II Rev-7/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 7/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja P. M., S.p.A. import- export, T., I., zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: 1) R. K. export-import, Z., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz Z., 2) R. K. iz S. i 3) U.

- R. b., O. b. R. iz R., radi isplate Itl. 87,595.000, rješavajući reviziju I.tuženika R. K. export-import Z. protiv pravomoćne presude Privrednog suda Hrvatske od 16. svibnja 1989. br.Pž-803/89, kojom je djelomično preinačena presuda Okružnog privrednog suda u Zagrebu od 20. prosinca 1988. br. P-13456/88, u sjednici održanoj dana 5. prosinca 1991.,

p r e s u d i o j e :

Revizija se odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom I-tužena radna organizacija obvezana je isplatiti tužitelju inozemnoj osobi iznos od Itl. 87,595.000 sa kamatom koja se plaća na devizne štedne uloge gradjana u Itl. oročene bez posebne namjene preko godinu dana u bankama u Z., počev od 27. rujna 1986. do isplate kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 86,40 (864.000 prijašnjih) dinara (točka 1. izreke); odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja prema II-tuženiku i III-tuženiku (točka II. izreke), dok je tužitelj obvezan nadoknaditi III. tuženiku parnični trošak u iznosu od 4,70 (47.000 prijašnjih) dinara..

Drugostepenom presudom djelomično je povodom žalbe I-tuženika preinačena prvostepena presuda u odluci o kamatama tako da je I-tuženik obvezan isplatiti uz glavni dug prema prvostepenoj presudi i kamate koje se plaćaju na devizne štedne uloge gradjana u Itl. oročene bez posebne namjene preko godinu dana u bankama u Zagrebu umanjene za 2%, dok su žalba tužitelja i žalba I-tuženika u preostalom dijelu odbijene kao neosnovane, a prvostepena presuda potvrdjena u preostalom pobijanom dijelu.

Protiv navedene pravomoćne drugostepene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju izjavio je I- tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u smislu prijedloga u reviziji uz

II Rev 7/1990-2

dosudu I-tuženiku troškova postupka ili podredno predlaže da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Na reviziju protivna stranka nije odgovorila niti se javni tužilac nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije se ostvario istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

To stoga jer u postupku pred nižestepenim sudovima nisu počinjene bitne povrede sadržane u čl. 354. st. 2. t. 7. i t. 13. Zakona o parničnom postupku koji je temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (dalje ZPP) na koje neosnovano ukazuje revident, a ne postoji ni ona bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP na koju revizijski sud mora paziti po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja upravljen u pravcu obvezivanja revidenta da mu isplati ugovorenu cijenu za isporučenu robu - razne sferične ležajeve u utuženom iznosu od Itl. 87,595.000 zajedno sa pripadajućim kamatama počev od dospijeća potraživanja tužitelja, odnosno od 27. IX. 1986. pa, do isplate kojem zahtjevu su niži sudovi udovoljili jer su u provedenom postupku utvrdili da je tužitelj isporučio ugovorenu robu prema utanačenoj cijeni glede koje isporuke revident nije imao prigovora u pogledu količine i kakvoće, a niti je prigovorio ispostavljenoj fakturi tužitelja od 12. IX. 1986. br. 446/86 već je što više izdao nalog svojoj poslovnoj banci radi podmirenja utužene fakture prema kojem nalogu banka revidenta nije postupila isključivo zbog nepostojanja dinarskog pokrića u vezi navedene isplate.

Revident obrazlaže navedeni revizijski razlog prigovorima u kojima prvenstveno osporava pravilnost i potpunost utvrdjenog činjeničnog stanja u postupku pred nižim sudovima, pa tako ističe kako nije utvrdjeno u postupku da bi stranke zaključile ugovor o prodaji u potrebnoj pismenoj formi što bi prema revidentu bio razlog za ništavost navedenog pravnog posla pozivom na odredbu čl. 101. za ovaj spor mjerodavnog Zakona o prometu robe i usluga s inozemstvom ("Sl. l." br. 66/86) a uz to ističe da stranke nisu utanačile cijenu sporne robe naplatu koje zahtijeva tužitelj pa bi se pod pretpostavkom da je pravni posao izmedju stranaka valjan tužitelju moglo dosuditi najviše tržišnu cijenu ali ne i utuženu za koju revident ističe da prema ocjeni deviznog inspektora koji je vršio kontrolu deviznog i vanjskotrgovinskog poslovanja revidenta prelazi stvarnu cijenu za 136%.

Navedeni prigovori revidenta po nalaženju ovog suda nisu osnovani.

Naime, u ovom sporu u kojem se primjenjuje domaće pravo niži sudovi su utvrdili da su stranke zaključile valjani pravni posao temeljem kojeg je tužitelj kao prodavalac isporučio revidentu kao kupcu robu u količini i kvaliteti koja nije sporna izmedju stranaka po cijeni na temelju koje je

II Rev 7/1990-2 tužitelj ispostavio svoj račun broj 446/86 od 12. IX. 1986. revidentu a za koju revident priznaje da nije do sada podmirena iz razloga zbog kojih se revident protivi tužbenom zahtjevu.

