Revr-1289/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1289/2016-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. K. iz K., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika škole Š., K., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž- 1769/2014-2 od 28. travnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-381/14-19 od 17. srpnja 2014., u sjednici održanoj 5. prosinca 2018.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Karlovcu broj P-381/14-19 od 17. srpnja 2014. suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku školi Š., K., OIB ... da tužiteljici S. K. iz K., OIB ... isplati na ime jubilarne nagrade neto iznos od 2.000,00 kn te bruto iznos od 1.221,88 kn sa zateznim kamatama od 31.10.2013.g. do isplate, i to po stopi do 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope eskontne kamate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku školi Š., K., OIB ... da tužiteljici S. K. iz K., OIB ... naknadi parnične troškove u iznosu od 2.904,81 kn sa zateznom kamatom od dana 17.srpnja 2014.godine do isplate, i to po stopi do 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope eskontne kamate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda (točka I. izreke), dok je pod točkom II. izreke dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je, u skladu s dopuštenjem drugostupanjskog suda, podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana o kojemu revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predložio je preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz nadoknadu troškova postupka tuženiku, a podredno ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje nadoknadu troškova postupka.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženika nije osnovana.

Pobijana presuda je, sukladno čl. 392.a st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), ispitana samo u dijelu kojem je tuženik pobija revizijom i samo zbog naznačenog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je reviziju tuženik podnio. Predmet spora jest zahtjev tužiteljice za isplatu razlike jubilarne nagrade po osnovi čl. 37. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama (''Narodne novine'' broj 66/11 - dalje: GKU), koji je bio na snazi u vrijeme kad je tužiteljica stekla pravo na isplatu jubilarne nagrade po osnovi navršenih 25 godina radnog staža.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su odlučne činjenice:

- da je tužiteljica zaposlenica tuženika, koja je 27. rujna 2013. navršila 25 godina radnog staža,

- da je tuženik isplatio tužiteljici jubilarnu nagradu u iznosu od 1.000,00 kn neto, obračunavajući je primjenom osnovice od 500,00 kn, kako je bilo propisano u odredbi čl. 4. Dodatka I. Temeljnom kolektivnom ugovoru,

- da nije sporan izračun visine jubilarne nagrade kad bi se uzela u obzir visina osnovice od 1.800,00 kn iz čl. 37. GKU, odnosno neisplaćene razlike koja je predmet spora, a iznosi ukupno 2.000,00 kn neto i 1.221,88 kn bruto.

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev u bitnome navodeći da se u konkretnom slučaju ima primijeniti osnovica za obračun jubilarne nagrade kako je propisana u granskom kolektivnom ugovoru za osnovno školstvo, točnije odredbom čl. 37. GKU, koji je bio na snazi u vrijeme kad je tužiteljica stekla pravo na isplatu jubilarne nagrade, koja osnovica iznosi 1.800,00 kuna, i to unatoč činjenici što je u isto vrijeme bio na snazi i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'' broj 141/12 - dalje: TKU) kao i Dodatak I. Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'' broj 141/12 - dalje: Dodatak I. TKU), koji osnovicu za isplatu jubilarnih nagrada propisuju u iznosu od 500,00 kn.

Zauzeto pravno shvaćanje sudovi su obrazložili time da niti jedan od sindikata iz oblasti školstva nije potpisao Dodatak I. TKU (kojim je osnovica za isplatu jubilarne nagrade za 2013. određena u visini od 500,00 kn) pa se stoga taj dodatak ne primjenjuje na članove sindikata iz oblasti školstva. Slijedom toga što sindikati iz oblasti školstva nisu potpisali Dodatak I. TKU zaključuju da ne postoji suglasnost oko izmjene osnovice na način kako je to propisano odredbom čl. 37. GKU.

