Rev-x-25/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 25/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. – Z. d.d., Z., OIB: ..., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1716/14-4 od 6. listopada 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-255/05-39 od 29. travnja 2014., ispravljena rješenjem tog suda broj Pn-255/05-43 od 21. svibnja 2015., u sjednici održanoj 15. ožujka 2016.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-255/05-39 od 29. travnja 2014. ispravljene rješenjem tog suda broj Pn-255/05-43 od 21. svibnja 2015. odbijen je zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženici naloži isplatiti mu iznos 12.858.668,83 kn s pripadajućim zateznim kamatama na ime naknade štete nastale na objektu i inventaru hotela I. u Z. vezano za smještaj prognanika i izbjeglica u razdoblju od 1991. do 2001., te je ujedno naloženo tužitelju isplatiti tuženici iznos 86.500,00 kn na ime parničnih troškova.

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1716/14-4 od 6. listopada 2015. potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka, predloživši njezino preinačenje podredno ukidanje i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje odnosno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14

– dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Polazeći od navedenog, a obzirom na revizijske razloge zbog kojih revident podnosi ovu reviziju, treba podsjetiti na odredbu čl. 385. ZPP-a, a u smislu koje se revizija može podnijeti samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što znači da se revizija ne može podnositi zbog razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog toga se ovaj sud nema potrebe ni očitovati na revizijske navode tužitelja, a kojima se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer suprotno revizijskim navodima, pravilnost pobijane presude se može ispitati pošto sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a sve vezano za nepostojanje pretpostavki za odgovornost tuženice za utuženu štetu tužitelju.

Kako je drugostupanjski sud prihvativši činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom i njom primijenjeno materijalno pravo odbio žalbu tužitelja, primijenivši odredbu čl. 375. st. 5. ZPP-a, u obrazloženju svoje presude ju i nije trebao posebno obrazlagati, pošto u tom slučaju razlozi iz obrazloženja prvostupanjske presude su ujedno i razlozi obrazloženja drugostupanjske presude. Stoga nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u svezi s odredbom čl. 375. st. 5. ZPP-a, na koju revident sadržajno ukazuje u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu mu štete na objektu i inventaru hotela I. u Z. nastale u razdoblju 1991.-2001. vezano za smještaj prognanika i izbjeglica, a na temelju Odluke Vlade Republike Hrvatske.

Nižestupanjski sudovi su polazeći od nespornih te onih u postupku utvrđenih činjenica:

- da je u razdoblju od 21. studenoga 1991. do rujna 2001. hotel I. prihvatio smještaj i prehranu 658 hrvatskih branitelja, pripadnika MUP-a sa članovima njihovih obitelji, prognanika i izbjeglica, koji su u njemu koristili 235 soba, a koje osobe

- da su u tom hotelskom objektu bili smješteni od strane tuženice na temelju Uredbe o statusu izbjeglica i prognanika odnosno na temelju Zakona o statusu prognanika i izbjeglica,

- da je uslijed korištenja tog objekta od strane tako zbrinutih osoba došlo do oštećenja hotelskog objekta i njegovog inventara

odbili zahtjev tužitelja za naknadu mu štete ocijenivši da u takvom postupanju tuženice nije bilo protupravnosti, a time da nema ni pretpostavki iz odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) za odgovornost tuženice za štetu tužitelju.

Osporavajući pravilnost pobijane presude tužitelj u reviziji dalje ustraje u pravnom shvaćanju da je tuženica odgovorna za štetu koju tužitelj trpi uslijed korištenja hotela I. od strane osoba zbrinutih odlukom tuženice. U tom pravcu prigovara da je takvim postupanjem tuženice tužitelj ograničen u njegovim vlasničkim pravima te mu je nametnut prekomjerni teret, a bez naknade nastale mu štete.

Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZOO-a tko drugome uzrokuje štetu dužan ju je naknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Prema odredbi stavka 3. tog članka bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Pretpostavke za zasnivanje odgovornosti za štetu su postojanje: štete, štetnika i oštećenika, uzročno posljedične veze između radnje štetnika i nastale štete, te protupravnost. Nadalje, u ZOO-a taksativno su navedeni u slučajevima u kojima se odgovara za drugog (čl. 164.-169. ZOO-a).

Kod nesporne činjenice da su prognanici, izbjeglice i druge osobe zbrinute od strane tuženice bili smješteni kod tužitelja na temelju odredbi Uredbe odnosno Zakona o statusu prognanika i izbjeglica, a kojima nije bilo propisano da za štetu koju počine tako zbrinute osobe bi bila odgovorna Republika Hrvatska, pravilna je ocjena iz pobijane presude da na strani tuženice nema protupravnosti vezano za smještaj prognanika, izbjeglica i drugih zbrinutih osoba u objekt tužitelja, a time ni odgovornosti za naknadu štete eventualnu nastalu takvim korištenjem objekta tužitelja.

Odredbom čl. 14. st. 4. Zakona o statusu prognanika i izbjeglica propisano je da u svrhu osiguranja potrebnih smještajnih kapaciteta Ured može narediti socijalnim ustanovama, prosvjetnim ustanovama internatskog tipa, odmaralištima, hotelima i drugim hotelsko- turističkim organizacijama na kojima pravo raspolaganja, odnosno vlasništva imaju ili ih drže u posjedu poduzeća i druge pravne i fizičke osobe sa sjedištem na teritoriju Republike Hrvatske da organiziraju smještaj, prehranu i podmirivanje drugih nužnih životnih potreba prognanika.

Prema odredbi st. 5. tog članka uvjete za organiziranje smještaja, prehrane i podmirivanje drugih nužnih životnih potreba prognanika u smislu st. 4. tog članka i visinu naknade za pružene usluge propisuje Ured, uz prethodnu suglasnost Vlade Republike Hrvatske.

Prema odredbi st. 6. tog članka naknada iz st. 5. tog članka ide na teret sredstava Republičkog fonda „K. Z.“.

Iz sadržaja prethodno citiranih odredbi proizlazi da su one omogućile s jedne strane nametanje određenih obveza pravnim osobama kao što je tužitelj, u pravcu zbrinjavanja ratom ugroženih kategorija osoba kao što su prognanici i izbjeglice, ali istodobno tim pravnim osobama u ratnim prilikama omogućile osiguranje i stjecanje dobiti podmirivanjem im troškova vezanih za smještaj i prehranu i organizaciju ostalih životnih potreba zbrinutih osoba, a koju dobit pak u ratnim i poratnim prilikama izvjesno ne bi mogli ostvariti.

Stoga, a vezano za revizijski prigovor tužitelja o nametnutim ograničenjima njegovih vlasničkih prava i prekomjerno nametnutog tereta vezano za smještaj zbrinutih osoba, treba reći da tužitelj u ratnim i poratnim prilikama, a koje su vladale u Republici Hrvatskoj u spornom razdoblju, uz ograničenja o kojima on govori je njemu istodobno bilo omogućeno da posluje i osigurava sigurnu dobit obavljajući ove usluge.

Zato se u takvim okolnostima ne može govoriti o prekomjernom ograničenju vlasničkih prava tužitelja niti o nametanju mu prekomjernog tereta.

Kako je dakle odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 15. ožujka 2016.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.