I Kž-967/2004-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 967/04-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Hajrije Novoselec, Zlate Lipnjak-Bosanac i Dražena Tripala, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. B., zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 2. ožujka 2004. godine, br. K 59/03-78, u sjednici održanoj dana 1. veljače 2005. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića i optuženikovog branitelja mr. D. M., odvjetnika iz O.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. M. B. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Osijeku proglasio je krivim opt. M. B. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, pobliže opisanog u izreci te presude, te ga na temelju tog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ, a zapravo na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH, optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 3. lipnja 2003. godine, pa dalje.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku: ZKP), a zapravo na temelju čl. 90. st. 4. ZKP/93, optuženik je oslobođen od naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik osobno i putem branitelja mr. D. M., odvjetnika iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i

I Kž 967/04-5

predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku ili da se preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža kazna.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, vraćajući spise prema čl. 373. st. 1. i 2. ZKP, stavio je prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Pošto vijeće smatra da nazočnost opt. M. B. nije svrhovita, jer se on nalazi u pritvoru, a ima branitelja (čl. 374. st. 2. ZKP), postupajući prema njegovom zahtjevu u žalbi, o sjednici vijeća izviješteni su, uz državnog odvjetnika, optuženik i njegov branitelj. Sjednici vijeća, uz zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, bio je nazočan optuženikov branitelj mr. D. M., odvjetnik iz O..

Žalba nije osnovana.

Nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

U žalbi optuženika putem branitelja navodi se, da je izreka pobijane presude proturječna sama sebi, odnosno da činjenični opis djela nije u skladu s pravnim opisom djela zbog toga što se u činjeničnom opisu djela nalaze i radnje koje inkorporiraju obilježje kaznenog djela genocida iz čl. 119. OKZRH. Dalje se navodi, kako u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nejasni i nedostatni, jer se krivnja optuženika temelji isključivo na iskazima oštećenika, a da se obrana optuženika ne analizira i ocjenjuje u smislu čl. 8. st. 1. ZKP. Uz to se ističe, kako postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima pobijane presude i zapisnika o sudsko-medicinskom vještačenju. Time optuženik u žalbi putem branitelja tvrdi, da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. i st. 3. ZKP.

Ovi prigovori nisu osnovani.

Protivno žalbenim navodima optuženika, nije izreka pobijane presude proturječna

ena obilježja

sama sebi, jer su u izreci pobijane presude jasno, izričito i nedvosmisleno određ kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, zbog kojeg je opt. M. B. proglašen krivim. Nadalje, prvostupanjski sud je, protivno žalbenom prigovoru, savjesno ocijenio iskaze svih svjedoka, u poredbi s obranom optuženika i ostalim dokazima. Tako je prvostupanjski sud u zakonito i ispravno provedenom postupku utvrdio činjenično stanje i za svoja činjenična utvrđenja dao prihvatljivo obrazloženje, u skladu s izvedenim dokazima, bez međusobnih proturječja. Time je prvostupanjski sud u odnosu na obranu optuženika i u svemu ostalom postupio u skladu s čl. 359. st. 7. ZKP. Sve ostalo što u svezi izvedenih dokaza navodi žalitelj, odnosi se zapravo na pitanje ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja i predstavlja žalbenu osnovu iz čl. 366. toč. 3. ZKP u svezi s čl. 369. ZKP.

Stoga nisu počinjene istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. i st. 3. ZKP, niti bilo koja druga postupovna povreda iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

I Kž 967/04-5

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Premda se optuženik žali zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u žalbi osobno i putem branitelja ne navodi ništa konkretno u čemu vidi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, pa se u odnosu na tu žalbenu osnovu sadržaj žalbe svodi isključivo na pobijanje ispravnosti utvrđenja odlučnih činjenica.

Nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Optuženik u svojoj žalbi osobno i putem branitelja ne iznosi nešto novo što nije naveo u svojoj obrani i što prvostupanjski sud nije ocjenjivao, nego na temelju subjektivne ocjene dokaznog materijala i ponavljanja obrane pobija, bez valjanih protuargumenata, ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalbom se ne poriče, da to što su oštećenici 22., 23. i 25. kolovoza 1991. godine tučeni u Dardi, Švajcarnici i Jagodnjaku, na način pobliže opisan u izreci pobijane presude, predstavlja ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Ono što se žalbom optuženika osobno i putem branitelja čini dvojbenim, to je počinitelj tog djela. Tako se u navodima žalbe neosnovano pobija ocjena izvedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda, s tvrdnjom, bez protuargumenata, da prvostupanjski sud nije sa sigurnošću utvrdio, da je ošt. I. Ž., ošt. Ž. P., ošt. D. H., ošt. J. B., ošt. S. P., ošt. H. S. i ošt. A. M., tukao upravo opt. M. B., na način pobliže opisan u izreci pobijane presude.

Takvim žalbenim navodima osobno i putem branitelja optuženik zapravo ponavlja svoju obranu, koju je prvostupanjski sud, na temelju glavne rasprave, s pravom odbacio kao neistinitu i izveo ispravan zaključak, da je baš opt. M. B. počinio djelo, kako to proistječe iz izreke pobijane presude i da je kazneno odgovoran.

Za svoja činjenična utvrđenja, prvostupanjski sud naveo je razumljive razloge i među inim, protivno žalbenom prigovoru, na valjan i u svemu prihvatljiv način izložio iz kojih razloga uzima iskaze svih oštećenika istinitim, a protivno tome obranu optuženika neprihvatljivom.

