl. 125. st. 1. ZR-a propisano je da će u slučaju sudskog raskida ugovora o radu sud radniku dosuditi naknadu štete u iznosu od najmanje 3, a najviše 8 propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća tog radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Kako je prema čl. 92. st. 4. ZR-a plaćom radnika određena plaća u bruto iznosu, to je pravilnom primjenom navedenih zakonskih odredbi sud prvog stupnja visinu naknade štete tužitelju zbog sudskog raskida ugovora o radu utvrdio na bazi njegove bruto plaće, što čini neosnovanim suprotne žalbene navode.

U odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da iz po tuženiku priloženih dokaza, prije svega zapisnika obavljene kontrole blagajničkih izvještaja od 8. ožujka 2017. ne proizlazi da je tuženiku nastala šteta u utuženom iznosu od 1.003,00 kn time što tužitelj u razdoblju od 1. lipnja 2016. do 1. ožujka 2017. u prilogu blagajničkih izvještaja za izdane duplikat karte nije priložio oštećene original karte ili zabilježio da je u radu računalnog sustava kod izdavanja original karte bilo tehničkih problema. Naime, i po ocjeni ovoga suda predočenim pisanim dokazima tuženik nije dokazao svoje tvrdnje, uključujući i navode direktora F. H., da je tužitelj prisvojio i zadržao za sebe novac u vrijednosti 1.003,00 kn.

S obzirom da tuženik nije dokazao postojanje osnovnih pretpostavki odgovornosti za štetu, a to je postojanje protupravne štetne radnje, odnosno propusta tužitelja, te nastale štete kao posljedice radnje ili propusta tužitelja, pravilno je i u skladu s odredbom čl. 107. st. 1. ZR-a u vezi čl. 1045. i 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) postupio prvostupanjski sud kada je u cijelosti odbio protutužbeni zahtjev, pa je i u tom dijelu žalba tuženika neosnovana.

Neosnovane su i tvrdnje žalitelja da je pri odlučivanju o visini parničnih troškova prvostupanjski sud propustio troškove zastupanja po odvjetniku odmjeriti u visini jednokratne nagrade iz Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa). Naime, tužitelj je već u tužbi postavio i novčani zahtjev za naknadom štete, pa je riječ o procjenjivom predmetu u sporu iz radnog odnosa u kojem se glede troškova zastupanja primjenjuje odredba Tbr. 7. toč. 1. Tarife, pa su i u tom dijelu neosnovani suprotni žalbeni navodi.

S obzirom da ne postoje u žalbi istaknuti žalbeni razlozi, niti oni na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. u vezi čl. 433. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi u osporenim točkama I., II.,III., V. i VI. izreke.

U nepobijanoj točki IV. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Kraj neosnovanosti žalbe odbijen je zahtjev žalitelja za naknadom troškova nastalih njenim podnošenjem (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 433. ZPP-a).

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

Bjelovar, 8. veljače 2018.

Predsjednik vijeća

Ranko Orozović v.r.

Za točnost otpravka - ovlašteni službenik

Božidar Štefanac

OPĆINSKOM SUDU

U VARAŽDINU

Vraća se spis sa 4 primjerka

drugostupanjske odluke