I Kž-537/1993 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-537/1993

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana kao predsjednika vijeća, te Primorac Vladimira i Mikor Milivoja kao članova vijeća i sudskog savjetnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P.D. zbog krivičnog djela iz čl. 223. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi oštećene kao tužitelja DP "L.H. " d.o.o. Z., zastupane po Č.R., odvjetniku iz Z., podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 11. ožujka 1993. K-301/91- 46, u sjednici održanoj 11. kolovoza 1994.,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbe oštećenice kao tužitelja DP "L.H. " d.o.o. Z., po službenoj dužnosti preinačuje se prvostupanjska presuda tako da se protiv optuženog P.D. (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi) temeljem čl. 339. toč. 2. ZKP

ODBIJA OPTUŽBA

da bi:

kao glavni operator - blagajnik igračnice na sreću utomatima AC "K. " u Z., koja je vlasništvo DP "L.H. " u razdoblju od 28. rujna do 2. studenoga 1990. zadržavao za sebe novac od prodanih vrijednosnica - žetona za automate igara na sreću i sa žetonima kojima je bio zadužen besplatno sam igrao na automatima, čime je pribavio imovinsku korist u iznosu od 120.900,00 dinara kao protuvrijednost od 60.450 komada pronevjerenih žetona, za koji je iznos i oštetio poduzeće DP "L.H. ",

dakle, da bi u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist prisvojio novac i pokretne stvari koje su mu povjerene na radu u društveno-pravnoj osobi,

pa da je time počinio krivično djelo protiv službene dužnosti, samoupravnih i javnih ovlaštenja - pronevjerom, opisano i kažnjivo po čl. 223. st. 1. KZRH.

II. Temeljem čl. 91. st. 1. ZKP troškovi krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava suda.

III. Uslijed odluke pod I žalba oštećenice kao tužitelja DP "L.H. " d.o.o. Z. bespredmetna je.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Zagrebu je kao sud prvog stupnja presudom od 11. ožujka 1993. K-301/91-46 po čl. 350. toč. 3. ZKP (sada čl. 340. toč. 3. ZKP) optuženog P.D. oslobodio optužbe da bi počinio krivično djelo iz čl. 229. st. 1. KZRH (sada čl. 223. st. 1. KZRH) i po čl. 99. st. 1. ZKP (sada čl. 91. st. 1. ZKP) odlučio da troškovi krivičnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv ove prvostupanjske presude žalbu je podnijela oštećena kao tužiteljica DP "L.H. " d.o.o. Z., po punomoćniku Č.R., odvjetniku iz Z. i to zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predložila da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Sud prvog stupnja primjerak žalbe nije dostavljao protivnoj strani na odgovor (čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske).

Žalba je bespremetna.

Sud drugog stupnja je prvostupanjsku presudu ispitao u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, ali je po službenoj dužnosti ispitao i jesu li počinjene povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6. i 8. do 11. ZKP, je li glavna rasprava protivno odredbama tog Zakona provedena u odsutnosti optuženika i branitelja i je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon iz čl. 355. ZKP (čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP), te je pri tome našao da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 5. ZKP.

Naime, sud prvog stupnja je, nakon što je na glavnoj raspravi 23. listopada 1991. povodom optužnice javnog tužitelja (sada državnog odvjetnika) zbog krivičnog djela iz čl. 229. st. 3. u vezi st. 1. KZRH (sada čl. 223. st. 3. u vezi st. 1. KZRH), na kojoj je bio prisutan i S.Z., punomoćnik oštećenice, javni tužitelj odustao od optužnice, donio presudu od 23. listopada 1991. K-103/91-21, kojom je po čl. 349. toč. 3. ZKP (sada čl. 339. toč. 3. ZKP) optužbu odbio, a nakon toga je oštećenicu pismeno 24. listopada 1991. obavijestio da je javni tužitelj odustao od krivičnog gonjenja i uputio je da krivično gonjenje može nastaviti posebnom izjaviom u roku od 8 dana i to podizanjem nove optužnice ili ostajanjem kod već podignute optužnice, nakon čega je oštećenica u tako dodijeljenom roku 5. studenoga 1991. sudu dostavila pismenu izjavu da krivično gonjenje nastavlja i to ostajanjem kod već podignute optužnice, koju je tijekom nove glavne rasprave izmijenila u pravnoj oznaci djela, a zatim je sud prvog stupnja povodom takove izjave oštećenice proveo novu glavnu raspravu i 10. veljače, te 9. ožujka 1993. donio i objavio novu presudu od 11. ožujka 1993. K-301/91-45, kojom je po čl. 350. toč. 3. ZKP (sada čl. 340. toč. 3. ZKP) optuženika oslobodio optužbe, time da je u međuvremenu od donošenja ranije presude i održavanja nove glavne rasprave pravomoćnim rješenjem od 11. studenoga 1991. K-103/91-31 odbacio kao nedopuštenu žalbu oštećenice podnesenu protiv presude od 23. listopada 1991. K-103/91-21.

