I Kž-208/2008-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 208/08-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Žarka Dundovića, dr. sc. Zdenka Konjića, mr. sc. Branka Brkića i Ranka Marijana, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. S. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. G. S., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 19. prosinca 2007. g. broj K- 36/07, u sjednici održanoj dana 15. listopada 2008. g., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić,

r i j e š i o j e

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu u odnosu na opt. M. K., te u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

p r e s u d i o j e

II. Žalba opt. G. S. odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u odnosu na opt. G. S.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Šibeniku je proglasio krivim opt. G. S. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama KZ („Narodne novine“ broj 71/06), te ga po tom propisu, a primjenom čl. 57. st. 2. i 4. toč. c. KZ osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u koju mu je temeljem čl. 63. KZ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 13. srpnja 2007. g. pa nadalje. Na temelju čl. 76. st. 1. i 2. u svezi čl. 75. st. 3. KZ opt. G. S. je izrečena sigurnosna mjera obveznog

I Kž 208/08-4

liječenja od ovisnosti koja ima trajati do prestanka razloga zbog kojih je određena ili do prestanka izvršenja kazne zatvora. Od optuženog M. K. je temeljem čl. 173. st. 7. KZ oduzeta opojna droga heroin u količini od 49,19 g neto, privremeno oduzeta potvrdom od 14. srpnja 2007. g. broj … Temeljem čl. 122. st. 4. u svezi čl. 119. st. 2. toč. 1-6 ZKP opt. G. S. je u cijelosti oslobođen dužnosti plaćanja troškova tog postupka.

Istom presudom je temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP opt. M. K. oslobođen optužbe zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama KZ („Narodne novine“ broj 71/06), a na osnovu čl. 123. st. 1. ZKP odlučeno je da troškovi kaznenog postupka u odnosu na tog optuženika padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i opt. G. S. Državni odvjetnik uvodno ne naznačuje u kojem dijelu pobija prvostupanjsku presudu, ali je iz sadržaja te žalbe, koju podnosi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, očito da se žali na oslobađajući dio presude, s prijedlogom da se ista ukine, a predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Opt. G. S. žali se po branitelju S. Š., odvjetniku iz Z., navodeći žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, „pogrešne primjene materijalnog prava“, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje „radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja“, a, podredno, da se pobijana presuda preinači na način da se I-optuženik oslobodi od optužbe za kazneno djelo kojim se tereti. Iako ni ovaj žalitelj ne naznačuje na koji se dio presude žali, iz sadržaja njegove žalbe, a posebno iz prijedloga koji stavlja, razvidno je da pobija osuđujući dio presude.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Nakon što je spis na temelju čl. 373. st. 1 ZKP dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je u svom pismenom mišljenju predložio da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba opt. G. S. nije osnovana.

U odnosu na žalbu opt. G. S.

Opt. G. S. drži da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, nalazeći da su razlozi navedeni u presudi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, a da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Konkretizirajući ovu osnovu, precizira da je prvostupanjski sud nejasno naveo i prepričao obranu I-optuženika, posebno u odlomku koji počinje riječima „Na glavnoj raspravi…“ a završava sa „… da i za njega uzme pola grama“, a jednako je učinjeno prilikom navođenja obrane II-optuženika, kada je sud pomiješao uloge ove dvojice optuženika. Drži da je zbog toga obrazloženje presude nerazumljivo.

Međutim, po ocjeni ovog Vrhovnog suda takva povreda nije ostvarena. Doduše, točno je da se zbog uporabe izraza „optuženik pod I/“ i „optuženik pod 2/“, a posebno kada se

I Kž 208/08-4

koriste kratice („opt. pod I/ i opt. pod 2/“) u nekim dijelovima obrazloženja presude nešto teže može razabrati što je pojedini od optuženika činio, a to je prisutno u prepričavanju iskaza opt. G. S., no time ipak ova povreda nije ostvarena. Nadalje, istina je da je prilikom prepričavanja iskaza opt. M. K. uporabom spomenutih kratica prvostupanjski sud očitom omaškom u dva navrata naveo „opt. pod 2/“ (što bi se odnosilo na opt. M. K.), iako je prema sadržaju zapisnika o iskazu opt. K. razvidno da se radi o opt. G. S. (tj. „opt. pod 1/“, sukladno izričaju prvostupanjske presude). Ova nepravilnost ipak ne utječe na razumljivost razloga presude, tim više što apostrofirane omaške nisu temelj argumentacije suda prvog stupnja, i to kako u osuđujućem, tako ni u oslobađajućem dijelu. Razlozi osuđujućeg dijela presude nalaze se prvenstveno u nedosljednostima i promjenama iskaza opt. G. S., a s kojima je sud prvog stupnja, sasvim opravdano, povezao materijalne tragove, odnosno pronađenu opojnu drogu, podatak da su se optuženici kretali automobilom opt. S. itd., dok žalbom istaknuti dijelovi obrane opt. M. K. nisu odlučujući za ocjenu krivnje optuženog S., to tim više što je, usprkos tome, vidljivo da opstoje razlike u njihovim iskazima koje žalba podvlači kao relevantne.

