Gž-3833/2013-4 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-3833/2013-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rist, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i Larise Crnković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. B. iz R., zastupane po punomoćnici L. L. A., odvjetnici iz R., protiv tuženika I. I. d.d. Z., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V. – G. – L. - L. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, rješavajući žalbu tužiteljice izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, posl. br. P-1770/12 od 24. svibnja 2013. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 10. veljače 2016. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci, posl.br. P-1770/12 od 24. svibnja 2013. godine.

Obrazloženje

Citiranom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi tužiteljice kojima je tražila da se utvrdi da tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu od dana 04.02.2010.g. nije dopuštena i da joj nije prestao radni odnos na poslovima voditelja prodaje za ključne korisnike i koordinatora partner programa, kao i zahtjev da se naloži tuženiku da je vrati na posao na radno mjesto sukladno ugovoru o radu od 30. svibnja 2004. godine sa svim pripadajućim aneksima ugovora o radu i to: aneksa ugovora o radu od 01.10.2004.g., aneksa ugovora o radu od 01.01.2005.g., aneksa ugovora o radu od 30.05.2006.g. i aneksa ugovora o radu od 01.09.2006.g. Točkom II. izreke tužiteljica je obvezana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.700,00 kn.

Protiv citirane presude žalbu podnosi tužiteljica iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode predlažući da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora su zahtjevi tužiteljice da se utvrdi da tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu od dana 04.02.2010.g. nije dopuštena i da joj nije prestao radni odnos na poslovima voditelja prodaje za ključne korisnike i koordinatora partner programa, te zahtjev da se naloži tuženiku da je vrati na posao na radno mjesto sukladno ugovoru o radu od 30. svibnja 2004.g. sa svim pripadajućim aneksima ugovora o radu.

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je odlukom uprave tuženika od 03.02.2010.g. ukinuto radno mjesto voditelja prodaje za ključne korisnike i koordinatora partnera programa, odnosno radno mjesto tužiteljice radi smanjenja troškova i povećanja učinkovitosti i isplativosti, a nakon toga tužiteljici da je odlukom o otkazu ugovora o radu od 04.02.2010.g. otkazan ugovor o radu sklopljen dana 01.08.2000.g., s pripadnim aneksima ugovora o radu i ugovor o radu sklopljen dana 30.05.2004.g. uz obrazloženje da je prestala potreba za obavljanjem navedenih poslova, tj. poslova vezanih za radno mjesto tužiteljice, uz naznaku da se ugovor o radu otkazuje zbog gospodarskih, tehničkih i organizacijskih razloga. Utvrđuje da je tuženik za 6 mjeseci u 2010.g. imao gubitak u poslovanju u iznosu od 18 miliona kuna, a što je sve zahtijevalo smanjenje troškova i time prekid radnog odnosa s dvoje zaposlenih putem poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, a da su poslovi koordinatora koje je obavljala tužiteljica centralizirani za cijelu Hrvatsku, time da je pretežni dio posla s ključnim korisnicima prenesen na društvo DS & S d.o.o. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je kod tuženika bilo osnovano radničko vijeće dana 25.09.2007.g. u sastavu A. P. (predsjednik), K. K. (zamjenik predsjednika), članovi D. B. i M. M. i zamjenici članova Z. M. i K. Č., da je A. P. dana 11.03.2009.g. dao pisanu ostavku na funkciju predsjednika radničkog vijeća, da je K. Č. prestao raditi kod tuženika 30.04.2008.g., Z. M. da je raskinuo radni odnos kod tuženika 27.11.2009.g., D. B. da je bila na porodnom dopustu do 27.08.2009.g, time da su se dva preostala člana K. K. i M. M., zajedno s D. B., dogovorili da neće obnašati funkciju u radničkom vijeću o čemu su izvijestili H. K. koja je bila zadužena za komuniciranje s članovima radničkog vijeća. Time da proizlazi da je radničko vijeće kod tuženika prestalo djelovati i da tuženik prilikom donošenja osporavane odluke dana 04.02.2010.g. nije mogao izvršiti savjetovanje s radničkim vijećem.

Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da radnici kod tuženika nisu bili sindikalno organizirani u smislu da bi postojao sindikalni povjerenik koji bi preuzeo sva prava i obveze radničkog vijeća. Utvrđuje da je tužiteljica pristupila grupi sindikata 25.01.2010.g., ali da nije dokazala da bi sindikalni povjerenik, tako i predsjednik radničkog vijeća HT, obavijestio tuženika o njezinom članstvu u tom sindikatu. Iz iskaza svjedoka G. G. i R. Ž. prvostupanjski sud utvrđuje da oni nisu obavljali nikakve aktivnosti s radničkim vijećem tuženika, niti da je radničko vijeće HT imalo ikakve aktivnosti u iznijetom smislu jer su smatrali da radničko vijeće HT nema takvih nadležnosti. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da nije postojala obveza, a niti mogućnost na strani tuženika kao poslodavca tužiteljice u smislu savjetovanja bilo s radničkim vijećem tuženika koje tada nije djelovalo, tako niti sa sindikalnim povjerenikom s obzirom na izostalo sindikalno organiziranje. Dakle, da se radi o situaciji da kod tuženika, kao poslodavca, u času otkazivanja ugovora o radu tužiteljici nije postojalo radničko vijeće, a sindikalni povjerenik koji je djelovao u grupaciji kao povjerenik Hrvatskog sindikata nije poduzeo aktivnosti u iznijetom smislu, pa da time na strani tuženika kao poslodavca nije postojala obveza u smislu savjetovanja s imenovanima i da izostanak savjetovanja prije otkazivanja ugovora o radu tužiteljici ne čini odluku ništavom. U odnosu na pitanje da li je tuženik imao mogućnost ponuditi tužiteljici posao na radnom mjestu key account manager u Z., prvostupanjski sud utvrđuje da se tužiteljica nije javila na taj natječaj, a da joj to radno mjesto nije niti ponuđeno jer da je tuženik smatrao da ona nije za to, a u vezi radnog mjesta za aktivaciju usluga prvostupanjski utvrđuje da je tuženik zapošljavao studente s kojima se ne zaključuje ugovor o radu, već se rad obavlja preko servisa, pa je to najjeftinije rješenje za tuženika. Zaključuje da sve i da se radi o poslovima koje je obavljala tužiteljica i da bi za obavljanje tih poslova nastala potreba u roku od 6 mjeseci od otkazivanja ugovora o radu, u takvoj situaciji da poslodavac čini prekršaj, a takvo poslodavčevo postupanje da ne utječe na zakonitost otkaza ugovora o radu. Stoga je prvostupanjski sud odbio tužbene zahtjeve.

Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe članka 107. stavka 2.,3.,4.,7. i 8. Zakona o radu (NN 149/09 i 61/11; dalje: ZR), odlučujući o tužbenim zahtjevima. Pri tome nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP- a u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju tužiteljica ukazuje u žalbi.

Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice da odluka o otkazu trpi formalne nedostatke zbog čega da je nezakonita jer da joj je predmetnom odlukom tuženik otkazao ugovor o radu koji više nije na snazi. Točno je, naime, da je pobijanom odlukom tuženik otkazao tužiteljici Ugovor o radu od 01.08.2000. godine i Ugovor o radu 30.05.2004. godine, dakle, otkazao joj je i ugovor o radu (iz 2000. godine) koji više nije bio na snazi. Međutim, sama ta činjenica što je tuženik (nepotrebno) otkazao tužiteljici i ugovor o radu koji više nije bio na snazi ne predstavlja formalni nedostatak koji bi odluku o otkazu činio nezakonitom.

Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je odluka o otkazu nezakonita jer se prije njezina donošenja tuženik nije obratio radničkom vijeću. Naime, ovaj sud je u svojoj ranijoj odluci posl.br. Gž-4340/2011 od 11. travnja 2012. godine utvrdio da kod tuženika u vrijeme donošenja predmetne odluke nije postojalo radničko vijeće jer je isto prestalo djelovati i obrazložio je svoje utvrđenje, a i prvostupanjski sud u pobijanoj je odluci pravilno obrazložio stav o nepostojanju radničkog vijeća kod tuženika u spornom razdoblju. Naime, iako su se podaci o sastavu radničkog vijeća (i dalje) nalazili na internetskim stranicama tuženika (bio je naveden sastav kakav je bio nakon izbora 2007. godine), utvrđeno je da nitko od izabranih predstavnika u radničko vijeće nije obnašao funkcije u utuženom razdoblju bilo zbog prestanka radnog odnosa kod tuženika, bilo zbog ostavke koju su dali. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da se tuženik nije imao kome obratiti, kada je u pitanju obraćanje radničkom vijeću, pa da to ne može utjecati na zakonitost odluke o otkazu. Pri tome se ističe da pravilno navodi tužiteljica da radničko vijeće postoji radi zaštite interesa radnika, a ne poslodavca, međutim, poslodavac nema nikakve ingerencije u postupku izbora za članove radničkog vijeća, odnosno općenito na djelovanje radničkog vijeća. Poslodavac ima samo određene dužnosti prema radničkom vijeću, koje su pretežno materijalne naravi (snositi troškove provođenja izbora, osigurati prostor, osoblje, sredstva i druge uvjete za rad radničkog vijeća), ali nema nikakvih ovlaštenja, pa tako nije imao ovlaštenja raspisati nove izbore za radničko vijeće u situaciji kada radničko vijeće nije djelovalo, jer je to pravo radnika. Valja dodati i slijedeće. Tužiteljica je tijekom prvostupanjskog postupka navodila da je radničko vijeće postojalo (djelovalo), tuženik je dokazao da ono nije postojalo/djelovalo (jer je za sve osobe koje su bile u sastavu radničkog vijeća naveo činjenice zbog čega su prestali biti u radničkom vijeću), pa ako je tužiteljica i nakon toga tvrdila da je radničko vijeće ipak postojalo i izvršavalo svoje zakonske zadaće, tada je na njoj bio teret dokazivanja, a ona te svoje navode ničim nije dokazala.

Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice o postojanju sindikalnog povjerenika u utuženom razdoblju kojem da se tuženik trebao obratiti temeljem odredbe članka 152. stavka 3. ZR-a. Naime, i sama je tužiteljica prilikom saslušanja dana 10. studenog 2010. godine iskazala da „kod tuženika nije ustrojen sindikat i time nema osobe koja bi vršila funkciju sindikalnog povjerenika“. R. Ž. je bila sindikalni povjerenik sindikata i prema vlastitom iskazu ona nije obavljala nikakve sindikalne aktivnosti prema tužiteljici i njezinom poslodavcu, niti je kontaktirala upravu tuženika, niti zna da li je tuženiku poslana obavijest o članstvu tužiteljice u sindikatu, a sve zbog toga što je smatrala da kod tuženika postoji radničko vijeće. To što je ona pogrešno smatrala (vidjevši web stranice tuženika) da kod tuženika postoji radničko vijeće je irelevantno, relevantno je da ona tuženika nije obavijestila o svojim aktivnostima. Irelevantno je također što je tužiteljičina „šefica“ imala saznanja o djelovanju sindikata (pa nije dala dozvolu da uđu u poslovni prostor tuženika) jer samo saznanje tužiteljičine „šefice“ A. B. da sindikat namjerava održati sastanak zbog namjere nekoliko radnika tuženika da se učlane u sindikat, nije relevantno. U odnosu na žalbene navode tužiteljice da radnik ne mora obavijestiti poslodavca o svojem članstvu u sindikatu valja reći da je to točno, ali isto tako niti poslodavac nema obvezu istraživanja da li je neki radnik član sindikata. U konkretnoj situaciji, kada kod tuženika nije djelovao niti jedan sindikat, kada su se tek neki od radnika učlanili u sindikat, bila je dužnost sindikata da obavijesti tuženika tko su njegovi članovi, odnosno čije interese štiti jer je to jedini način da tuženik dođe do tih saznanja, što uostalom navodi i tužiteljica u žalbi, a nesporno je da to sindikat nije učinio.

Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je zbog toga što joj tuženik nije ponudio druge poslove (key account manager) odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita. Naime, ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da postupanje poslodavca protivno odredbi članka 107. stavka 7. i 8. ZR-a ne čini odluku o otkazu ugovora o radu nezakonitom, već ima samo za posljedicu poslodavčevu prekršajnu odgovornost. Stoga su žalbeni navodi tužiteljice kojima nastoji dokazati da je ispunjavala uvjete za radno mjesto key account managera irelevantni.

Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice da tuženik nije dokazao prestanak potrebe za obavljanjem poslova koje je ona obavljala. Naime, tuženik je zbog negativnih rezultata poslovanja napravio reorganizaciju poslovanja radi smanjenja troškova i povećanja isplativosti kojom je ukinuo tužiteljičino radno mjesto, a poslovi koje je ona do tada obavljala nakon reorganizacije su centralizirani i obavljaju se u Z., dok je dio poslova (poslovi s ključnim korisnicima) prepušten vanjskom poslovnom partneru trgovačkom društvu DS&S d.o.o. P.. Poslodavac ima autonomno pravo organizirati svoje poslovanje na način na koji smatra da će postići najbolje poslovne rezultate, što je tuženik učinio u konkretnom slučaju.

Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice koji se tiču parničnog troška. Naime tuženik je trošak sudskih pristojbi na odgovor na tužbu zatražio u ranijem troškovniku (list 201 spisa), te mu navedeni trošak prvostupanjski sud nije samoinicijativno dosudio, kako to pogrešno smatra tužiteljica, već je pravilno primijenio članak 164. stavak 1. i 2. te članak 154. stavak 1. ZPP-a.

Iz ovih je razloga odlučeno kao u izreci na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci, 10. veljače 2016. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Vesna Rist

OPĆINSKOM SUDU U RIJECI

Vraćamo vam spis sa šest istovjetnih primjeraka odluku suda drugog stupnja

.