Prema izloženom stanju stvari proizlazi da je sud prvog stupnja, time što je oštećenici čiji je punomoćnik bio prisutan na glavnoj raspravi na kojoj je javni tužitelj odustao od optužnice, a koji se nije odmah izjasnio hoće li nastaviti gonjenje iako je to bio dužan, dodijelio novi rok od 8 dana za takvo izjašnjenje, povrijedio odredbu čl.

61. st.

1. ZKP (sada čl.

56. st.

1. ZKP). Naime, odredba (sada) čl.

56. st.

1. ZKP u kojoj je propisano da je, kada javni tužitelj odustane od optužnice na glavnoj raspravi (jasno, ako je prisutan), oštećenik dužan odmah se izjasniti hoće li nastaviti gonjenje, sadrži tzv. zakonski rok za poduzimanje ove procesne radnje, pa se tu radi o strogom prekluzivnom roku i sud ga nije ovlašten produljivati. Uslijed toga naknadna izjava oštećenice o nastavljanju gonjenja ostajanjem kod ranije podignute optužnice i kasnijom njenom izmjenom tijekom glavne rasprave nije bila data na propisan način u roku predviđenom u odredbi (sada) čl.

56. st.

1. ZKP, pa u pravilnoj primjeni Zakona treba uzeti da niti ne postoji optužba ovlaštenog tužitelja. Pri tome nije od značaja okolnost što predsjednik vijeća suda prvog stupnja po čl.

13. ZKP (sada čl. 12.ZKP) na glavnoj raspravi od 23. listopada 1991. punomoćnika oštećenice nije poučio o pravima koja oštećenici po tome Zakonu pripadaju i o posljedicama propuštanja radnje, kao ni to što je sud oštećenicu naknadno, dodjelom novog roka, pozvao da se izjasni hoće li produžiti gonjenje, očito tada smatrajući da se radi o jednoj vrsti procesne situacije iz odredbe čl.

61. st.

2. ZKP (sada čl.

56. st.

2. ZKP), koja, međutim, ima u vidu samo one slučajeve kada oštećenik nije bio uredno pozvan na glavnu raspravu ili kada je bio uredno pozvan, ali iz opravdanih razloga nije mogao doći na glavnu raspravu, u kojoj situaciji predsjednik vijeća dopušta povrat u prijašnje stanje i to samo ako oštećenik u roku od 8 dana od primitka presude podnese molbu za povrat u prijašnje stanje i ako u toj molbi izjavi da nastavlja gonjenje, što ovdje nije bio slučaj. Zato je sud prvog stupnja nepravilno postupio kada je oštećenici dodijelo novi rok za izjašnjenje o nastavljanju gonjenja, jer je punomoćnik oštećenice bio prisutan na glavnoj raspravi, uz to oštećenica nije niti podnijela molbu za povrat u prijašnje stanje, a sud prvog stupnja je njenu žalbu podnesenu protiv ranije navedene odbijajuće presude odbacio kao nedopuštenu, iako ju je u pravilnoj primjeni zakona, ako je već ocijenio da se radi o nekoj vrsti procesne situaciji iz (sada) čl.

56. st.

2. ZKP trebao tretirati kao molbu za povrat u prijašnje stanje i o njoj odlučiti tako da je odbije i to zbog toga što je oštećenica bila prisutna na glavnoj raspravi, ali tako međutim nije postupio, nego je, naprotiv, bez donošenja ikakve odluke o povratu u prijašnje stanje i protivno Zakonu održao novu glavnu raspravu i donio novu, oslobađajuću presudu, koja zbog naprijed navedenih razloga sadrži bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st.

1. toč.

5. ZKP, jer je ona donijeta u postupku koji je vođen povodom pravno nevaljane optužnice. Nedostaci takve optužnice oštećenice kao tužitelja, zbog toga što ona nije bila stavljena na propisani način u strogom, prekluzivnom roku predviđenom u Zakonu, ne mogu biti i nisu bili konvalidirani time što je sud prvog stupnja pogrešno primijenio, odnosno nije primijenio pojedine odredbe Zakona o krivičnom postupku.

Slijedom iznijetih razloga po čl. 377. st. 1. u svezi čl. 366. st. 1. toč. 1. i čl. 349. toč. 2. ZKP odlučeno je da se povodom žalbe oštećenice po službenoj dužnosti prvostupanjska presuda preinači tako da se optužba odbije, slijedom toga da se odluči o troškovima krivičnog postupka po čl. 91. st. 1.ZKP i da se uslijed takve odluke žalba oštećenice oglasi bespredmetnom.

U Zagrebu, 11. kolovoza 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Gudelj Milan, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)