Ispitujući pobijanu presudu temeljem čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, ovaj Vrhovni sud nije našao da bi bila ostvarena koja od bitnih postupovnih povreda na koju pazi po službenoj dužnosti.

Po mišljenju opt. G. S. povreda kaznenog zakona ostvarena je nepoštivanjem načela in dubio pro reo, što vezuje uz pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Dakle, i sam žalitelj nalazi da se radi o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona, koja bi bila posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu se polazi od toga da podaci i dokazi nisu takvi u svojoj ukupnosti da bi predstavljali adekvatnu, odnosno dovoljnu činjeničnu podlogu za zaključak o krivnji opt. G. S.

Nije u pravu žalitelj S. kada prigovara pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, sud prvog stupnja proveo je sve potrebne dokaze, koje je potom ispravno i valjano analizirao i kritički ocijenio, kako svakog za sebe, tako i u međusobnoj povezanosti, te je na temelju toga u odnosu na opt. G. S. sa potrebnom sigurnošću i izvjesnošću utvrdio relevantne činjenice.

Razlike u obranama između opt. G. S. i opt. M. K., na koje se u žalbi opt. S. ukazuje, odlučne su samo za utvrđivanje uloge i učešća opt. M. K. u počinjenju inkriminiranog djela, a ne dovode u pitanje ulogu i učešće žalitelja. To stoga što je i sam opt. G. S. u istrazi potvrdio da se događaj, što se njegove uloge tiče, odigrao u bitnom onako kako je to i ustanovljeno u osuđujućem dijelu presude. Upravo je on svojim iskazom u istrazi dao obrazloženje za podatak da je opojna droga heroin pronađena i oduzeta od opt. M. K., a taj dio zbivanja jednako je opisao i opt. M. K. Stoga je promašeno pozivanje na tu okolnost u žalbi. Jednako vrijedi i u odnosu na prigovor da nije jasno tko je od dvojice optuženika nabavio drogu, budući je žalitelj S. u istrazi izričito izjavio da je upravo on, kada su došli u S., izašao iz vozila radi nabavke droge. Nadalje, iako nema sumnje da je opt. S. ovisnik, imajući u vidu visinu njegovih prihoda, njegove narkomanske potrebe, te financijske mogućnosti, kao i cijeneći ukupnu količinu nabavljene opojne droge, bez obzira na to je li ista nabavljena samo njegovim sredstvima, ili ipak uz materijalnu potporu opt. K., ovaj sud nalazi opravdanim i logičnim utvrđenje prvostupanjske presude da je oduzeta opojna droga bila namijenjena daljnjoj prodaji.

I Kž 208/08-4

U pogledu, pak, primjedaba žalitelja da sud prvog stupnja nije obratio dovoljno pozornosti na dio događaja u automobilu, poglavito kada je opt. K. prihvatio uzeti opojnu drogu, te je potom i sakrio, koje radnje žalitelj S. nalazi nelogičnima ukoliko opojna droga nije i K., za istaknuti je da takvo postupanje opt. K. svakako ima određenu težinu i značaj, posebno u odnosu na ulogu tog optuženika, no to pritom ne dovodi u sumnju osuđujućim dijelom presude utvrđeno kriminalno postupanje opt. S., pa stoga niti njegovu krivnju. U tom je kontekstu i sasvim nevažno ispitivanje kao svjedoka vozača policijskog motora na okolnost koliko je dugo vozio iza vozila u kojem su bili optuženici, kako bi se utvrdilo kada su oni mogli uočiti vozilo pod rotirajućim svjetlom, tim više što su oba optuženika u bitnom jednako o tome iskazivala.

S obzirom na sve izneseno, sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio relevantne činjenice u odnosu na opt. S., zaključivši da nema nikakve dvojbe o njegovoj krivnji, zbog čega primjeni načela „in dubio pro reo“ nije bilo mjesta, pa nije ostvaren ni prigovor žalitelja o posrednoj povredi kaznenog zakona, a ispitivanjem pobijane presude na temelju odredbe čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja na neki drugi način povrijedio kazneni zakon na štetu opt. S.

Konačno, opt. S. nije u pravu kada pobija odluku o kazni.

