I Kž-73/2003-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-73/03-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Vesne Vrbetić i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zlatka Gledeca, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbama opt. M. B., opt. V. A. i državnog odvjetnika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. studenog 2002. godine, br. K-22/02, u sjednici održanoj 10. travnja 2003. godine u nazočnosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. M.B., opt. V.A., te državnog odvjetnika i potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašeni su krivima, i to opt. M.B. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ i dr. za koje mu je djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, te kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ za koje mu je djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, a uz primjenu čl. 60. st. 2c.) KZ osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i devet mjeseci.

Opt. V.A. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, a po čl. 67. KZ prema njemu je primijenjena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora neće izvršiti, ukoliko ovaj optuženik u vrijeme od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju čl. 76. st. 1. KZ opt. M.B. izrečena je i sigurnosna mjera liječenja od ovisnosti, a po čl. 82. KZ od opt. M.B. oduzeta je i imovinska korist u iznosu označenom u izreci presude.

Protiv te presude žalbu su podnijeli opt. M.B., po svom branitelju M.U., odvjetniku iz Z., iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda žalitelja, ili ukine te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žali se i opt. V.A. po svom branitelju K.Š., odvjetniku iz Z., iz žalbene osnove odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna.

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni samo u odnosu na opt. M.B., predlaže da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni, te optuženiku izrekne jedinstvena kazna zatvora u dužem vremenskom trajanju.

Opt. M.B., osobno, podnio je odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem pobija činjenične navode državnog odvjetnika i predlaže da se njegova žalba odbije kao neosnovana.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju, stavljenom na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati i opt. M.B. izrekne jedinstvena kazna zatvora u dužem vremenskom trajanju, a žalbe optuženika da se odbiju kao neosnovane.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Iz sadržaja žalbe opt. M.B. proizlazi samo žalbena osnova bitne povrede odredaba ZKP iz čl. 367. st. 2. ZKP, pri čemu žalitelj smatra da je ispitivanje opt. V.A. pred redarstvenim vlastima izvršeno nakon što je on, više od pet sati, proveo u policiji iz čega žalitelj onda zaključuje da je na ovog optuženika vršena policijska prisila.

Suprotno tome, ispitivanje opt. V.A. u okolnostima koje je naznačio njegov tadašnji branitelj, saslušan u svojstvu svjedoka, proizlazi da mu je čak branitelj sugerirao da se brani šutnjom, što je ovaj odbio, a u nastavku je bez ikakve prisile od strane policije dao svoj iskaz, uz to su čak na sugestiju ovog optuženika učinjene određene preinake u sadržaju zapisnika o ispitivanju okrivljenika pred redarstvenim vlastima, u nazočnosti njegova branitelja.

Ukoliko se ovako utvrđenim činjenicama doda još i podatak sadržan u iskazu svjedoka D.B., prema kojem je na opt. V.A. izvršen utjecaj u vremenskom intervalu nakon što je dao svoju obranu pred redarstvenim vlastima, a prije ispitivanja kod istražnog suca, ali od strane branitelja opt. M.B., koji branitelj je tražio od njega da promjeni svoj iskaz u pravcu da više ne tereti opt. B.,. što je kod njega stvorilo određeni strah, onda se žalbene tvrdnje žalitelja ukazuju neosnovanima.

Stoga okolnost da je u svojoj slijedećoj obrani pred istražnim sucem, iskazao da uopće ne poznaje opt. B., da bi na glavnoj raspravi rekao da je ovog optuženika poznavao od ranije, i da je s njim uspostavio prijateljski odnos, a na dan inkriminiranog događaja nazvao ga je putem mobitela u svezi nabavke heroina, upućuje da je ovaj optuženik na opisani način, izmjenom obrane, htio olakšati položaj opt. B. u ovom kaznenom predmetu.

Stoga s pravom sud prvog stupnja zaključuje da izmijenjena obrana opt. V.A., u tom pravcu, nije rezultat prisile od strane djelatnika policije, već njegova svjesnog opredjeljenja da od opt. B. otkloni kaznenu odgovornost, i da tako prikrije stvarni izvor nabave droge.

