Revr-1602/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1602/14-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz B., kojeg zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2189/2013-2 od 8. svibnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj P-156/2011-23 od 1. veljače 2013., u sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2016.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice Republike Hrvatske, ukidaju se presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2189/2013-2 od 8. svibnja 2014. i presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-156/2011-23 od 1. veljače 2013., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos 39.442,15 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate pobliže opisane u izreci prvostupanjske presude, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženici nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 7.416,80 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda, a tuženici nije dosuđen trošak žalbe.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud ukine presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno preko utvrđenog efektivnog prekovremenog rada i donese novu odluku o troškovima postupka, uz naknadu troška revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

U reviziji tuženica postavlja materijalnopravno pitanje "ima li djelatna vojna osoba pravo na isplatu razlike plaće na ime ostvarenih prekovremenih sati odrađenih za vrijeme dežurstva, straža i terena te da li ima pravo na isplatu naknade plaće za 24 sata koje je proveo na radnom mjestu neovisno da li je stvarno radio ili se odmarao i spavao, ili kod izračuna ne treba uzimati i one sate koje se odmarao ili spavao".

U razlozima kojima opravdava podnošenje predmetne revizije s navedenim pitanjem tuženica navodi da o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

Polazeći od postavljenog pitanja te navedenih razloga njegove važnosti, ovaj sud ocjenjuje da je riječ o pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Pobijana presuda je, sukladno čl. 392.a st. 2. ZPP, ispitana samo u dijelu kojem se pobija revizijom i samo zbog istaknutog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu razlike plaće za prekovremene sate rada ostvarene u dežurstvu i straži u razdoblju od 14. studenoga 2007. do 1. listopada 2009.

Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su ocijenili da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad na temelju čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – dalje: ZSOSRH/07) supsidijarnom primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 92/04, 114/04 i 150/04) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 93/08, 23/09 i 39/09).

Na temelju navedenih propisa sudovi su tužitelju dosudili bruto plaću za prekovremene sate koje su obračunali tako da su u prekovremene sate uračunali, kako efektivne sate rada, tako i slobodne sate (tijekom jednog dana obavljanja dežurstva i straže) koje je tužitelj proveo na odmoru (s time da su od ukupnog broja prekovremenih sati odbijeni sati po iskorištenim slobodnim danima). Pritom su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji izrazili stajalište da se tužitelju kod obavljanja dežurstva (24 sata bez prekida) i straže (sedam dana neprekidno) 8 sati rada treba računati kao redovan rad, a da u prekovremeni rad treba računati preostalih 16 sati tijekom radnog dana, a u neradne dane i dane blagdana da u prekovremeni rad treba računati svih 24 sata, uz obrazloženje da zbog organizacije i načina obavljanja dežurstva i straže ne postoji mogućnost napuštanja mjesta gdje se navedena služba obavlja, već je radnik (tužitelj) stalno na raspolaganju poslodavcu (tuženiku), pa se onda i vrijeme odmora tijekom navedene službe ne može smatrati prekidom rada (dnevnim odmorom) jer nema potrebnu duljinu trajanja bez prekida, već se ima računati u ukupno radno vrijeme koje pored efektivnog rada obuhvaća i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

Iz navedenog proizlazi da sudovi u postupku koji je prethodio reviziji ne razlikuju pitanje radnog vremena (u koje ulazi i vrijeme tijekom kojeg radnik mora biti na mjestu rada, ali tijekom kojeg stvarno ne radi) od pitanja različitog plaćanja (vrednovanja) različitog rada (radnog vremena), primjerice vremena tijekom kojeg radnik stvarno radi i onog vremena tijekom kojeg radnik mora biti na mjestu rada, ali stvarno ne radi.

Takva odluka nije u skladu s pravnim shvaćanjem koji je ovaj sud izrazio u većem broju odluka.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama zauzeo stajalište da u odnosu na pitanje plaće djelatnih vojnih osoba za rad u dežurstvu i stražarskoj službi u spornom razdoblju na temelju odredbe čl. 14. ZSOSRH/07 treba primijeniti odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, unatoč tome što iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom. Ovo stoga što do stupanja na snagu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" broj 118/09), koji je stupio na snagu 1. listopada 2009., nije postojao provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe. Predmetni Pravilnik ne može se retroaktivno primjenjivati i na sporno razdoblje do 1. listopada 2009. Stoga, prema stajalištu ovog suda okolnost da nije donesen provedbeni propis ne smije biti na štetu građanina, već naprotiv, u takvoj situaciji treba primijeniti opće propise na čiju supsidijarnu primjenu upućuje odredba čl. 14. ZSOSRH/07 (tako i u Revr 811/13-2 od 1. lipnja 2016. i drugim odlukama).

Međutim, prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj obavljao poslove straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme u trajanju od 8 sati, u kojem se odmara. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao prekovremeni rad (u tom smislu i Vrhovni sud u Revr 753/09-2 od 17. studenoga 2009., a tako i u Revr 811/13-2 od 1. lipnja 2016., Revr 1150/14-2 od 9. studenoga 2016. i drugim odlukama).

Stoga su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pogrešno primijenili materijalno pravo kad su tužitelju kao prekovremene sate priznali i vrijeme kada je tužitelj bio nazočan na mjestu rada, ali stvarno nije radio, već se odmarao.

S obzirom na ovaj pogrešan pravni pristup u primjeni materijalnog prava sudovi su propustili potpuno i jasno utvrditi koji se sati rada (od ukupno evidentiranog vremena provedenog na radnom mjestu) mogu priznati kao prekovremeni rad, a za koje tužitelj nije koristio slobodne dane niti su mu plaćeni pa na temelju tih odlučnih činjenica utvrditi pravo na plaću za neplaćene prekovremene sate. Zbog toga je činjenično stanje u predmetnoj parnici ostalo nepotpuno utvrđeno, pa nije moguća preinaka pobijane drugostupanjske odluke.

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju, ukinuti presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sudovi će sukladno uputama iz ove odluke donijeti novu, zakonitu odluku.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 14. prosinca 2016.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.