I Kž-845/1996-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-845/1996-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. K. zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 14. listopada 1996. br. K-66/95, u sjednici održanoj 6. listopada 1999., u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela, tako da se kriminalno djelovanje opt. T. K. opisano pod toč. 2. izreke pobijane presude pravno označava kao stjecaj dva kaznena djela bludnih radnji iz čl. 193. u vezi čl. 192. st. 1. KZ.

II. Uslijed gornje odluke, te prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda i u odluci o kazni, tako da se optuženiku zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH (toč. 1. izreke), temeljem istog zakonskog propisa, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a za kaznena djela bludnih radnji iz čl. 193. u vezi čl. 192. st. 1. KZ (toč. 2. izreke) utvrđuje za svako djelo kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, dok se prihvaća po sudu prvog stupnja izrečena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca zbog kaznenog djela poticanja na davanje lažnog iskaza iz čl. 179. st. 1. KZRH u vezi čl. 21. st. 1. OKZRH (toč. 3. izreke), pa se opt. T. K., primjenom čl. 60. st. 2. toč. c. KZ, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, u koju mu se, na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 13. lipnja 1995. do 10. srpnja 1995. godine.

III. Žalba opt. T. K. odbija se kao neosnovana i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. T. K. zbog jednog kaznenog djela silovanja na štetu mlt. A. K. iz čl. 79. st. 1. KZRH, zbog dva kaznena djela bludnih radnji iz čl. 85. st. 1. KZRH u vezi čl. 83. st. 1. KZRH na štetu mlt. M. T. i mlt. J. G., te konačno zbog kaznenog djela poticanja na davanje lažnog iskaza iz čl. 179. st. 1. KZRH u vezi čl. 21. st. 1. OKZRH. Za kazneno djelo silovanja, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, optuženiku je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, za kazneno djelo bludnih radnji utvrđena je za svako djelo kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, a za kazneno djelo poticanja na davanje lažnog iskaza također kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, pa je optuženik, uz primjenu odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. lipnja 1995. do 10. srpnja 1995. godine.

Ujedno je odlučeno daje optuženik, na temelju čl. 90. st. 1. ZKP/93, dužan snositi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 4.026,37 kn.

Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju B. K., odvjetniku iz B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, odnosno da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žalbu je podnio i državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se optuženiku izreknu strože kazne, i to kako pojedinačne tako i stroža jedinstvena kazna zatvora.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske je, nakon uvida u spis, dostavio svoje pismeno mišljenje prema kojem žalbu optuženika kao neosnovanu treba odbiti, a žalbu državnog odvjetnika uvažiti i postupiti u pravcu njegovog žalbenog prijedloga.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika to nije.

Usprkos isticanja žalbenog osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik u obrazloženju svoje žalbe za to nije naveo konkretne razloge, pa kako niti ovaj Vrhovni sud ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti takovih povreda nije uočio, to istaknuti žalbeni osnov nije ostvaren.

U žalbi optuženika pobija se utvrđeno činjenično stanje u odnosu na sva kaznena djela koja su predmetom optužbe, a u odnosu na kaznena djela bludnih radnji nalazi se ostvarena i povreda kaznenog zakona, jer ta djela, onako kako su opisana po sudu prvog stupnja, nisu kaznena djela. U odnosu na kazneno djelo silovanja žalitelj smatra da, ako bi se i utvrdilo da je do spolnog odnošaja s mlt. A. K. došlo, tada nije utvrđena uporaba sile od strane optuženika, niti je oštećenica pružila ozbiljan otpor, pri čemu treba cijeniti ukupno ponašanje oštećenice koja se i nakon kritičnog događaja nastavila viđati s optuženikom. Što se tiče kaznenih djela bludnih radnji, ukazuje se na nedosljednost kazivanja oštećenica, a u pogledu kaznenog djela poticanja na davanje lažnog iskaza žalitelj ponavlja svoju obranu poričući da bi od započinjanja ovog kaznenog postupka uopće dolazio u kakav kontakt s oštećenicom. Zaključno se smatra da niti jedno od inkriminiranih kaznenih djela nije dokazano, slijedom čega optuženika treba osloboditi od optužbe primjenom načela "in dubio pro reo". Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud nalazi da je činjenično stanje u ovom predmetu potpuno i pravilno utvrđeno, a nije počinjena niti povreda kaznenog zakona, barem ne ona koju ističe žalitelj.