Budući da nije postignuta suglasnost oko izmjene osnovice jubilarne nagrade, sudovi su primijenili osnovicu iz čl. 37. GKU koja je propisana u iznosu od najmanje 1.800,00 kn kao povoljnije pravo za radnika sukladno čl. 7. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 149/09, 61/11 i 73/13 - dalje: ZR), jer su u vrijeme tužiteljičinog stjecanja prava na jubilarnu nagradu (27. rujna 2013.) istovremeno u primjeni bili TKU i njegov Dodatak I. i navedeni GKU (koji je otkazan odlukom Vlade Republike Hrvatske 27. prosinca 2013.), koji su u svojim odredbama propisivali različitu visinu osnovice za obračun jubilarne nagrade, od kojih je GKU propisivao za radnika povoljniju visinu osnovice.

Drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke nadalje navodi da se radi o ostvarivanju materijalnih prava zaposlenika na području cijele države, a kako sudovi zauzimaju različiti stav o navedenom materijalnopravnom pitanju to dovodi do različitih sudskih odluka na području različitih županijskih sudova pa radi ujednačavanja sudske prakse radi ostvarivanja jednakosti zaposlenika u javnim službama, iako se radi o sporu male vrijednosti, dopušta reviziju sukladno čl. 467.a ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. tog Zakona, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova; 2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem; 3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tuženik je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude te je naznačio materijalnopravno pitanje:

„Da li Dodatak I. temeljnom Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u javnim službama (NN – 141/12) obvezuje i članove Sindikata iz oblasti školstva (pa time i tužiteljicu) iako niti jedan sindikat iz oblasti školstva nije potpisao ovaj Dodatak temeljnom Kolektivnom ugovoru?“

Obrazlažući razloge važnosti postavljenog pravnog pitanja tuženik navodi da o tom pitanju postoji različita praksa nižestupanjskih sudova (odluka Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1903/14 od 28. travnja 2016., Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1769/14 od 28. travnja 2016. Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-449/14 od 29. travnja 2014., Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-30/14 od 30. siječnja 2014., Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-27/14 od 30. siječnja 2014., Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-488/14 od 20. ožujka 2014. i niz drugih odluka priloženih uz reviziju).

Vijeće revizijskog suda je ocijenilo da se radi o važnom pravnom pitanju o kojemu ovisi odluka u sporu i o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

Odredba čl. 257. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13), na koju se odnosi postavljeno pravno pitanje, glasi:

„(1) Kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor.

(2) Kolektivni ugovor obvezuje i sve osobe koje su pristupile kolektivnom ugovoru te sve osobe koje su naknadno postale članovi udruge koja je pristupila kolektivnom ugovoru.

(3) U kolektivnom ugovoru mora se naznačiti područje njegove primjene.“

U revizijskom stupnju postupka je sporno koja se osnovica za obračun jubilarne nagrade primjenjuje na konkretan slučaj, odnosno treba li primijeniti osnovicu iz čl. 4. Dodatka I. TKU u iznosu od 500,00 kn. po kojoj osnovici je tužiteljici obračunata i isplaćena jubilarna nagrada ili osnovicu iz čl. 37. Granskog KU koja iznosi najmanje 1.800,00 kn, po kojoj tužiteljica smatra da joj je jubilarnu nagradu trebalo obračunati i isplatiti zbog čega u ovom predmetu potražuje isplatu neisplaćene razlike na ime jubilarne nagrade, a koji zahtjev su joj nižestupanjski sudovi u cijelosti prihvatili.

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda nižestupanjski su sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava, i to primjenom osnovice propisane odredbom čl. 37. Granskog KU, dosudili tužiteljici razliku na ime neisplaćenog dijela jubilarne nagrade.

Prvenstveno valja poći od činjenice da se na tužiteljicu, kao zaposlenicu u osnovnoj školi, primjenjuju odredbe TKU, kao i njegovog Dodatka I., koji se primjenjuju od 12. prosinca 2012.

Odredbom iz čl. 1. TKU je određeno područje primjene tog kolektivnog ugovora, a ta odredba navodi da se tim ugovorom utvrđuju prava i obveze iz rada i po osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama na koje se primjenjuje Zakon o plaćama službenika u javnim službama. S druge strane, Zakon o plaćama u javnim službama (''Narodne novine'' broj 27/01 i 39/09) u čl. 2. propisuje da su javne službe u smislu tog zakona javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, dok iz odredbe čl. 142. st. 1. t. 1. Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (''Narodne novine'' broj 87/08, 86/09, 92/10, 105/20, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12 i 94/13) proizlazi da se u državnom proračunu osiguravaju sredstva za financiranje školskih ustanova čiji je osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i to za plaće i naknade plaća s doprinosima na plaće.