U pogledu onih navoda revidenta u kojima on tvrdi da spomenuti ugovor izmedju stranaka nije zaključen u pismenoj formi koja je po njegovom mišljenju propisana u konkretnom slučaju, a napose da izmedju stranaka nije uopće ugovorena cijena isporučene robe koji su prigovori u biti prvenstveno upravljeni na činjenična utvrdjenja nižih sudova i koji se u tom dijelu ne bi mogli s uspjehom iznositi u reviziji (čl. 385. st. 3. ZPP) jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, valja ipak odgovoriti revidentu da takvi prigovori nisu utemeljeni ne samo na utvrdjenjima nižih sudova koja ovaj sud treba respektirati pri odlučivanju o reviziji, nego ni na onim dokazima na koje se upravo revident poziva u reviziji a koje je priložio uz svoju žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude a s kojima pobija navedena utvrdjenja sudova.

Naime, revident je uz svoju žalbu priložio zapisnik Saveznog deviznog inspektorata, odjel u Zagrebu od 15. II. 1988. o izvršenoj kontroli deviznog i vanjskotrgovinskog poslovanja revidenta - koji je cijenio i drugostepeni sud - a iz kojeg zapisnika izmedju ostalog slijedi, da je revident izvršio prijavu spornog ugovorenog posla kod Narodne banke Hrvatske, a po uvoznom zaključku broj … (koji se spominje i u fakturi tužitelja) pri čemu je utvrdjeno da je ugovor revidenta sa tužiteljem kao inodobavljačem predvidio isporuku različitih visokoturažnih ležajeva u ukupnoj količini od 5547 komada u vrijednosti od Itl. 87,595.000 (list 49 i 51 spisa) što nesumnjivo ukazuje da su izneseni prigovori u pravcu navodnog nepostojanja ugovora u pisanom obliku, odnosno tvrdnje da stranke nisu ugovorile cijenu isporučene robe neosnovani, jer su u protivnosti sa utvrdjenjem nižih sudova kao i dokazima na koje se u prilog svojih tvrdnji sam revident poziva.

Drugostepeni sud je po nalaženju ovog Vrhovnog suda izrazio pravilno pravno shvaćanje o tome kako izložene sumnje deviznog inspektora pri vršenju kontrole poslovanja revidenta u pravcu da je revident zaključenjem spornog ugovora kojim je ugovorena cijena robe sa inozemnim dobavljačem veća od stvarne za oko 136% i da je time eventualno počinio privredni prijestup predvidjen u odredbi čl. 138. t. 15. spomenutog Zakona o prometu robe i usluga s inozemstvom postupajući protivno odredbi čl. 104. cit. zakona - ne ukazuju sve da su i točne, da bi zaključeni sporni ugovor zbog toga bio ništav odnosno pravno nevaljan jer na to ne upućuju navedene odredbe spomenutog zakona.

U pogledu navoda revidenta da je zbog cijene koja da znatno nadilazi stvarnu cijenu nastao očiti nerazmjer uzajamnih davanja ugovornih stranaka na štetu revidenta (čl. 139. st. 1. za ovaj spor mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima - ZOO) pravilno je drugostepeni sud izrazio stav da bi se na takve okolnosti revident mogao s uspjehom pozivati jedino ako bi zahtijevao poništenje zaključenog ugovora zbog prekomjernog oštećenja (čl. 139. st. 1. do 5. ZOO) a ne i u prigovorima u kojima se protivi zahtjevu za ispunjenje takvog ugovora, jer su u pitanju takve okolnosti koje čine ugovor pobojnim pa ugovorna strana u čijem interesu je pobojnost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi (čl. 111., čl.

II Rev 7/1990-2

112. st. 1. ZOO) ali ne i nakon proteka zakonom predvidjenog roka koji je kao što je to utvrdjeno u ovom slučaju protekao u odnosu na revidenta jer je istekla godina dana od sklapanja spornog ugovora (u kojem se roku može zahtijevati poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja prema odredbi čl. 139. st.

2. ZOO) već u vrijeme kad je revident istaknuo prigovor prekomjernog oštećenja pa je s obzirom na to pravilno zaključeno u pobijanoj presudi da revident ne bi iz navedenog razloga više mogao zahtijevati poništenje spornog ugovora.

Prema tome niži sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kad su prihvaćajući tužbeni zahtjev obvezali revidenta na isplatu utuženog iznosa po osnovi ugovorene cijene koju duguje tužitelju za isporučenu robu (čl. 516. st. 1. ZOO).

Kako dakle nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, a ni oni na koje revizijski sud mora paziti po službenoj dužnosti valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 5. prosinca 1991.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović, v.r.