I Kž-317/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 317/11-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Ranka Marijana i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Jasmine Štrucelj kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika S. B. zbog kaznenih djela iz čl. 127., čl. 128. st. 2. toč. 4., čl. 129. toč. 1. i 2. i čl. 130. Kaznenog zakona Republike Austrije, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 23. ožujka 2011. broj Kv-48/11 (Kir-142/11), u sjednici održanoj 3. svibnja 2011.,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba izručenika S. B. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim je rješenjem utvrđeno ispunjenje svih zakonskih uvjeta za izručenje Republici Austriji izručenika S. B., radi kaznenog progona zbog počinjenja više kaznenih djela profesionalne teške krađe – provaljivanjem iz čl. 127., čl. 128. st. 2. toč. 4., čl. 129. toč. 1. i 2. i čl. 130. Kaznenog zakona Republike Austrije. Istim je rješenjem odlučeno da pritvor određen rješenjem istražnog suca od 24. veljače 2011. ostaje na snazi tijekom cijelog postupka izručenja do isteka roka za izvršenje rješenja o izručenju.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik S. B. putem branitelja Z. M., odvjetnika iz S. B., s prijedlogom ukinuti pobijano rješenje te izručenika pustiti na slobodu.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razgledanja spisa, pisanim je očitovanjem predložio žalbu izručenika odbiti kao neosnovanu.

Žalba je neosnovana.

Savezno Ministarstvo pravde Republike Austrije je putem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske dostavilo zamolbu 2. ožujka 2011. za odobrenje izručenja S. B. Zamolba je imala svu potrebnu dokumentaciju u smislu čl. 8. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima uz podatke koji su priloženi suglasno čl. 43. u svezi čl. 8. st. 3. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima i čl. 12. Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957. koja je od 25. travnja 1995. na snazi prema Republici Hrvatskoj.

I Kž 317/11-4

S. B., kao državljanin BiH, protivi se izručenju Republici Austriji.

Iz priložene dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta proizlazi kako se izručenik tereti da je sa više osoba u vremenskom razdoblju od 12. veljače 2011. do 21. veljače 2011. u više mjesta u Austriji na području K. i T. počinio najmanje sedam provaljivanja u obiteljske kuće. Ova kaznena djela koja su propisana Kaznenim zakonom Republike Austrije odgovaraju kaznenim djelima protiv imovine – krađe i teške krađe iz čl. 216. i čl. 217. iz Kaznenog zakona za koja se, prema domaćem pravu, može izreći kazna zatvora od jedne do osam godina a prema pravu države moliteljice kaznom zatvora u trajanju od jedne do deset godina. Imajući u vidu vrijeme izvršenja kaznenih djela očigledno nije nastupila apsolutna zastara kaznenog progona a istovjetnost izručenika je nesporna.

Žalitelj nije u pravu kada tvrdi da je došlo do nezakonitog uhićenja. Iz spisa predmeta proizlazi da je S. B. pokušao 21. veljače 2011. preko GP S. G. na skriveni način unijeti robu u carinsko područje Republike Hrvatske, zbog čega mu je 22. veljače 2011. izdan prekršajni nalog po kojem je izvršio uplatu 23. veljače 2011. PU Brodsko-Posavska, PGP S. G. je 23. veljače 2011. zaprimila od Ravnateljstva policije međunarodnu tjeralicu IP iz Beča (list 4 spisa) za S. B. radi počinjenja kaznenih djela krađe, teške krađe i provale. Djelatnici Postaje Granične policije S. G. su S. B. uhitili 23. veljače 2011. u 18,00 sati (list 2 spisa). Radi se o zakonitom uhićenju i dovođenju, nakon čega je 24. veljače 2011. rješenjem istražnog suca protiv uhićenog S. B. određen pritvor (list 25-26 spisa).

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud propustio ispitati osnovanosti optužbe protiv izručenika, pa je dozvolio izručenje iako nema dovoljno dokaza. Sud prvog stupnja je pravilno procijenio da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje. Pritom stupanj „udovoljenosti“ znači obvezu domaćih pravosudnih tijela savjesno provjeriti zamolbu i isprave koje su joj priložene u svezi s njihovom vjerodostojnošću i logičnosti, a ne i obvezu provođenja dokaznog postupka radi utvrđivanja činjenica u kaznenom postupku. Naime, u postupku ekstradicije sudovi nisu ovlašteni utvrđivati je li okrivljenik i faktički počinitelj kaznenih djela za koja se traži izručenje.

Imajući u vidu da je država moliteljica unutar 40 dana dostavila svu potrebnu dokumentaciju vezanu za izručenje, to postoji zakonski osnov iz čl. 49. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima da mjera pritvora ostane na snazi tijekom cijelog postupka izručenja do isteka roka za izručenje iz čl. 59. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijano rješenje po službenoj dužnosti u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu izručenika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

S obzirom na izneseno, temeljem čl. 398. st. 3. ZKP-a, riješeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 3. svibnja 2011.

I Kž 317/11-4

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Štrucelj, v.r.

Damir Kos, v.r.