Sukladno odredbi čl. 257. st. 3. ZR, TKU je naznačio područje njegove primjene, a sukladno odredbi iz čl. 255. st. 2. ZR kojom je propisano da se pravna pravila sadržana u kolektivnom ugovoru primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se, sukladno odredbama tog zakona primjenjuje kolektivni ugovor. Iz svega navedenoga proizlazi da se TKU primjenjuje i na tužiteljicu koja je zaposlenica osnovne škole.

Na dan stupanja na snagu TKU potpisan je i stupio na snagu Dodatak I. TKU u čijem čl. 1. stoji da potpisom toga Dodatka, ugovorne strane utvrđuju privremeno ograničenje materijalnih prava ugovorenih Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama sklopljenog dana 12. prosinca 2012.

S obzirom na to da se radi o aneksu kolektivnom ugovoru kojim se TKU-om određena prava privremeno ograničavaju, i Dodatak I. TKU se kao i sam TKU na jednak način primjenjuje i na tužiteljicu.

Bitno je za istaknuti da se primjena kolektivnih ugovora na radnike, općenito govoreći, promatra u kontekstu njegovih normativnih odredbi, odnosno pravnih pravila kojima se utvrđuju prava i obveze iz rada i po osnovi rada, kao što u konkretnom slučaju proizlazi i iz citirane odredbe čl. 1. TKU.

Odredbom iz čl. 69. TKU propisano je da se zaposleniku isplaćuje jubilarna nagrada za rad pod uvjetima utvrđenim člankom 49. ovoga Ugovora ukoliko navrši 10 godina u visini 1,25 osnovice iz stavka 2. ovog članka (st. 1.), da će o visini osnovice za isplatu jubilarnih nagrada Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi pregovarati svake godine u postupku donošenja Prijedloga Državnog proračuna s time da ako se dogovor ne postigne, osnovica za jubilarnu nagradu iznosi najmanje 1.800,00 kn neto (st. 2.), te da se jubilarna nagrada isplaćuje sljedećeg mjeseca nakon što zaposlenik ostvari pravo na jubilarnu nagradu (st. 3.).

Odredbom čl. 4. Dodatka I. TKU propisano je da osnovica iz čl. 69. st. 2. TKU za isplatu jubilarnih nagrada u 2013. godini iznosi 500,00 kn.

Istovremeno, GKU u čl. 3. st. 3. propisuje da se odredbe tog Ugovora primjenjuju neposredno i obvezno, osim ako su nekim drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili općim aktom pojedina pitanja za zaposlenika povoljnije riješena.

Nadalje, odredbom iz čl. 37. GKU propisano je da se zaposleniku isplaćuje jubilarna nagrada za neprekinuti rad u javnim službama ukoliko navrši 10 godina u visini 1,25 osnovice iz stavka 2. tog članka (st. 1.), da će se o visini osnovice za isplatu jubilarnih nagrada Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi pregovarati svake godine u postupku donošenja Prijedloga Državnog proračuna, a ako se dogovor ne postigne, osnovica za jubilarnu nagradu iznosi najmanje 1.800,00 kn neto (st. 2.) te da se jubilarna nagrada isplaćuje sljedećeg mjeseca nakon što zaposlenik ostvari pravo na jubilarnu nagradu (st. 3.).

U smislu odredbe čl. 37. st. 2. GKU valja navesti da nižestupanjski sudovi nisu utvrdili da bi Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi pregovarali u postupku donošenja Prijedloga Državnog proračuna za 2013. godinu i o tome postigli dogovor.

Tuženik u reviziji, u tom smislu, tvrdi da bi zapravo sklapanje Dodatka I. TKU čijim je citiranim čl. 4. propisana manja osnovica za obračun jubilarne nagrade, trebalo predstavljati sporazum Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi o visini osnovice za isplatu jubilarnih nagrada.

