Rev-650/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-650/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Katarine Buljan, Marijana Ramušćaka i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. B. iz I., kojega zastupa punomoćnik Ž. L., odvjetnik u Đ., protiv tuženika R.-G. d.d. V., radi poništenja odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 11. studenog 1999. godine broj Gž-2178/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu od 25. svibnja 1999. godine broj P-163/99, u sjednici održanoj dana 3. svibnja 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu od 25. svibnja 1999. godine broj P-163/99 kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu tuženika broj … od 1. veljače 1999. godine kao nezakonita te da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto na kojem je radio do odluke o otkazu ugovora o radu uz priznavanje svih prava iz radnog odnosa od dana 19. veljače 1999. godine pa nadalje i uz naknadu troška postupka.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju te preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev ili ukine obje nižestupanjske presude odnosno drugostupanjsku presudu te predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio, a niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnesenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se poništi kao nezakonita odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu sa tužiteljem te je u revizijskoj fazi sporno da li su izostanci tužitelja s posla tijekom siječnja 1999. godine i to na dane 4., 5., 7., 8., 11., 19. i 20. te napuštanje posla u sedam navrata prije završetka radnog vremena opravdani razlog za izvanredan otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, dalje ZR).

Među strankama nije sporna činjenica da je tužitelj sa prednikom tuženika sklopio ugovor o radu 1. travnja 1996. godine, a u postupku je utvrđeno da je tužitelj tijekom mjeseca siječnja 1999. godine neopravdano izostao s posla devet dana te još sedam dana neovlašteno napustio posao prije završetka radnog vremena. Utvrđeno je također da se na tužitelja nije odnosila odluka tuženika o preraspodjeli radnog vremena, jer je zbog manjeg godišnjeg fonda sati morao raditi i u zimskom periodu kako bi odradio manjak sati. U postupku je utvrđeno da je tužitelj i prije siječnja 1999. godine znao neopravdano izostajati s posla i da je za tu povredu obveze iz radnog odnosa bio pismeno opomenut.

Revident tako utvrđeno činjenično stanje ne može revizijskim navodima dovoditi u sumnju, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ovaj sud nije razmatrao revizijske navode koji ukazuju upravo na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Revident neosnovano ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer su nižestupanjski sudovi donoseći pobijanu odluku pravilno primijenili odredbu čl. 107. st. 1. i 2. ZR budući da su i po ocjeni ovog suda postojali opravdani razlozi za izvanredan otkaz ugovora o radu. Revident tijekom postupka nije pružio dokaz da bi sklopio ugovor o radu za radno vrijeme koje traje manje od 42 sata tjedno u smislu čl. 31. ZR pa je u slučaju kada je imao manjak godišnjeg fonda sati bio dužan raditi tijekom zimskog perioda poslove koje mu je naložio poslovođa. Tužitelj nije dokazao da je imao opravdane razloge za izostanak s posla odnosno napuštanje radnog mjesta prije završetka radnog vremena, pa je i po ocjeni ovog suda teško povrijedio svoje obveze iz radnog odnosa kada je sam sebi uzeo za pravo da određuje kada će doći na posao, a koje radne dane uopće neće raditi odnosno da i u slučaju kad je došao na posao odluči prema svom nahođenju koliko će se zadržati na radnom mjestu. Po ocjeni ovog suda takvo ponašanje predstavlja važnu činjenicu koja, kada se i uvaže sve okolnosti i interesi obje stranke, ukazuje da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć. Na revizijske navode se ističe da postupke tužitelja ne može opravdati činjenica što su eventualno i drugi zaposlenici napuštali posao prije isteka radnog vremena, jer ponašanje drugih zaposlenika ne utječe na odnos tužitelja i njegovog poslodavca zbog čega se revizijski navodi tužitelja koji ukazuju na ponašanje drugih zaposlenika koji su sa njim radili nisu od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.

Kako se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava to je presuđeno kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 3. svibnja 2001. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.