Naime, u pogledu kaznenog djela silovanja mlt. A. K., treba reći da iz iskaza oštećenice i saslušanih svjedokinja J. G., A. H. i M. T. nedvojbeno proizlazi daje optuženik s A. K. silom obavio spolni odnošaj. Sve tri saslušane svjedokinje, koje su bile prisutne u kući optuženika tempore criminis, suglasno izjavljuju da je optuženik dirao i ljubio oštećenicu, a potom ju nasilno ugurao u sobu, oštećenica se otimala i hvatala rukama za dovratak (štok), a kada je optuženik uspio zatvoriti vrata, iz sobe se čulo vikanje i vriskanje oštećenice, trčanje po sobi, nakon čega je bilo tiho, a po izlasku iz sobe nakon 15 do 20 minuta oštećenica je bila čudnog izgleda, crvena i raskuštrana, te se odmah vidjelo da "nešto nije u redu". Dan, dva nakon događaja, oštećenica je ispričala svojim prijateljicama da ju je optuženik silovao i da se boji da je trudna.

S obzirom na ovako decidirane i suglasne iskaze spomenutih svjedokinja, okolnost da je mlt. A. K. mijenjala svoj iskaz tijekom postupka, ne utječe bitno na zaključak o dokazanosti ovog kaznenog djela. Ovo posebno u kontekstu činjenice da je optuženik izvršio snažan utjecaj na nju nagovarajući ju da izmijeni svoj iskaz na sudu, tj. da ga ne tereti, za što joj je, uostalom, i poklonio 500,00 kn, kako je to utvrđeno pod toč. 3. izreke pobijane presude. Zbog toga, a imajući u vidu izrazitu mladost oštećenice, te činjenicu daje očito bila izložena raznim pritiscima, a u kontekstu neugode i srama koji redovito prati iskaz oštećenice u takovim i sličnim situacijama, uopće nije neobično što je oštećenica pokušala zaštititi sebe i optuženika od daljnjih problema i zato izmijenila svoj iskaz, odnosno odustala od njegovog terećenja. Međutim, oštećenica je iskreno pred sudom opisala kako je došlo do promjene u njezinom kazivanju nakon čega je ponovno teretila optuženika na način kako je to učinila već pri prvom svom iskazu tijekom istrage, a taj posljednji njezin iskaz, kao i ličnost oštećenice uopće, analizirala je vještak psiholog B. J. ocijenivši da oštećenica nije sklona laganju, niti izmišljanju.

Što se tiče tvrdnje žalbe da nije utvrđen odgovarajući otpor oštećenice spolnom činu, čime se aludira na dobrovoljnost spolnog odnosa, treba reći da se takovim navodima žalbe, u stvari, odustaje od obrane optuženika prema kojoj do spolnog odnosa kritične prilike uopće nije došlo. Međutim, neovisno o tome, iz iskaza saslušanih svjedokinja i samog iskaza oštećenice proizlazi dovoljno okolnosti koje ukazuju da ona spolni odnos s optuženikom nije željela i oštro mu se suprotstavila, a taj otpor, suprotno stajalištu žalitelja, nije nužno morao ostaviti materijalne tragove u vidu ozljeda ili poderane odjeće i slično, posebno kada se cijeni izrazita fizička i psihička nadmoć optuženika nad oštećenicom koja je od njega znatno mlađa, tj. u vrijeme djela bila je stara svega 14 i pol godina.

Pri tome, ponašanje oštećenice nakon učina djela u smislu da je ona i poslije kritičnog događaja sačekala optuženika kod mosta, ne umanjuje značaj naprijed utvrđenih okolnosti, s obzirom da je oštećenica vrlo mlada, neiskusna pa time i lakomislena, zbog čega njezini kasniji postupci nemaju očekivani značaj kakav se pridaje ponašanju odrasle osobe. Osim toga, oštećenica je navela prihvatljiv i životan razlog za takav svoj postupak, naime, ona je htjela optuženiku izraziti svoje sumnje i strah i pogledu vlastite trudnoće.

