I Kž-612/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-612/1995-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Katice Jelić, Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R.M., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 2. i 4. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 30. lipnja 1995. broj K-1/95-48, u sjednici održanoj 8. studenog 1995., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske B.P.

p r e s u d i o j e:

I. Uvažava se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se opt. R.M. za kazneno djelo iz čl. 34. st. 2. toč. 2. i 4. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 34. st. 2. KZRH i primjenom čl. 38. toč. 1. i 2. i čl. 39. st. na kaznu zatvora u trajanju od osam godina u koju mu se temeljem čl. 45. st. 1. 1. toč. 1. OKZRH, osuđuje

OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 8. srpnja 1994., pa nadalje.

II. Odbija se kao neosnovna žalba opt. R.M., te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Županijskog suda u Varaždinu oglešen je krivim opt. R.M., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 2. i 4. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, činjenično opisanog u izreci te presude, pa je temeljem čl. 34. st. 2. KZRH i primjenom odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 8. srpnja 1994. pa nadalje. Optuženik je oslobođen dužnosti snašanja troška kaznenog postupka u cijelosti. Protiv te presude podnio je žalbu državni odvjetnik s istaknutim prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna.

Žali se i optuženik, a žalbu je izjavio po branitelju I.D., odvjetniku iz L., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni i predložio da se pobijana presuda preinači, tako da ga se osudi za kazneno djelo iz čl. 40. st. 4. KZRH i da mu se izrekne adekvatna blaža kazna.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razmatranja spisa u smislu čl. 360. st. 2. ZKP, našavši da je žalba ODO Varaždin utemeljena predložio je da se uvaži, dok da se žalbu optuženika kao neosnovanu odbije.

Žalba optuženika nije osnovana, dok je žalbu državnog odvjetnika valjalo uvažiti.

Neosnovani su prigovori optuženika u pogledu činjeničnih utvrđenja i zaključaka suda prvog stupnja.

Naime, sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, određeno je izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima dokazanim ili nedokazanim. Podvrgavši kritičkoj analizi obranu optuženika, sistematski i savjesno analizirajući i ocjenivši izvedene dokaze, svaki posebno i u međusobnoj povezanosti, i konfrontirajući ih izmjenjenoj obrani optuženika, na temelju rezultata provedenog postupka pravilno je zaključio, da je optuženik počinio kazneno djelo pokušaja kvalificiranog ubojstva na način i uz okolnosti opisane u izreci pobijane presude, te za svoja utvrđenja dao je iscrpne i logične razloge koji nisu uspješno dovedeni u sumnju žalbenim navodima.

Nesporno je da je optuženik putem pošte iz Frankfurta na Meini u SR Njemačkoj na adresu oštećene N.I. poslao tranzistor u kojem je bio eksploziv.

Međutim, prigovori u žalbi se svode na tvrdnju da optuženik nije osobno ugradio plastični eksploziv, čelične kuglice i elektrodetonator, već da je kupio tranzistor sa već ugrađenim eksplozivom a znajući za tu okolnost da ga je poslao na adresu oštećene, pa da nije mogao biti svijestan, pogotovo zbog smanjene uračunljivosti, da bi takvom napravom mogao izazvati smrtne posljedice oštećenice i ugroziti život drugih osoba, a pogotovo da bi pristao na takvu posljedicu, te se pokušava uvjeriti sud drugog stupnja da je cilj postupaka optuženika u stvari bio, izazvati strah kod drugih osoba, pa da se takvo postupanje ne može ocjeniti da bi bilo iz niskih pobuda.

Sve činjenice i okolnosti koje su opširno navedene u žalbi optuženika već su bile poznate sudu prvog stupnja, jer sadržajno predstavljaju samo ponavljanje izmjenjene obrane koja je razmotrena i u konfrontaciji s izvedenim dokazima odbačena, a zaključci izneseni u žalbi samo su ishod subjektivne ocjene dokaznog materijala kojima nisu dovedena u pitanje objektivna utvrđenja suda prvog stupnja u pogledu relevantnih činjenica za presuđenje u konkretnom predmetu.

U povodu navoda žalbe ipak treba reći, da je optuženik iznoseći obranu u istražnom postupku priznao da je osobno izradio eksplozivnu napravu, dok je sistematskom i savjesnom analizom nalaza vještaka i s tim u svezi rezultata provedenog postupka držvnog odvjetnika pri Zemaljskom sudu u Frankfurtu na Meini o analizi materijalnih tragova, sud prvog stupnja utvrdio sve odlučne činjenice upravo glede izrade eksplozivne naprave. Naime, u stanu optuženika nađeni su tragovi prisutnosti iste vrste eksploziva kao i prilikom ispitivanja poštanskog paketa u kojem je poslan tranzistor, a na licu mjesta su nađene čelične kuglice kakve su pronađene i prilikom pretrage optuženikovog stana. Upravo činjenica da su čelične kuglice bile ugrađene u eksplozivno punjenje, prema mišljenju vještaka pirotehničara Z.Ž., ukazuje na namjeru konstruktora da dobije što veći efekat usmrćenja i ranjavanja, odnosno djelovanja eksploziva i to isključivo na živa bića.

