I Kž-414/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-414/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Senke Klarić-Baranović, mr. Branka Zmajevića, Zlate Lipnjak-Bosanac i Neve Šibl, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. S. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 4. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. D. S. podnijetima protiv presude Županijskog suda u Gospiću od 18. svibnja 1998. godine broj K- 10/98, u sjednici održanoj dana 5. travnja 2001. godine, u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Gospiću proglašeni su krivima opt. D.S., i opt. T.S. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 4. KZ, te osuđeni, svaki, na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci u koju im je kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. D.S. po svom branitelju S.N., odvjetniku iz G., a iz žalbene osnove zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna.

Državni odvjetnik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela, i sukladno tome da se optuženicima izreknu primjerene kazne zatvora.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom pismenom prijedlogu podržao je žalbu državnog odvjetnika, a u odnosu na žalbu opt. D.S. predložio je da se ista odbije kao neosnovana.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Državni odvjetnik u svojoj žalbi zbog žalbene osnove bitne postupovne povrede, smatra da presuda nema razloga o odlučnoj činjenici, a povredu zakona obrazlaže tvrdnjom da su optuženici počinili sve radnje koje ulaze u pokušaj proizvodnje opojne droge marihuane, pa je tako opt. T.S. predao sjemenke opt. D.S., a ovaj ih je sortirao u svrhu sadnje, čekajući proljetno vrijeme koje je pogodno za sadanju, i time su ostvarili kvalificirano kazneno djelo zlouporabe opojne droge u pokušaju iz čl. 173. st. 3. KZ.

Izložene u bitnom dijelu tvrdnje državnog odvjetnika, u žalbi opširnije opisane, nisu osnovane, jer je suprotno njima izreka presude jasna i razumljiva, sukladna je razlozima presude sadržanim u njenom obrazloženju. Pritom treba reći da nikakvih dokaza u pravcu da su se optuženici udružili u vršenju kazneno-pravne radnje proizvodnje nema. Iz obrane opt. D.S. proizlazi da mu je doista opt. T.S. dao sjemenke indijske konoplje tijekom 1997. godine, a radilo se o količini od preko 8000 komada sjemenki, koje su konačno i kod opt. D.S. pronađene, ali on s nikavim procesom proizvodnje nije počeo.

S pravom, nadalje, sud prvog stupnja zaključuje da u ponašanju opt.D.S. nije postojala nakana da posadi ove sjemenke indijske konoplje iz onih razloga koje je on naveo u svojoj obrani, a koje sud prihvaća i koju detaljno obrazlaže sud prvog stupnja, na listu br. 5 pobijane presude. Stoga, iako je postojao prvotni dogovor optuženika da opt. D.S. posadi u blizini svoje kuće kod J., te sjemenke, a kasnije urod podijele, iz obrane opt. D.S., kao i ostalih provedenih dokaza proizlazi da nije imao namjeru saditi ih, iz onih razloga koje je i sam naznačio u svojoj obrani, a to je nepostojanje pogodnog tla za sadnju iz kojeg je razloga sjemenke, iako razvrstane, spremio na skrovito mjesto u kući.

Iz izloženog proizlazi, dakle, da je sud prvog stupnja dao jasne i određene razloge glede odlučnih činjenica bitnih za ostvarenje obilježja zakonskog djela iz čl. 173. st. 4. KZ, a prvostupanjski sud je svoje činjenične zaključke utemeljio ne samo na priznanju opt. D.S., nego i na ostalim provedenim dokazima, potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, priloženoj fotodokumentaciji i dr.

Iz izloženog razloga, dakle, pobijanom presudom nije počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Optuženici su proglašeni krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 4. KZ i to opt. D.S. iz razloga što je posjedovao stvari za koje je znao da su namijenjene za proizvodnju opojne droge, a radi se o sjemenkama indijske konoplje u količini od preko 8000 komada, a opt. D.S. da je dao na uporabu tvari opt. D.S., a znao je da su namijenjene za proizvodnju opojne droge.

Pritom sud prvog stupnja nije prihvatio pravnu kvalifikaciju djela sadržanog u optužnici da bi se radilo o pokušaju kvalificiranog kaznenog djela zlouporabe droge iz čl. 173. st. 3. KZ koju tezu, sada i državni odvjetnik zastupa u svojoj žalbi, tvrdnjom da je istovremeno počinjena i povreda zakona.

Međutim, postojanje takove povrede prosuđuje se uvijek prema činjeničnom stanju utvrđenom izrekom presude, a ne nekom drugom, onom kojom bi po stajalištu državnog odvjetnika trebalo biti utvrđeno. Kako iz činjeničnog opisa djela navedenog u izreci pobijane presude proizlaze svi bitni elementi upravo kaznenog djela iz čl. 173. st. 4. KZ, u odnosu na oba optuženika, koji su za to djelo proglašeni i krivima, onda nema niti povrede kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP.

Stoga pobijanom presudom nisu počinjene povrede zakona na koje se u žalbi državnog odvjetnika upućuju, a njenim ispitivanjem na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP nisu nađene ni druge povrede zakona na čije postojanje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je i u tom dijelu odbiti žalbu državnog odvjetnika.

Na žalbu državnog odvjetnika i opt. D.S. zbog odluke o kazni.

Ocjenjujući žalbene navode glede odluke o kazni, u žalbi državnog odvjetnika posebno se naglašavaju razlozi generalne prevencije, dok se određene otegotne okolnosti na strani opt. D.S. i opt. T.S. ne navode.

U svojoj žalbi zbog iste žalbene osnove opt. D.S. naglašava sve one olakotne okolnosti koje je cijenio sud prvog stupnja.

Međutim, ispitujući prvostupanjsku presudu glede navoda stranaka o odluci o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da sud prvog stupnja određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelje, pa je u tom sklopu u dovoljnoj mjeri cijenio potpuno i okolnosno priznanje opt. D.S. o učinu djela, kao i njegovo korektno držanje pred sudom, te činjenicu da do sada nije bio osuđivan, a kod opt. T.S. okolnost da je dao obećanje da više neće konzumirati opojnu drogu, kao i činjenicu da do sada nije osuđivan za ovu vrstu kaznenih djela.

Stoga i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilnim vrednovanjem svih naprijed izloženih okolnosti, trebalo je optuženicima izreći kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci svakom koja je nešto viša iznad zakonskog minimuma propisanog za odnosno kazneno djelo, imajući u vidu naprijed nabrojene olakotne okolnosti kao i sve druge okolnosti konkretnog slučaja, zbog čega je bilo primjereno optuženicima izreći ove kazne zatvora u kojima je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke presude jer će se samo tako izrečenom kaznom moći ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ.

Na temelju svega izloženog sukladno čl. 387. ZKP presuđeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 5. travnja 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v. r.

Katica Jelić, v.r.