U pogledu nepotpunosti utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj vjerojatno aludira na potrebu ponovnog saslušanja ošt. A. K. koja je tijekom ovog žalbenog postupka dostavila izjavu kojom ponovno odustaje od terećenja optuženika, međutim, s obzirom na sve naprijed izložene razloge, ovaj Vrhovni sud smatra da bi se time samo bespotrebno odugovlačio postupak budući da je sud već jednom utvrdio koji iskaz oštećenice i zašto smatra istinitim.

Slijedom svega izloženog, prihvaćajući posljednji iskaz oštećenice na glavnoj raspravi kao istinit, između ostalog, i zato jer je sukladan iskazima ostalih saslušanih svjedokinja, sud prvog stupnja je osnovano utvrdio da je optuženik kritične prilike prisilio oštećenicu da s njim ima spolni odnos, do čega je došlo usprkos njezinom nedvosmislenom otporu, pa je optuženik takovim ponašanjem doista ostvario kako objektivne tako i subjektivne elemente bića kaznenog djela silovanja.

Što se tiče kaznenog djela bludnih radnji, treba reći da, suprotno mišljenju žalitelja, ta kaznena djela, onako kako su opisana u izreci pobijane presude, u sebi sadrže sve elemente bića kaznenog djela protiv spolne slobode i ćudoređa, jer ljubiti, milovati i dirati žensku osobu po grudima, protivno njezinoj volji, svakako predstavlja kriminalnu radnju u smislu citiranih zakonskih propisa.

Drugo je, pak, pitanje ima li dovoljno dokaza da se optuženik ponašao na inkriminirani način, a što se žalbom negira.

Međutim, bez obzira na manja odstupanja u iskazivanju ošt. A. H. i M. T., ostaje činjenica da su obje oštećenice izjavila da ih je optuženik ljubio, grlio, dirao po nogama i vratu, te zvao da s njim idu u sobu, dok je prisutna svjedokinja J. G. rekla da je optuženik dirao M. T. i po grudima, što je potvrdila i ošt. A. K.. Kod takovih iskaza svjedokinja, a u kontekstu ukupnog ponašanja optuženika koji, iako znatno starija osoba, nije imao razloga za druženje s oštećenim djevojčicama niti ih voditi u svoju kuću, dajući im piti žestoka pića, što je sve kulminiralo s izvršenjem kaznenog djela silovanja na štetu mlt. A. K., i ovaj Vrhovni sud smatra dokazanim daje optuženik, protivno volji mlt. oštećenica, a u cilju zadovoljenja vlastite spolne pohote, izvršio kaznena djela bludnih radnji na njihovu štetu.

Slijedom toga i nema povrede kaznenog zakona koju ističe žalitelj (čl. 355. toč. 1. ZKP/93), ali je, međutim, pravnu kvalifikaciju kaznenog djela trebalo izmijeniti po službenoj dužnosti, budući da je novi kazneni zakon sada u čl. 193. KZ-a zaprijetio blažu kaznu zatvora od one koja je bila zaprijećena za kazneno djelo iz čl. 85. st. 1. KZRH, pa je poštujući načelo obvezne primjene blažeg zakona iz čl. 3. KZ-a, trebalo izvršiti prekvalifikaciju u tom pravcu, na način učinjen ad I. izreke ove presude.

Konačno, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio činjenično stanje i u odnosu na kazneno djelo poticanja na davanje lažnog iskaza iz čl. 179. st. 1. KZRH u vezi čl. 21. OKZRH.

Žalitelj u žalbi ponavlja svoju obranu tvrdeći da uopće nije kontaktirao s oštećenicom nakon kritičnog događaja, a kamoli joj dao novac kako bi ona odustala od njegovog terećenja na sudu.

