Legislator Case Law & Legislation
Rev-557/1994-2 AI generated

Appeal dismissed; cohabitation established despite contract breach claims under inheritance law.

Case Number Rev-557/1994-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appeal filed by the life-tenure support providers against a lower court ruling terminating their support contract. The court found that despite the plaintiff's claim of non-performance, the defendants had fulfilled their obligations and maintained a close living arrangement. Consequently, the court determined that a factual community of life existed, negating the grounds for contract termination.

Legislator headnote

AI generated

čl. 125. Zakona o nasljeđivanju; Ako su strane ugovora o doživotnom uzdržavanju stvarno živjele zajedno i imale bliske odnose, sudovi moraju utvrditi postojanje zajednice života i odbiti zahtjev za raskid ugovora zbog poremećenih odnosa.

Keywords

AI generated
life-tenure support contract community of life inheritance law contract termination cohabitation evidence supreme court appeal family law dispute

Cited Legislation

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 557/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej i Veseljka Šeparovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A.P., rođene B. iz D., koju zastupa A.K., odvjetnik u D., protiv tuženih I.B. i L.B., oboje iz D., koje zastupa B.S.-R., odvjetnica u D., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tuženih protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Dubrovniku od 20. kolovoza 1993. godine br. Gž-441/93-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 14. svibnja 1993. godine br. P-869/90-74, u sjednici održanoj 14. rujna 1995. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženih odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom raskinut je ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen 12. svibnja 1988. godine između tužiteljice kao primatelja uzdržavanja i tuženih kao davatelja uzdržavanja uz obvezu tuženima da tužiteljici izdaju valjanu ispravu za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja - vlasništva u cijelosti na čest. broj 1513 z. ul. br. 656 k.o.D., koju će ispravu u protivnom zamijeniti ova presuda. Odlučeno je da tuženici naknade tužiteljici parnični trošak u iznosu od 782 kn, sve u roku od 15 dana. Ta je presuda potvrđena odlukom Okružnog suda u Dubrovniku od 20. kolovoza 1993. godine br. Gž-441/93-2.

Protiv pravomoćne odluke suda drugog stupnja reviziju su izjavili tuženici iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova preinače i zahtjev tužbe odbije, ili pak ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na reviziju tužiteljica je predložila da se revizija tuženih kao neosnovana odbije. O podnesenoj reviziji nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Revizijski razlozi svode se na tvrdnju da je tužiteljica zahtijevala raskid spornog ugovornog odnosa zbog neizvršavanja ugovornih obveza kako to proizlazi iz sadržaja tužbe. Međutim, kako je u postupku utvrđeno da su tuženici svoju ugovornu obvezu uredno izvršavali (davanje uredne i životnoj dobi tužiteljice primjerene hrane, održavanje čistoće u stanu, osiguranje liječničke pomoći, smještavanje u sklonište i donošenje pitke vode ...) imajući pri tome u vidu i tvrdnje same tužiteljice da zajednica života nije postojala, tada po mišljenju tuženih nije postojala ni valjanopravna osnova za mogućnost prihvata tužbenog zahtjeva zbog poremećenih međusobnih odnosa. S druge strane, po mišljenju tuženih, odluke sudova nemaju razloga o postojanju zajednice života i poremećenja odnosa između stranaka, a okolnosti kao što su svakodnevno nošenje hrane, da su kuće stranaka jedna uz drugu, da tuženici posjeduju ključeve od stana tužiteljice, povremeno spavanje u njenom stanu, po svome sadržaju ne dokazuju postojanje zajednice života, već ispunjenje ugovornih obveza i ništa drugo. I konačno, odluke sudova utemeljene su, po mišljenju revidenata samo na tvrdnjama tužiteljice i liječnika psihologa, čiji nalaz ocjenjuju nestručnim, na činjenicama neutemeljenim i vrlo upitnim, a sudovi su otklonili izvesti važan dokaz nadopunom vještva i pribavljanjem dopunske liječničke dokumentacije, u čemu tuženici i vide revizijsko opravdanje.

