I Kž-231/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-251/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Drakulić Milene kao predsjednika vijeća, te Pavišić dr. Berislava i Frančula mr. Rudolfa, kao članova vijeća, i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate,kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. S. V. zbog krivičnog djela iz čl. 41.st. 1. KZH i dr. odlučujući o žalbi javnog tužioca podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Varaždinu od 28. siječnja 1991. godine br. K-32/1990, u sjednici održanoj 2. travnja 1992. saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Pulišelić Petra,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba javnog tužioca i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Opt. S. V. i S. J. oslobođeni su optužbe za pokušaj krivičnog djela teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. KZRH u vezi čl. 19. Krivičnog zakona SFRJ, koji je na temelju čl.l. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("NN" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske, koji je opisan u izreci prvostepene presude. Istom presudom o troškovima postupka odlučeno je po čl. 99. Zakona o krivičnom postupku koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP).

Pravovremeno podnijetom žalbom presudu pobija javni tužilac zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu po braniteljima, podnijeli su oba optuženika i u tim odgovorima predlažu da se žalba javnog tužioca odbije kao neosnovana i potvrdi prvostepena presuda.

Javni tužilac Hrvatske predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Žalba nije osnovana.

U povodu žalbe javnoga tužioca prvostepena presuda je prije svega ispitana u odnosu na eventualnu opstojnost bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 376. st. l.ZKP. Takvih povreda međutim, u toj pobijanoj presudi nema.

Tvrdnja žalitelja o opstojnosti razloga pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja takodjer je bez stvarne osnove. Naprotiv postupajući u skladu sa zahtjevima rješenja o ukidanju ranije prvostepene presude (list 173) u pobijanoj presudi je pravilno zauzeto stajalište da nije dokazano da bi optuženici učinili inkriminirano im krivično djelo.

Okolnost kojom potkrepljuje žalbena stajališta javni tužilac kritički ističući da je stav suda o "kramarskoj tučnjavi" nejasan i neuobičajen način izražavanja - sama za sebe ne dovodi u pitanje osnovanost stajališta pobijane presude o nizu odlučnih činjenica i pravilnosti analize izvedenih dokaza. Dalji žalbeni navod da i sam sud tvrdi kako je pukom srećom izostala teža posljedica takodjer ne upućuje na pogrešnost zaključaka pobijane presude,niti na njihovu nepouzdanost. Bitno je ovdje, naprotiv, istaknuti okolnost da izvedeni dokazi,prije svega, kako to pravilno uzima prvostepena presuda (str. 16/11), ne ukazuju da bi opt. Siročić Josip uopće zadao bilo kakvu ozljedu oštećeniku. Već iz te okolnosti koja je zapravo nesporna slijedi da ni nema bilo kojega pouzdanog dokaza o temeljnom, nužnom, preduvjetu opstojnosti krivičnog djela - krivičnopravno relevantnoj radnji (ponašanju). Taj je zaključak, suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostepeni sud opravdano utemeljio na kritičkoj analizi vjerodostojnosti iskaza svj. C., M. i Z., te svj. K. D. i K. I., kao i iskaza optuženika, te drugih dokaza.

Žalitelj se nadalje neosnovano poziva na nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka B. B., jer je on u pobijanoj presudi pravilno analiziran i ocijenjen. Upit opt. S. V. "jesu li to ti dečki" u žalbi je tumačen, neosnovano, u kontekstu koji ne dovodi u pitanje temeljito ispitivanje i tumačenje značaja tog postupka optuženika kako to pravilno čini pobijana presuda.

Daleko je bitnije od momenta navedenih u žalbi, da je taj optuženik, istrčavši u donjem rublju iz kuće, pretrpio ozljede od napada i dao pozvati policiju.

Zajedničko sudjelovanje u djelu, a to je daljnji u žalbi navod, nije dokazano. Tu tezu javni tužilac izvodi na temelju samog slijeda događaja. Njega je međutim prvostepeni sud pravilno razjasnio utvrdivši da je opt. S. V. istrčao iz kuće, ne da zajednički (niti uopće) teško tjelesno ozlijedi oštećenika, već da obrani vlastita sina.Otuda ni taj žalbeni prigovor nije osnovan. Posebice ne stoga kako je već rečeno što opt. S. J. niti nije prema izvedenim dokazima ostvario mu inkriminiranu radnju.

Javni tužilac neosnovano tvrdi da je prvostepeni sud "naivno" ocijenio kako opt. S. nije postupao s umišljajem na teško ozljeđivanje, već suprotno, pazeći da to ne učini. To stajalište pobijana presuda argumentira prije svega nespornim utvrđenjem: činjenicom naravi ozljeda i utvrđenim načinom na koji su nastale. Kod toga su motivi za takvo djelovanje - što takodjer iznosi žalitelj - posve neodlučni.

Sve što je prethodno izloženo upućuje da su neosnovane žalbene tvrdnje i da njihov sadržaj nipošto nije osnova za stvaranje sumnje u pravilnost činjeničnih utvrđenja pobijane presude.

Stoga je žalba javnog tužioca neosnovana.

Iz teksta žalbe na str. 2/1 slijedi da se prigovara i u smislu opstojnost povrede krivičnog zakona iz čl.365. toč.3. ZKP odnosno formalna povreda iz čl. 364. st. 1. toč. 5. ZKP. Niti jedan od tih prigovora međutim nije osnovan. Prvostepeni sud je u svemu pravilno postupio oslobodivši optuženika optužbe. Stoga u tom dijelu nije osnovana žalba javnog tužioca da bi postojala povreda krivičnog zakona, koji, uostalom, nije ni primijenjen.

Prema izloženom, ne postoje razlozi iz kojih se prvostepena presuda pobija žalbom,niti ima povreda zakona na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, slijedom čega je odlučeno na temelju čl. 384. ZKP, kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, 2.travnja 1992.godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Drakulić Milena, v.r.