Doista, ost. A. K. je na glavnoj raspravi od 6. rujna 1995. godine izmijenila svoj raniji iskaz tvrdeći daju optuženik nije silovao, te daje njezin raniji iskaz izmišljen, ali je tijekom daljnjeg ispitivanja na toj raspravi samoinicijativno iskazala da joj je optuženik prijetio da će poubijati sebe i druge ako ona ne izmijeni iskaz, te joj je dao novac kako bi ona izvadila putovnicu i napustila svoje selo. Oštećenica tvrdi da se bojala optuženika i samo iz tog razloga je odustala od njegovog terećenja, dapače, na sudu je iskazivala upravo onako kako ju je on podučio.

Na temelju ovakvog kazivanja oštećenice, koje sud prvog stupnja s pravom prihvaća vjerodostojnim, posebno u kontekstu novčanice od 500,00 kn koju je ona na licu mjesta predala sudu za potrebe dokazivanja, a imajući u vidu da je ona doista izmijenila svoj iskaz u korist optuženika tada lažno tvrdeći da do silovanja uopće nije došlo, iako je to bilo u suprotnosti kako s njezinim ranijim kazivanjem, tako i s iskazima ostalih saslušanih djevojčica, tada očito slijedi da je optuženik, u cilju izbjegavanja vlastite kaznene odgovornosti, nagovarao svjedokinju da ga ne tereti i u tom cilju ju "nagradio" s 500,00 kn, a time je u potpunosti ostvario elemente predmetnog kaznenog djela.

Pri tome, nije od relevantnog utjecaja činjenica što je oštećenica pogrešno smatrala da se radi o novčanici od 50 DEM, a ne od 500,00 kn, jer se radi o veoma mladoj osobi, gotovo djetetu, čija su znanja očito površna i nedostatna.

Stoga, dakle, nikakve sumnje o učinu ovog kaznenog djela nema.

Što se tiče vrste i visine kazne izrečene optuženiku za počinjena kaznena djela, treba reći da s pravom tvrdi državni odvjetnik kako je optuženik preblago kažnjen.

Prije svega, po sudu prvog stupnja utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci za kazneno djelo silovanja na štetu mlt. A. K., očito nije primjerena, jer nije bilo posebnih olakotnih okolnosti koje bi opravdavale primjenu odredaba o ublažavanju kazne. Upravo suprotno, činjenica da je optuženik silovao djevojčicu od svega 14 i pol godina, pa čak i kada bi mu ona to oprostila, dovoljno govori o jačini kriminalne volje optuženika i njegovoj društvenoj opasnosti kao počinitelja. Zbog toga, pravilnom ocjenom olakotnih okolnosti (otac dvoje djece), ali i otegotnih okolnosti (ranija osuđivanost), ovaj Vrhovni sud smatra da će se samo strože utvrđenom kaznom zatvora i to u trajanju od jedne godine i šest mjeseci na odgovarajući način iskazati društvena osuda optuženikovog kriminalnog postupka, te ostvariti svrha pravednosti kažnjavanja takovih počinitelja.

Zbog toga je, uz prihvaćanje utvrđenih kazni zatvora za kaznena djela bludnih radnji i poticanja na davanje lažnog iskaza, optuženika trebalo osuditi i na strožu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, koja kazna-je primjerenija brojnosti i težini počinjenih kaznenih djela, te će se samo takvom kaznom moći u potrebnoj mjeri utjecati na optuženika da više ne čini kaznena djela, kao i utjecati na ostale građane da se klone takovih i sličnih ponašanja.

Stoga nije osnovana žalba optuženika koji predlaže još blažu kaznu, posebno kada se u tom pravcu ne nude nikakve nove olakotne okolnosti.

Slijedom svega naprijed izloženog, trebalo je pobijanu presudu po službenoj dužnosti i uvaženjem žalbe državnog odvjetnika preinačiti kao ad I. i II. izreke ove presude, sukladno čl. 390. ZKP/97, te kao neosnovanu odbiti žalbu optuženika na način učinjen ad III. izreke ove presude (čl. 387. ZKP/97).

U Zagrebu, 6. listopada 1999.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja v.r.

mr. Branko Zmajević v.r.