Ugovor o doživotnom uzdržavanju koje su stranke zaključile na dan 12. 5. 1988. godine raskinut je pobijanom odlukom zbog toga što su međusobni odnosi ugovornih strana toliko poremećeni da je zajednički život postao nepodnošljiv (čl. 125. st. 2. ZN).

Dosljedno tome, temeljno pitanje spora je da li je zajednica života između ugovornih strana postojala ili ne, što tuženici osporavaju, te da li je ispunjena i druga zakonom tražena pretpostavka, da li su ti odnosi doista toliko poremećeni da pružaju pouzdanu osnovu za raskid ugovornog odnosa.

Sadržaj ugovora o doživotnom uzdržavanju samo predviđa mogućnost zasnivanja zajednice života i doista činjenični opis tužbe ukazuje da je zahtjev tužbe utemeljem na činjenicama za raskid ugovornog odnosa zbog neizvršavanja ugovorenih obveza od strane tuženih kao davatelja uzdržavanja (čl. 125. st. 3. ZN).

Međutim, te činjenice na koje su tuženici upozorili, kao i tvrdnja tuženih da na njihovoj strani nema ni malo krivnje za poremećene međusobne odnose, što sudovi dopuštaju, kraj u postupku utvrđenih i drugih za ovaj spor važnih činjenica nemaju značenje, da zajednica života između stranaka nije postojala. Naime, utvrđenje je sudova, da su se tuženici svakog dana binuli o stanju zdravlja i potreba tužiteljice, da su redovno održavali čistoću stana i osobnu higijenu tužiteljice, da su osiguravali liječničku pomoć, da su u ratu tužiteljicu sklanjali na sigurno mjesto, da su radi njene osobne sigurnosti i spokoja spavali u njezinom stanu, da su njihove kuće jedna uz drugu (prozor na prozor), tako da je postojala stalna i svakodnevna komunikacija, što ukazuje da su između stranaka postojali vrlo bliski i tijesni odnosi, koji i po ocjeni ovog revizijskog suda ukazuju da je između njih faktički zasnovana zajednica života, koju ima u vidu odredba st. 2. čl. 125. Zakona o nasljeđivanju, što pak drugačije viđenje tuženih ne dovodi u sumnju.

Stanje poremećenih međusobnih odnosa sudovi utvrđuju na temelju zapažanja svjedoka, iskaza same tužiteljice i vještva dr. Lj.M. - psihologa. Tužiteljica već nekoliko godina nije zadovoljna ponašanjem tuženih, u stanu su nastupile promjene koje su tužiteljicu smetale, mijenjana je i brava od ulaznih vrata u stan, o čemu je vođena i posebna parnica zbog smetanja posjeda, a nalaz vještva je ukazao na visoki stupanj otuđenosti tužiteljice od tuženih, kojima se nikada ne može prilagoditi, a pažnju i brigu tuženih tužiteljica doživljava vrlo negativno. Uzroci toga stanja su djelomično u visokoj životnoj dobi tužiteljice koja je navršila 88 godina života, ali i u ponašanju samih tuženih. Na osnovi takovih za ovaj spor i važnih činjenica, koje suprotno mišljenju revidenata nije bilo potrebno provjeravati posebnim i dodatnim liječničkim vještačenjem, a koje ukazuju i na dokazani subjektivni osjećaj tužiteljice o ispravnosti njenih tvrdnja o nepodnošljivosti zajedničkoga življenja, jer i po mišljenju ovog revizijskog suda nema nikakvog činjeničnog ni pravnog opravdanja za mogućnost da se bilo kojoj strani u sporu nametne život i održavanje jedne takove neprirodne zajednice života.

Kako su odluke nižestupanjskih sudova jasne i kad sadržavaju razloge o odlučnim činjenicama koje međusobno nisu u proturječnosti, a na koje su moguće povrede tuženici upozoravali i kad u provedenom postupku nema ni onih povreda procesnog i materijalnog prava na koje povrede revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP, "NN" br. 53/91), to je reviziju tuženih kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 14. rujna 1995.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)