Žalbom se ne navode neke nove okolnosti, već se samo prigovara vrednovanju postojećih, uz napomenu da nije poštovano načelo razmjernosti. No, suprotno takvom mišljenju žalitelja, ovaj Vrhovni sud nalazi da su pravilno ocijenjene sve okolnosti koje u smislu odredbe čl. 56. st. 1. i 2. KZ utječu na odluku o kazni, a navedene su i obrazložene u prvostupanjskoj presudi. Pritom je za istaknuti da je žalitelj izgubio iz vida da je predmet inkriminiranog djela količina od gotovo 50 g teške i opasne opojne droge heroin, zbog čega je sud prvog stupnja, sasvim opravdano, s obzirom da je zaključio da ima mjesta primjeni instituta iz čl. 57. KZ (tj. sudskom ublažavanju kazne ispod posebnog zakonskog minimuma), odmjerio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, koja je nešto viša od najnižeg mogućeg trajanja kazne zatvora kada je ista izrečena uz primjenu odredbe čl. 57. st. 2. i 4. toč. c KZ. S obzirom na sve navedeno, takva je kazna i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda primjerena da ostvari svrhu kažnjavanja iz čl. 50. KZ u okviru opće svrhe kaznenopravnih sankcija iz čl. 6. KZ.

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika

U pravu je državni odvjetnik kada navodi da se za sada ne može kao pravilno prihvatiti činjenično stanje utvrđeno u pobijanoj presudi koje se odnosi na oslobađajući dio. Prvostupanjski je sud zaključio da nema dovoljno dokaza da bi opt. M. K. sudjelovao u počinjenju inkriminiranog djela bilo kao supočinitelj bilo kao pomagač. No, ovakvo stajalište trpi ozbiljne zamjerke.

Kao prvo, sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri obratio pažnju na sve detalje koje su u svojim iskazima tijekom istrage iznijeli optuženici, niti ih povezao s tijekom odvijanja događaja u automobilu nakon nailaska policajca na motoru. Naime, iako je točno da su iskazi optuženika iz istrage u pogledu većine okolnosti odvijanja događaja sukladni, sud prvog stupnja propustio je cijeniti navod opt. M. K. da je on odmah, prije odlaska u S., bio svjestan

I Kž 208/08-4

da će uzeti jedan šmrk heroina (pri čemu sam nije nosio opojnu drogu), što je na glavnoj raspravi i dopunio tvrdnjom da mu je opt. S. najavio da će u S. biti počašćeni, zbog čega je smatrao da će dobiti malo heroina za jednokratnu uporabu, kao i nepobitni podatak da su se neko vrijeme prije inkriminiranog događaja optuženici družili i zajedno konzumirali opojnu drogu. Izneseno govori da je opt. K. znao razlog njihovog odlaska u S., što treba povezati sa zbivanjem u vozilu nakon što su optuženici zaustavljeni po policijskom djelatniku, kada opt. S. predaje opojnu drogu opt. K., kako bi je odbacio, a ovaj je skriva u svoje rublje. Ovdje je za primijetiti da su, ima li se u vidu da je opt. S. proglašen krivim za kazneno djelo zlouporabe opojne droge ostvareno i posjedovanjem radi prodaje, neprihvatljivi argumenti suda prvog stupnja kojima se obrazlaže da je kazneno djelo opt. S. već bilo dovršeno u trenutku kada je opt. K. predmetnu opojnu drogu spremio (budući prvostupanjski sud polazi od pogrešne premise da je djelo ostvareno i dovršeno već kupovanjem opojne droge), pa se ni objašnjenje o nepostojanju unaprijed obećanog prikrivanja u tom kontekstu ne može prihvatiti.

Slijedom navedenog činjenično stanje u oslobađajućem dijelu presude je za sada pogrešno utvrđeno te je prvostupanjska presuda u tom dijelu ukinuta.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je dužan izvesti sve potrebne dokaze i raspraviti sva sporna pitanja te nakon provedenog postupka pažljivo i savjesno analizirati svaki dokaz posebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, te potom utvrditi relevantne činjenice i ponovno procijeniti predstavlja li postupanje opt. M. K. kazneno djelo te, ako jest, o kojem se obliku sudioništva radi (tj. radi li se o supočiniteljstvu ili pomaganju). Pri tome će prvostupanjski sud imati u vidu da prema odredbi čl. 35. st. 3. KZ radnja supočinitelja mora bitno doprinositi počinjenju kaznenog djela dok pomagač svojim radnjama doprinosi počinjenju kaznenog djela kojeg izvršavaju druge osobe, a pri tome pomagatelj mora biti svjestan da njegova aktivnost ulazi u ukupnost djelatnosti koja dovodi do realizacije djela. Svoju će novu odluku valjano obrazložiti, imajući u vidu sve što je gore navedeno. Iz svega izloženog, na temelju čl. 388. st. 1. i čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 15. listopada 2008. g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Dražen Tripalo, v.r.