Prvostupanjski sud ispravno je ocijenio rezultat izvedenih dokaza, osobito iskaze svih oštećenika, u poredbi s obranom optuženika i iskazima ostalih svjedoka, te protivno žalbenom prigovoru izveo ispravan zaključak, da je upravo opt. M. B. osoba koja je psihičkim i fizičkim maltretiranjem civilnog stanovništva, kako to proistječe iz izreke pobijane presude, počinila djelo i da je kazneno odgovoran.

Takvo činjenično stanje utvrdio je prvostupanjski sud s potpunom izvjesnošću, na temelju iskaza svjedoka ošt. I. Ž., ošt. Ž. P., ošt. D. H., ošt. J. B., ošt. S. P., ošt. H. S. i ošt. A. M., koji su suglasno i konzistentno iskazali, da ih je prigodom ispitivanja psihički i fizički maltretirao upravo opt. M. B.. Na temelju iskaza svjedoka M. Č., V. G. i P. V., prvostupanjski

I Kž 967/04-5

sud je, protivno žalbenom prigovoru, ispravno zaključio, da se opt. M. B. pridružio srpskim paravojnim postrojbama, te da je u kritično vrijeme bio zapovjednik izviđačkog odjeljenja, koje je formirao R. K., tada zapovjednik svih pripadnika tadašnje milicije.

Premda je neprijeporno da je optuženik tijekom rata pomagao određenim osobama iz susjedstva, iz iskaza svjedoka, oštećenika, nedvojbeno proistječe, da je optuženik sudjelovao u njihovom uhićenju, bez pisanog rješenja, te ih prigodom ispitivanja bezobzirno tukao, koristeći se rukama, nogama obuvenim u vojničke cipele, gumenom palicom, kundakom i cijevima pušaka. Tako su svjedoci ošt. I. Ž. i ošt. Ž. P. iskazali, da ih je nakon privođenja u krugu Tvornice stočne hrane u D. fizički maltretirao upravo optuženik. Ošt. I. Ž. iskazao je, da ga je optuženik, iživljavajući se, oko 15 minuta udarao puščanom cijevi u predjelu bubrega i kralježnice, tako da je jedva hodao, što je potvrdio i ošt. Ž. P., koji je među inim iskazao, da je optuženik prvo tukao ošt. I. Ž., takvim intenzitetom da je čuo njegove urlike i jauke, a onda i njega, tako da ga je udarao šakom po licu i nogama u predjelu slabina, grudi i rebara, sve dok se nije umiješao izvjesni P. D., koji je kazao optuženiku „Z., ubit ćeš ih, što radiš“.

Nakon toga ošt. I. Ž. odveden je u Jagodnjak, u prostorije nogometnog igrališta koje su tijekom okupacije služile kao zatvor. Prema iskazu svjedoka ošt. I. Ž., ošt. A. M. i ošt. H. S., upravo optuženik ih je izvodio i tukao bezobzirno na brutalan način. Naime, ošt. I. Ž. i ošt. A. M. iskazali su decidirano, svaki za sebe, da ih je optuženik tukao po cijelom tijelu, a osobito nogom obuvenom u vojničku čizmu, u predjelu trbuha, zdjelice i genitalija, tako snažno da je svaki od njih izvršio nekontrolirano malu i veliku nuždu. Optuženik je na sličan način psihički i fizički maltretirao ošt. D. H. i ošt. J. B. u Policijskoj postaji u Dardi, te ošt. S. P. u Švajcarnici. Ošt. D. H. i ošt. S. P. iskazali su svaki za sebe, da ih je upravo optuženik tukao naoružanjem u predjelu leđa i kralježnice, od čega je ošt. S. P. izgubio svijest i pao u kanal u kojem je ostao više od četiri sata, dok je ošt. J. B. za sebe iskazao, da ga je optuženik tukao policijskom palicom po glavi i leđima. Da je optuženik tom prigodom bio uistinu odjeven u odoru „milicije“, odnosno da je imao maskirnu i plavu odoru, potvrdili su gotovo svi oštećenici, a posebice svjedoci M. Č. i V. G., kojima je, prvostupanjski sud opravdano poklonio vjeru.

S obzirom na izloženo, logičan je i prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda, da je upravo opt. M. B., protivno Međunarodnom pravu, tukao oštećenike, zadavši im veliki broj udaraca, uslijed čega su svi nedvojbeno trpjeli psihički i fizički, a neki imaju posljedice i danas.

Prema tome Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prihvaća u svemu uvjerljive i logične razloge na kojima se temelji prvostupanjska presuda, odnosno nalazi da je činjenično stanje ispravno utvrđeno i da je na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud ispravno primijenio kazneni zakon, kad je djelo optuženika pravno označio kao kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i u svezi s tim zbog povrede kaznenog zakona.

Nije u pravu opt. M. B. kad se žali zbog odluke o kazni.

I Kž 967/04-5

Pri odmjeravanju kazne, prvostupanjski sud ispravno je ocijenio težinu kaznenog djela i stupanj kaznene odgovornosti optuženika, kao i sve ostale okolnosti, pobliže navedene u razlozima pobijane prvostupanjske presude, što utječu da kazna bude lakša ili teža, a u žalbi optuženika osobno i putem branitelja ne ukazuje se na nove okolnosti, koje prvostupanjski sud nije cijenio i koje bi bile od utjecaja na visinu kazne. Baš kazna zatvora u trajanju od sedam godina, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, predstavlja sankciju adekvatnu težini počinjenog kaznenog djela. Stoga će se, protivno navodima žalbe optuženika, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, upravo rečenom kaznom zatvora ostvariti svrhe iz čl. 4. st. 2. i čl. 31. OKZRH.

Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

S obzirom na izloženo, ne postoje razlozi zbog kojih opt. M. B. pobija prvostupanjsku presudu. Kako ne postoje ni povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 387. ZKP presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 1. veljače 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.