Ovaj sud ne prihvaća tuženikove tvrdnje da Dodatak I. TKU predstavlja navedeni sporazum u smislu čl. 37. st. 2. GKU.

Naime, u čl. 1. Dodatka I. TKU ugovoreno je da potpisom toga Dodatka ugovorne strane utvrđuju privremeno ograničenje materijalnih prava ugovorenih Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama sklopljenog dana 12. prosinca 2012. (u daljnjem tekstu: TKU).

Iz sadržaja takve ugovorne odredbe jasno proizlazi namjera ugovornih stranaka da se ograniče prava koja su ugovorena upravo TKU, a ne GKU. Nadalje, odredba iz čl. 37. st. 2. GKU zahtijeva postizanje sporazuma Vlade Republike Hrvatske i sindikata u postupku donošenja proračuna što, kao što je ranije navedeno, nije utvrđeno da bi bilo postignuto. Iz navedenoga proizlazi da se na tužiteljicu, koja je radnica osnovne škole, primjenjuju odredbe TKU, kao i Dodatka I. TKU; istovremeno s TKU i Dodatkom I. TKU u primjeni je i GKU; to što se na tužiteljicu primjenjuju odredbe TKU i njegovog Dodatka I. ni na koji način ne umanjuje tužiteljičino pravo koje ona ima po važećem granskom kolektivnom ugovoru koje u čl. 37. GKU za nju kao radnika propisuje višu osnovicu za izračun jubilarne nagrade; ne postoji sporazum o visini osnovice za isplatu jubilarne nagrade u smislu čl. 37. st. 2. GKU pa ona sukladno toj odredbi iznosi najmanje 1.800,00 kuna neto.

Imajući u vodu navedeno, za zaključiti je da na tužiteljicu valja primijeniti pravo koje je za nju najpovoljnije, pa iako je navedenim propisima pravo na isplatu jubilarne nagrade uređeno na isti način, osnovica za njezin obračun propisana je odredbom iz čl. 37. st. 2. GKU u iznosu višem nego odredbom čl. 4. Dodatka I. TKU, pa se osnovica iz čl. 37. st. 2. GKU ima primijeniti na tužiteljicu kao za nju povoljnija u pogledu visine naknade koju na temelju nje ostvaruje.

Primjena povoljnijeg prava za radnika proizlazi iz čl. 7. st. 3. ZR kojim je propisano ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, a za konkretni slučaj primjena povoljnijeg prava proizlazi i iz ranije citirane odredbe čl. 3. st. 3. GKU.

Iz sadržaja postavljenog pitanja proizlazi da tuženik drži kako je potrebno učiniti distinkciju između primjene odredaba normativnog dijela kolektivnog ugovora, koji se, kako je ranije rečeno, odnosi na sve radnike za područje primjene sklopljenog kolektivnog ugovora, od primjene odredaba obveznopravnog dijela kolektivnog ugovora, koji se odnosi na stranke kolektivnog ugovora, odnosno Vladu Republike Hrvatske i sindikate koji su ga sklopili.

Naime, odredbom iz čl. 255. ZR propisano je da se kolektivnim ugovorom uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa, pitanja radničkog vijeća, pitanja socijalnog osiguranja, te druga pitanja iz radnih odnosa ili u svezi s radnim odnosom (st. 1.), kao i da se pravna pravila sadržana u kolektivnom ugovoru primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se, sukladno odredbama ovoga zakona, primjenjuje kolektivni ugovor (st. 2.).

S druge strane, odredbom iz čl. 257. ZR propisano je da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor (st. 1.); kolektivni ugovor obvezuje i sve osobe koje su pristupile kolektivnom ugovoru te sve osobe koje su naknadno postale članovi udruge koja je pristupila kolektivnom ugovoru (st. 2.); u kolektivnom ugovoru se mora naznačiti područje njegove primjene (st. 3.).

