Pž-1740/2011-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

62. Pž-1740/11-3

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinje Kamelije Parać, predsjednice vijeća, Gorane Aralice Martinović, sutkinje izvjestiteljice, i Alice Pelicarić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. D. S., Z., kojeg zastupa punomoćnik P. F., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. J. d.d., P., kojeg zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik iz Z. odvjetničkog ureda I. R. i V. G. K. u S., zbog povrede autorskog prava i radi isplate iznosa od 29.768,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-595/10 od 3. prosinca 2010., u sjednici vijeća održanoj 13. studenoga 2013.

p r e s u d i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-595/10 od 3. prosinca 2010.

Obrazloženje

Trgovački sud u Rijeci pobijanom presudom zabranio je tuženiku da u svojim ugostiteljskim objektima hotelu „F.“, T., hotelu „L.“, G. J. bb i hotelu „L.“, G., J. bb, priopćava javnosti autorska glazbena djela hrvatskih i stranih autora, snimke izvedbi umjetnika izvođača i snimke sadržane na fonogramima za koje ne posjeduje odobrenje udruge nositelja prava iz čl. 157. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (točka I. izreke); naložio je tuženiku platiti tužitelju iznos od 29.768,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), kao i naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 6.220,00 kn (točka III. izreke).

Prvostupanjski sud svoju odluku obrazlaže time što je tužitelj ovlašten za davanje odobrenja korisniku za priopćavanje javnosti autorskih glazbenih djela te iskorištavanje snimljenih izvedbi umjetnika izvođača, a tuženik je priopćavao javnosti glazbu i javno je iskorištavao u svom objektu, iako za to nije ishodio odobrenje. Potom je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o naknadi za korištenje glazbenih djela 15. lipnja 2007., i to za hotele F., L. i L., kojim je predviđen popust uz uvjet jednokratnog plaćanja iznosa od 39.201,41 kn koji je tuženik trebao platiti do 30. svibnja 2007., odnosno, ako se plaća u ratama, iznos je veći, a tuženik nije platio iznos od 29.768,00 kn. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio promašenoj pasivnoj legitimaciji, navodeći da su navedeni hoteli samostalne pravne osobe, da tužitelj nije aktivno legitimiran i da nije dostavio račune niti dokaze o povredi zakonskih odredbi. Tužitelj je odgovorio da je zaključen ugovor o naknadi, da su hoteli postali samostalne pravne osobe tek nakon utuženog razdoblja, što je prvostupanjski sud nakon uvida u dokumentaciju i prihvatio. Iz ugovora proizlazi da postoji tuženikov dug, a tuženik ničim nije dokazao da je u cijelosti izvršio svoju obvezu. Odluka o trošku utemeljena je na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, dalje: ZPP).

Protiv presude je žalbu podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da je presuda donesena prije ročišta, jer se u zapisniku nalazila već napisana presuda, što znači da nije tuženiku dao mogućnost raspravljanja; da se presuda ne može ispitati jer je tuženik tijekom postupka ukazivao na to da nikad nije zaprimio račune sukladno kojima bi prema ugovoru tuženik tužitelju trebao platiti naknadu; da je odredba ugovora očito nevaljana, jer u njemu stoji nemoguća činidba – ugovor je sklopljen 15. lipnja 2007., a u njemu se navodi da je tuženik bio dužan ugovorenu naknadu isplatiti do 30. svibnja 2007.

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Nakon što je ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbama iz čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

Iz spisa te iz obrazloženja presude proizlazi da je predmet spora zaštita autorskih prava autora, umjetnika izvođača i proizvođača fonograma te plaćanje naknade zbog neovlaštenog korištenja tih prava od strane tuženika u njegovim ugostiteljskim objektima.

U tijeku postupka nije počinjena ni jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Neosnovan je žalbeni navod iz kojeg bi proizlazilo da je tuženiku onemogućeno raspravljanje time što je presuda bila unaprijed napisana, jer tuženikov punomoćnik je, uredno pozvan, sudjelovao na ročištu na kojemu je donesena ta presuda (list 45. spisa), te je isticao da nije javno priopćavao djela u svojim objektima, niti zaprimao račune, a sud je u otpravku presude obrazložio na temelju kojih je dokaza donio pobijanu odluku, odnosno zašto te tuženikove navode nije uvažio.

Žalbeni navod kojim tuženik ukazuje na to da nikad nije zaprimio račune koji se spominju u ugovoru, koji je temelj donošenja pobijane odluke, također je neosnovan, jer obveza plaćanja naknade tužitelju proizlazi iz zakonskih odredbi i nastaje samim korištenjem glazbe. Uostalom, u Ugovoru koji je tuženik potpisao jasno su precizirani iznosi koje je tuženik dužan platiti i datumi njihovih dospijeća.

Neosnovan je i žalbeni navod kojim tuženik ukazuje na nevaljanost ugovora, pozivajući se na to da je njime predviđena nemoguća činidba (jer je ugovor sklopljen nakon datuma koji je određen kao krajnji rok). Takvo je tumačenje pogrešno, a prvostupanjski je sud obrazložio da je riječ o ostvarivanju prava na popust u slučaju jednokratnog plaćanja. Dakle, u trenutku sklapanja ugovora nemoguće je bilo jedino ostvariti popust za jednokratno plaćanje, pa je tuženik prema ugovoru bio dužan platiti rate naknade iz ovdje utuženog razdoblja u punom iznosu, no to ne dovodi u pitanje postojanje duga koji je nastao korištenjem predmeta zaštite na temelju samog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj 167/03), a ugovorom je to samo preciznije regulirano. Budući da od 44.695,67 kn duga tuženik po ugovoru nije platio iznos od 29.768,00 kn, taj je iznos tužitelj utužio, i to bez popusta.

Iz navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju počinjena povreda predmeta zaštite (autorskih prava autora, umjetnika izvođača i proizvođača fonograma).

Slijedom svega navedenoga, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučno činjenično stanje te pravilnom primjenom u pobijanoj odluci navedenih materijalnopravnih odredaba na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno našao predmetni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

Pravilna je i odluka o parničnom trošku u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odredbi Tbr. 7. t. 1. i 9. t. 1. u vezi s Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05, 59/07) te Tar. br. 1. st. 1. i Tar. br. 2. st. 1. Tarife sudskih pristojbi sadržane u Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 26/03–pročišćeni tekst).

Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 13. studenoga 2013.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

KAMELIJA PARAĆ, v.r.