Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to lack of uniform law application importance.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a second-instance commercial court judgment as inadmissible. The appellant argued that a specific legal issue regarding enforcement proceedings was crucial for ensuring uniform application of law, citing a prior precedent. The court rejected this claim because the factual and legal circumstances differed significantly from the cited precedent, and the current dispute did not depend on the unresolved legal question.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 1. i čl. 382. st. 2. ZPP; Revizija protiv drugostupanjske presude trgovačkog suda nije dopuštena ako predmetno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revt 41/17-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa Poljoprivredne zadruge H. u stečaju iz H., zastupanog po punomoćniku Ž. P., odvjetniku u V., protiv tužene Republike Hrvatske, Državno ravnateljstvo za robne zalihe, zastupano po Županijskog državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Građansko- upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-4899/2013-4 od 5. listopada 2016. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru posl. broj P-09/06-31 od 12. prosinca 2006., u sjednici održanoj 7. veljače 2017.,
r i j e š i o j e:
I. Revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-4899/2013-4 od 5. listopada 2016., odbacuje se kao nedopuštena.
II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je obvezana tužena tužitelju isplatiti 189.357,74 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2001. pa do isplate te naknaditi mu parnični trošak od 38.885,00 kn. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda te je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška dok je obvezan tužitelj tuženoj naknaditi parnični trošak od 10.000,00 kn.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) podnio tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Protiv iste presude tužitelj je podnio i reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP smatrajući da odluka u sporu ovisi o rješenju sljedećeg pravnog pitanja za koje tužitelj smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:
"Da li nemogućnost protuovrhe ili podnošenja bilo kojeg drugog pravnog lijeka u ovršnom postupku u kojem je došlo do prijelaze imovine jedne osobe u imovinu druge osobe isključuje mogućnost pozivanja na institut stjecanja bez osnove?".
Tužena u odgovoru na reviziju osporava dopuštenost revizije tužitelja. Zahtijeva naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.
Revizija tužitelja podnesena u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 497. a. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude donesene u postupku pred trgovačkim sudom:
1 ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 500.000,00 kn,
2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,
3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a. i 373. b. toga Zakona.
Kako pobijana drugostupanjska presuda nije donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, te kako ta presuda nije donesena prema odredbama čl. 373. a. i čl. 373. b. ZPP, to je dopuštenost predmetne revizije tužitelja podnesene u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP ispitana prema vrijednosnom kriteriju te je utvrđeno da tom kriteriju nije udovoljeno. Ovo stoga što vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju ne prelazi 500.000,00 kn.
Stoga revizija tužitelja podnesena u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP nije dopuštena.
Niti revizija tužitelja podnesena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP nije dopuštena.
Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 2. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:
1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,
3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.
Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Kao razlog važnosti predmetnog pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tužitelj u reviziji navodi da je o tom pravnom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u presudi broj Rev-112/92-2 od 29. prosinca 1993., a da je pobijana drugostupanjska presuda utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.
U reviziji tužitelja naznačeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Ovo stoga što se prije navedena presuda revizijskog suda odnosi na bitno drugačiju činjeničnu i pravnu situaciju od situacije kakva je u ovom konkretnom slučaju. Naime, u postupku u kojem je donesena navedena presuda revizijskog suda utvrđeno je da je proveden izvršni postupak na temelju pravomoćne presude zbog izostanka koja je presuda zbog izostanka (kao izvršna isprava) naknadno pravomoćno ukinuta. U konkretnom slučaju ovrha je provedena na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi koje nije naknadno niti ukidano niti preinačavano niti stavljano izvan snage.
K tome, ovdje je za ukazati da odluka u ovom sporu ne ovisi o rješenju pravnog pitanja naznačenog u reviziji tužitelja. Ovo stoga što iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj (tamo ovršenik) protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Garešnici, posl. broj Ovr-501/01 od 26. rujna 2001. godine imao mogućnosti koristiti pravna sredstva sukladno odredbama čl. 46. do čl. 54. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99 i 42/00). K tome, iz stanja spisa proizlazi da je ovdje tužitelj, a tamo ovršenik u tom postupku i koristio, ali bezuspješno pravo na žalbu i pravo na povrat u prijašnje stanje.
Stoga niti revizija tužitelja podnesena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP nije dopuštena.
S obzirom na izneseno, valjalo je predmetnu reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu i to na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP i odredbe čl. 392. b. st. 1. i st. 3. ZPP.
Zahtjev tužene za naknadu troška davanja odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP jer je ocijenjeno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije tužitelja.
Zagreb, 7. veljače 2017.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v. r.