Rev-164/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 164/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić i Đure Sesse, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. S. A., 2. M. J. iz G., koje zastupa punomoćnik L. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž 2520/2006 od 21. studenog 2007. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Glini posl. br. P 105/05-16 od 17. lipnja 2005., u sjednici održanoj 22. siječnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu naknade nematerijalne štete u iznosu 500.000,00 kn, te zahtjev za naknadu materijalne štete u iznosu 20.000,00 kn, sa zateznim kamatama, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, a tužitelji su obvezni tuženici naknaditi parnične troškove u iznosu 10.400,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavili su tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se revizija uvaži i udovolji tužbi i tužbenom zahtjevu, ili da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudovima na ponovni postupak.

Tuženica na reviziju nije odgovorila.

Revizija nije osnovana.

U smislu odredbe čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 – dalje u tekstu: ZPP) sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama u kojima se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Utvrđeno je da je otac tužitelja B. A. bio u koloni koja se 8. kolovoza 1995. kretala prema D., te da je on izišao iz kolone da donese vodu, a iz obližnje šume je zapucano te je on poginuo. B. A. je u sudskom postupku proglašen umrlim, a kao dan njegove smrti utvrđen je … 1995.

Uzevši u obzir da u ovom predmetu nije bilo dokazano da bi pok. B. A. ubili pripadnici Hrvatskih oružanih snaga, a da je on ubijen tijekom vojno redarstvene akcije Oluja na teritoriju gdje se akcija neposredno odvijala radi postizanja vojne koristi Republike Hrvatske, nižestupanjski sudovi smatraju da se smrt pok. B. A. može smatrati ratnom štetom, za koju Republika Hrvatska ne odgovara.

Pored toga nižestupanjski sudovi smatraju osnovanim prigovor zastare potraživanja što ga je istaknula tuženica, te odbijaju tužbeni zahtjev, a time su materijalno pravo pravilno primijenili.

Republika Hrvatska nije pravno odgovorna za naknadu ratne štete.

Kada bi se i prihvatilo da ubojstvo pok. B. A. predstavlja teroristički akt u smislu čl. 1. st. 1. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine", broj 117/03) u vezi kojega postoji odštetna odgovornost Republike Hrvatske u smislu čl. 2. navedenog Zakona, u konkretnom slučaju je nastupila zastara potraživanja.

Prema odredbi čl. 11. navedenog Zakona, ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 3. veljače 1996. ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu toga Zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Odredbom čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje u tekstu: ZOO) potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a odredbom st. 2. toga članka propisano je da u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

S obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 8. ožujka 2005. u ovom slučaju nastupila je zastara potraživanja naknade štete.

Pogrešno se revidenti pozivaju na odredbu čl. 377. st. 1. ZOO prema kojoj – kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji zastarni rok zastare zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

Naime u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene zastarni rok iz čl. 377. st. 1. ZOO, jer se taj rok primjenjuje samo onda kada je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornost počinitelja (štetnika).

Parnični sud nije ovlašten sam utvrđivati da li je šteta počinjena kaznenim djelom i da li je počinitelj odgovoran za počinjenje toga djela, pa ni radi ocjene zastare potraživanja u smislu čl. 377. ZOO.

Iznimno je parnični sud ovlašten radi ocjene zastare potraživanja sam ispitati i utvrđivati da li je šteta počinjena takvim radnjama koje sadrže elemente kaznenog djela, u onom slučaju, ako su postojale određene procesne smetnje zbog kojih je bilo apsolutno nemoguće da se protiv počinitelja kaznenog djela postupak pokrene i okonča, a što u ovom predmetu nije slučaj, jer počinitelj kaznenog djela nije pronađen.

Revidenti nisu pobliže obrazložili istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete u vezi ocjene zastare tražbine iz te osnove, pa se revizija u tom dijelu ne može niti razmatrati (čl. 392. a. ZPP).

Suprotno tvrdnji revidenata odlučne činjenice za rješenje predmetnog spora utvrđene su temeljem ocjene izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP).

Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni i proturječni, niti postoji proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih zapisnika, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Pravilna je i odluka o parničnim troškovima, koja je donesena temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP.

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 22. siječnja 2009.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.