I Kž-594/1998-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-594/1998-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Milana Gudelja, Vesne Vrbetić i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnice u odjelu - više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. M. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Belom Manastiru od 19. listopada 1995. godine br. K-113/93, u sjednici održanoj 12. rujna 2001. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjentnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

p r e s u d i o je:

U povodu žalbe opt. G.M., a po službenoj dužnosti preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik djelatnošću zbog koje je proglašen krivim, počinio kazneno djelo pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, pa se po tom zakonskom propisu uz primjenu odredaba čl. 38. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 10. i čl. 17. OKZRH, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu se na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 30. srpnja 1993. godine do 17. rujna 1993. godine.

Žalba opt. G.M. odbija se kao neosnovana i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Okružnog suda u Belom Manastiru, ispravljenom temeljem čl. 358. ZKP (čl. 348. st. 1. ZKP/93) rješenjem istog suda od 27. listopada 1996. godine br. K-113/93, oglašen je krivim opt. G.M. zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 47. st. 1. KZ tzv. RSK, u svezi čl. 19. KZ SRJ (čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH), pa mu je temeljem istog zakonskog propisa uz primjenu čl. 41., 42. i 43. KZ SRJ (čl. 38. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 10. i čl. 17. OKZRH), izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine.

Temeljem čl. 50. KZJ (čl. 45. st. 1. OKZRH) optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 30. srpnja 1993. godine do 17. rujna 1993. godine.

Temeljem čl. 98. st. 1. ZKP (čl. 90. st. 1. u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1.-6. ZKP/93) optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od 160,00 dinara (0,00 Kn), te paušalni iznos od 200,00 dinara (0,00 Kn).

Temeljem čl. 108. st. 2. ZKP (čl. 100. st. 2. ZKP/93) oštećenik P.B. upućen je da svoj imovinsko pravni zahtjev u cijelosti ostvaruje u parnici.

Predmetni kazneni postupak, upućen je od strane Županijskog suda u Vukovaru, na rješavanje ovom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske povodom podnesene žalbe optuženika na citiranu presudu, a nakon što je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske, svojim rješenjem od 30. rujna 1997. godine u točci VIII tog rješenja, naložilo da Županijski sud u Vukovaru nakon reintegracije Belog Manastira u teritorij Republike Hrvatske, preuzme sve kaznene predmete tzv. Okružnog suda Beli Manastir.

Protiv te presude, kako je već navedeno, žalbu je podnio optuženik osobno, zbog odluke suda o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i njemu izrekne blaža kazna zatvora, odnosno uvjetna osuda.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, svojim dopisom od 09. prosinca 1998. godine br. DOKŽ-1233/98, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Protivno žalbenim tvrdnjama, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud smatra, da je pravilno prvostupanjski sud na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, utvrdio kaznenu odgovornost optuženika za učin predmetnog kaznenog djela, te na temelju detaljnog razmatranja svih okolnosti kako olakotnih tako i otegotnih na strani optuženika i njegova djela, izrekao mu primjerenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Naime, iz dikcije podnesene žalbe optuženika, razvidno je da se isti žali i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

Pogrešno utvrđeno činjenično stanje optuženik vidi u činjenici da je presuđen za izravnu namjeru učina predmetnog kaznenog djela, a ne neizravnu, kako je to prvotno bilo postavljeno optužnim aktom, jer tijekom postupka je nesporno utvrđeno da je kritične zgode bio u stanju bitno smanjene ubrojivosti, koja je nastupila kao posljedica konzumacije velike količine alkohola, što je u korelaciji s njegovom obranom da je od ranije, zbog jednog događaja u kojem je skoro izgubio život, već unaprijed uplašen od svih konfliktnih situacija, izazvalo takovu neprimjerenu reakciju kojom je ugrozio život oštećenika.

Suprotno tvrdnjama podnesene žalbe, ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske nakon razmatranja spisa, utvrdio je da je prvostupanjski sud na temelju pravilno izvedenog dokaznog postupka, te analizom svih provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u korelaciji s drugim provedenim dokazima, utvrdio i obrazložio sve relevantne činjenice odlučne za donošenje odluke o obliku krivnje optuženika za inkriminirano kazneno djelo.

Naime, prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da u cijelosti prihvaća, kako nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra tako i obranu optuženika, međutim nalazi da je kazneno djelo počinjeno sa izravnom namjerom, upravo iz razloga jer je optuženik zbog događaja iz 1990 .godine kada je bio napadnut nožem od strane mlađe osobe i teško povrijeđen, napao oštećenika nožem na način da mu je zadao dva udarca od kojih je ovaj zadobio teške i po život opasne tjelesne ozljede, a u namjeri da ga liši života, kako bi ga spriječio u eventualnom napadu koji oštećenik ničim nije manifestirao.

Razmatrajući spis predmeta, ovaj sud je utvrdio da je optuženik doista kritične zgode bio u pijanom stanju pri koncentraciji od 2,10-2,30 promila alkohola u krvi, što je prema ocjeni vještaka na granici teško pijanog stanja, zbog čega su i njegove sposobnosti da upravlja svojim postupcima i shvati značenje svoga djela bile bitno smanjene. Ova okolnost, u korelaciji s činjenicom njegove “opsjednutosti” da će biti napadnut i ubijen, zbog čega je nosio sobom i nož kao sredstvo obrane i ovaj sud drži dostatnim za ocjenu subjektivnog odnosa optuženika tempore acti, tj. da je postupajući sa izravnom namjerom da oštećenika liši života, pri tome ničim izazvan, istome zadao dva udarca nožem od kojih je zadobio teške i po život opasne povrede, pa oštećenik nije preminuo samo zbog pravodobne liječničke intervencije.

Stoga je, prema stajalištu ovog Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju potpuno i cjelovito utvrđeno relevantno činjenično stanje.

Međutim, kako je prvostupanjski sud kazneno djelo optuženika pravno označio po kaznenom zakonu tzv. RSK, a u pogledu uračunavanja pritvora i po odredbama KZJ, jer je u to vrijeme dio Republike Hrvatske, na kojem se nalazi i prvostupanjski sud, bio privremeno okupiran, to je u povodu žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti, trebalo preinačiti pobijanu presudu i prema optuženiku primijeniti Krivični zakon Republike Hrvatske i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, dakle KZRH i OKZRH.

Iz tog razloga kriminalna djelatnost optuženika pravno je označena kao kazneno djelo pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, na način kako je to navedeno u izreci ove presude.

Isto tako, protivno žalbenim tvrdnjama ovaj sud drži da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno procijenio sve olakotne okolnosti koje je našao na strani optuženika, a to su prvenstveno njegova bitno smanjena ubrojivost u vrijeme počinjenja djela, činjenica da je djelo ostalo u pokušaju, kao i okolnosti da je optuženik osoba starije životne dobi, koja ima izbjeglički status, te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, što je najmanja kazna koja se primjenom odredaba o ublažavanju kazne može izreći za predmetno kazneno djelo, a kojom će se i po ocjeni ovog Vrhovnog suda postići opća svrha kažnjavanja iz čl. 6. KZ.

Glede žalbenih prigovora zbog troškova kaznenog postupka, razvidno je da su isti bespredmetni, jer utvrđeni troškovi u pobijanoj presudi u fiskalnom sustavu Republike Hrvatske više nemaju nikakovu vrijednost.

Zbog svega navedenog, a kako se navodima podnesene žalbe prednja utvrđenja ne dovode s uspjehom u sumnju, trebalo je na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 12. rujan 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.