U stanu optuženika pronađeni su i drugi predmeti korišteni kod izrade naprave, a i dijelovi elektronike izvađeni iz tranzistora da bi se mogao ugraditi eksploziv. Također su pronađeni i priručnici i brošure za obuku diverzenata i montiranje eksplozivnih naprava, pa je prema mišljenju već spomenutog vještaka, optuženik uz tu literaturu i uz malo znanja fino-mehanike, koji je zanat nesporno on i izučavao, mogao napraviti diverzantsko-eksplozivnu napravu kakva je korištena u ovom konkretnom slučaju. Ukoliko se doda činjenica da je brat optuženika u svom dnevniku, koji je također pronađen prilikom pretrage u stanu, zapisao kako je optuženiku dao plastični eksploziv u zamjenu za eksploziv TNT (kojeg je optuženik nesporno dobavio od svjedoka V.L.), te naveo i druge relevantne okolnosti kritičnog događaja, onda nema sumnje da je sud ispravno zaključio kako je optuženik prilikom prvog isptivanja kod istražnog suca priznajući da je sam montirao eksplozivnu napravu, ugradivši u tranzistor koji je poslao poštom eksploziv i detonator, govorio istinu.

Nadalje, objektivno su utvrđene tjelesne povrede svih oštećenika, pa tako i N.I. koja je zadobila ozljede od opekotina i metalnih dijelova zbog čega je bila podvrgnuta operativnim zahvatima, kako to proizlazi iz podataka u spisu, pa je neosnovan prigovor žalbe glede kvalifikacije tih ozljeda. S druge strane, kako se optuženiku stavlja na teret kvalificirano ubojstvo u pokušaju, irelevantno je za bitna obilježja navedenog kaznenog djela koje su posljedice nastupile, a nesporno je da je S.I. zadobio niz teških i po život opasnih povreda opisanih u izreci pobijane presude, a s obzirom da je optuženik oštećenoj samo zato što je druge nacionalnosti poslao tranzistor s ugrađenim plastičnim eksplozivom jakih ubojitih djelovanja, kako je to vještačenjem utvrđeno, on je pristao na svaku posljedicu pa i na smrtnu i to iz niskih pobuda, što je sud prvog stupnja pravilno zaključio i o tome na str. 10 presude dao sadržajne, jasne i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud, te na te razloge da ne bi došlo do nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelja. Valja samo još dodati da gledano u cjelini, navodi optuženika sadržani u žalbi, a vezani za žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predstavljaju razloge o kojima je sud prvog sutpnja svoje stajalište opširno detaljno i logično obrazložio i pouzdano utvrdio da je optuženik izvršio sve one radnje opisane u izreci pobijane presude u kojima se stječu bitna obilježja kaznenog djela za koja je oglašen krivim, tako da je žalba iz osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.

Prigovor povrede kaznenog zakona optuženik niti ne obrazlaže u žalbi, a svodi se u stvari na tvrdnju da optuženiku nije dokazano djelo za koje je oglašen krivim, nego da se radi o kaznenom djelo iz čl. 40. st. 4. KZRH, pa se s tim zapravo pobija po sudu utvrđeno činjenično stanje koje je po subjektivnoj ocjeni optuženika trebalo biti utvrđeno drugačije, ali kako je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio i kazneni zakon, to je žalba optuženika i u tom pogledu neosnovana.

Nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o kazni, ali je osnovana žalba državnog odvjetnika s tog osnova pa ju je valjalo uvažiti.

Naime, u pravu je državni odvjetnik kad ističe da je optuženiku izrečena preblaga kazna za počinjeno djelo.

Prije svega treba reći da je sud ipak pravilno u konkretnom slučaju s obzirom na brojne olakotne okolnosti na strani optuženika i zbog toga što je djelo ostalo u pokušaju, primjenio odredbe o ublažavanju kazne.

Međutim, kod utvrđivanja visine kazne, sud prvog stupnja je podcijenio društvenu opasnost počinjenog djela i visoki stupanj optuženikove kaznene odgovornosti koji je pokazao zaista krajnju bezobzirnost šaljući eksplozivnu napravu djetetu, a što zahtjeva stroži tretman. Prema tome, po ocjeni ovog suda, s obzirom na veliki značaj društvene opasnosti konkretnog djela i s tim u svezi opsega kaznene odgovornosti počinitelja, za ostvarenje svrhe kažnjavanja predivđene zakonom, naročito ciljeva generalne prevencije, u konkretnom slučaju ukazuje se primjerenom i adekvatnom stroža kazna zatvora u trajanju od osam godina, pa je Vrhovni sud u tom pravcu, a uvažavanjem žalbu državnog odvjetnika preinačio pobijanu presudu.

S obzirom na izloženo, a kako ispitivanjem presude suda prvog stupnja po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. st. 1. ZKP nisu nađene povrede formalnog ili povrede materijalnog prava na štetu optuženika, valjalo je presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 8. studenog 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Ante Potrebica, v.r.