Revr-20/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 20/14-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana cvijeća i suca izvjestitelj te Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz Lj., zastupanog po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. K. i B. M. iz V., protiv tuženika K. H. d.o.o. iz Lj. Z., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva B., Š., D. i S. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 2317/13-2 od 4. studenoga 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1548/11-43 od 19. listopada 2012., u sjednici održanoj 16. prosinca 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. do VI. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je nedopuštena tuženikova odluka o redovitom otkazu ugovora o radu, da mu radni odnos nije prestao, zahtjev za sudskim raskidom ugovor o radu s danom 30. rujna 2011., da se naloži tuženiku da mu isplati naknadu plaće do dana sudskog raskida u iznosu od 14.818,35 kn, da mu iz osnove naknade štete zbog nezakonitog otkaza isplati 49.394,50 kn. Tužitelj je postavio i supsidijarni tužbeni zahtjev da mu tuženik isplati 1/2 prosječne plaće isplaćene u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu u visini od 2.237,16 kn mjesečno. Točkom VI. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 11.617,50 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv te presude tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, u daljnjem tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

U povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP-a, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a ZPP-a).

U reviziji se navodi da u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud nevjerodostojno prenosi iskaze svjedoka pa da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju drugostupanjski sud nije sankcionirao.

Međutim, prvostupanjski sud je prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP-a), ocijenio sve dokaze u spisu pa je u obrazloženju dao jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama.

Protivno revizijskim navodima u kojima se ponavljaju sasvim istovjetne tvrdnje kao u tužiteljevoj žalbi, drugostupanjski sud je ocijenio sve navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (članak 375. stavak 1. ZPP-a), pritom je izrijekom i potanko, tj. sasvim detaljno ocijenio sve žalbene navode koji se odnose na ocjenu iskaza svjedoka N., S., V., P. i H. te svjedokinje B., kao i tvrdnje o upitnoj vjerodostojnosti izvješća detektivske agencije i nevjerodostojnom prenošenju iskaza saslušanih svjedoka.

Stoga je drugostupanjski sud razložno i pravno utemeljeno otklonio sve tužiteljeve tvrdnje o postojanju naznačene bitne povrede odredaba parničnog postupka pa takvu ocjenu ovih žalbenih razloga u cijelosti prihvaća i revizijski sud.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti redovitog otkaza ugovora o radu od 27. svibnja 2011. zbog skrivljenog ponašanja, da radni odnos nije prestao, kao i zahtjev tužitelja za sudskim raskidom ugovora o radu te isplatom naknade plaće i naknade štete u visini deset mjesečnih prosječnih plaća.

Predmet spora je i eventualni supsidijarni tužbeni zahtjev na isplatu 1/2 plaće za vrijeme trajanja zakonske zabrane natjecanja, u slučaju da sud ne prihvati prvopostavljeni tužbeni zahtjev.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelj radio kod tuženika na poslovima montera kamina, roštilja i krušnih peći od 1. siječnja 2002. i da mu je ugovor o radu otkazan redovitim otkazom koji je uvjetovan skrivljenim ponašanjem, te da otkazni razlog predstavlja kršenje obveza iz radnog odnosa povredom zakonske zabrane utakmice s poslodavcem.

Naime, nižestupanjski sudovi, uz ostalo i putem izvješća privatnog detektiva, utvrđuju da je tužitelj obavljao djelatnost iz poslodavčeva predmeta poslovanja za vrijeme, ali i izvan radnog vremena te za svoj račun, odnosno da je na takav način nedvojbeno zlouporabio poslodavčevo povjerenje i ovlasti radnog mjesta i tako poslodavcu prouzročio imovinsku štetu. Pritom su u potpunosti otklonili tvrdnje tužitelja da bi mu poslodavac dao bilo kakvo odobrenje za opisano ponašanje, utvrđujući da je tuženik, upravo protivno tome, na redovitim sastancima upozoravao radnike na zabranu obavljanja takvih poslova, s tim da je sumnjajući u ponašanje tužitelja, angažirao detektivsku agenciju iz čijeg izvješća proizlazi da je tužitelj, na način i u vrijeme koje se navodi u tom dokazu, doista obavljao poslove iz poslodavčeva predmeta poslovanja.

Slijedom toga, nižestupanjski sudovi pravilno odbijaju tužbeni zahtjev i to kako glavni tako i eventualni, zaključujući da je tuženik zbog povrede zakonske zabrane natjecanja s poslodavcem iz članka 93. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 6/11, 82/12 i 73/13), imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu.

Tužiteljevi razlozi osporavanja odluke o otkazu i u reviziji se svode na njegovu tvrdnju da mu je poslodavac na određen način prešutno odobrio takvo ponašanje, međutim, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da su takve tvrdnje neosnovane jer nemaju uporište u svim provedenim dokazima, a niti u onima na koje se tijekom postupka pozivao sam tužitelj.

Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 16. prosinca 2014.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.