Iz sadržaja navedenih odredaba proizlazi da kolektivni ugovor, primarno, kao i svaki drugi ugovor, uređuje odnose između stranaka koji su taj ugovor sklopile. Taj dio kolektivnog ugovora jest obveznopravni dio, i sukladno citiranim odredbama on je nužni dio kolektivnog ugovora.

Obveznopravni dio kolektivnog ugovora regulira odnose između stranaka kolektivnog ugovora, dakle, osoba koje su ga sklopile te se po prirodi stvari odnosi samo na te stranke, ne obvezuje druge, dakle ima tipičan karakter ugovora.

Međutim, kolektivni ugovor može sadržavati (i u pravilu uvijek sadržava) i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa, pitanja socijalno osiguranja i druga pitanja iz radnih odnosa ili u vezi s radnim odnosima, i taj dio kolektivnog ugovora jest njegov normativni dio.

Normativni dio kolektivnog ugovora se primjenjuje neposredno i obvezno na sve osobe na koje se prema zakonu primjenjuje kolektivni ugovor. U tom dijelu kolektivni ugovor ima tipičan karakter propisa, iako nije propis, jer se primjenjuje na treće osobe, odnosno osobe koje ga nisu sklopile, u prvom redu radnike, ali i poslodavce koji ga nisu sklopili, a primjenjuju ga sukladno ZR-u ili drugom zakonu.

Dakle, činjenica da su samo neki, ali ne i svi sindikati s područja primjene kolektivnog ugovora sklopili kolektivni ugovor, ne znači da se taj kolektivni ugovor ne primjenjuje na sve radnike s područja primjene tog kolektivnog ugovora, već se on primjenjuje neposredno na sve radnike s područja primjene tog kolektivnog ugovora. O tome je stav izrazio i revizijski sud u svojim odlukama broj Revr-847/09 od 28. listopada 2009., broj Revr-1665/09 od 26. siječnja 2010. i broj Revr-163/08 od 23. srpnja 2008., kao i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-1458/2008 od 30. lipnja 2009. (''Narodne novine'' broj 88/09).

Međutim, iako se normativni dio kolektivnog ugovora primjenjuje na sve radnike za područje primjene tog kolektivnog ugovora, nasuprot tome se odredbe obveznopravnog dijela kolektivnog ugovora ne mogu primjenjivati i na sve sindikate koji postoje za područje važenja određenog kolektivnog ugovora, budući da bi to bilo suprotno načelu slobodnog uređenja obveznopravnih odnosa.

U tom pogledu odredbe iz čl. 257. st. 1. i 2. ZR izričito propisuju koga sve mogu obvezivati kolektivni ugovori osim samih osoba koje su ga sklopile, dok u konkretnom slučaju, ne postoje niti činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova niti tvrdnje koje od stranaka koje bi ukazivali da su kolektivnim ugovorima vezani i neki sindikati (iz oblasti školstva) koji ih nisu sklopili.

To proizlazi i iz sadržaja odredbe iz čl. 6. st. 1. Dodatka I. TKU kojom je ugovoreno da će se svi kolektivni ugovori za pojedina područja, odjeljke ili skupine prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti, koji su zaključeni slijedom Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, uskladiti s tim Dodatkom u roku od 30 dana od dana njegovog potpisivanja. Time zapravo jasno proizlazi da ta odredba nije obvezujuća za sindikate iz oblasti školstva, budući da ga oni nisu sklopili, odnosno nisu preuzeli obvezu koja proizlazi iz te ugovorne odredbe. Sve i da su sindikati iz oblasti školstva preuzeli takvu obvezu, sve dok se granski kolektivni ugovori ne bi uskladili, odnosno izmijenili po propisanoj proceduri, ili dok nepostupanje po takvoj obvezi ne bi dovelo do kakvih drugih ugovorenih ili propisanih pravnih posljedica, takva postojeća obveza za sindikate, sama za sebe, ne bi imala utjecaja na sadržaj normativnog dijela važećeg kolektivnog ugovora.

Slijedom navedenoga revizija tuženika nije osnovana pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci presude.

Zagreb, 5. prosinca 2018.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.