Iz izloženog proizlazi, dakle, da se ne radi o nevaljanom dokazu u vidu neupotrebljivog zapisnika o ispitivanju opt. V.A. kod redarstvenih vlasti, dakle dokazu koji bi bio pribavljen protivno odredbama kaznenog postupka u smislu čl. 9. st. 2. ZKP, već o zakonito pribavljenom dokazu na kojem se pored ostalih dokaza mogla temeljiti presuda suda prvog stupnja.

U izloženom smislu nema dakle formalnih nedostataka opisanih u žalbi opt. B., a niti bilo koje druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije stoga u tom dijelu osnovana žalba optuženika.

Nisu osnovani ni žalbeni prigovori pravilnosti i potpunosti činjeničnog stanja utvrđenog pobijanom prvostupanjskom presudom, a u stvari samo potpunosti činjeničnog stanja, pri čemu žalitelj ističe da je potrebno utvrditi identitet osobe koja je bila u društvu optuženika u caffe-baru D. u Z. u trenutku njihova uhićenja.

Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda očito se radi o neprikladnom dokazu u smislu čl. 322. st. 4. toč. 2. ZKP, kada iz obrane opt. V.A. proizlazi da je prethodno mobitelom nazvao opt. B., pa kada mu je ovaj potvrdio da može od njega nabaviti paketić heroina, dogovorili su sastanak i otišli u caffe-bar D. , gdje je on od opt. B. kupio 0,20 g heroina za iznos od 200,00 kn, koju je drogu kasnije dragovoljno izručio djelatnicima policije, iz čega proizlazi da je ta odlučna činjenica razjašnjena u svemu na pravilan i pouzdan način, cijeneći pri tome i podatak da u izmijenjenoj obrani na glavnoj raspravi opt. A., iako tvrdi da je s njima u društvu bila nepoznata osoba izričito izjavljuje da ne želi imenovati osobu od koje čime je očito želio prikriti osobu od koje nabavlja drogu. je kupio opojnu drogu,

Nije dakle osnovana ni žalba opt. B. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na žalbu opt. B., opt. A. i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni

Opt. B. u svojoj žalbi zbog ove žalbene osnove samo naglašava da sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio njegovu smanjenu ubrojivost, vezanu za dugogodišnju ovisnost o svim vrstama opojnih droga, pa se dakle radi o politoksikomanu, a uz to radilo se o vrlo maloj količini opojne droge, zbog čega smatra da se i blažom kaznom može ostvariti svrha kažnjavanja.

Opt. V.A. u svojoj žalbi zbog ove žalbene osnove predlaže da se umjesto uvjetne osude, njemu izrekne novčana kazna, jer je ona za njega blaža, pa u tom pravcu predlaže i preinačenje.

Državni odvjetnik u svojoj žalbi zbog iste žalbene osnove, samo u odnosu na opt. B., smatra da njegova ranija osuđivanost za istovrsna kaznena djela, u dva navrata, opravdava izricanje stože kazne što upućuje na zaključak da se sustavno bavio prodajom opojne droge.

Ispitujući pobijanu presudu zbog odluke o kazni, kao one žalbene osnove koju naznačuju optuženici i državni odvjetnik, ovaj drugostupanjski sud nalazi da žalbe optuženika i državnog odvjetnika u pogledu žalbene osnove odluke o kazni nisu osnovane.

Pri tome ovaj drugostupanjski nalazi da je sud prvog stupnja, određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti pravilno uzeo u obzir sve okolnosti koje inače utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelje, a posebno okolnosti vezane za narušeno zdravlje opt. B. zbog dugotrajne ovisnosti o opojnim drogama, a s druge strane i njegovu raniju osuđivanost za istovrsna kaznena djela, vezanu za zlouporabu opojne droge, što je posebno imao u vidu prvostupanjski sud. Stoga i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda i imajući u vidu sve utvrđene okolnosti kao i okolnosti konkretnog slučaja primjereno je bilo prema opt. B. prethodno utvrditi kazne za kaznena djela iz čl. 173. st. 2. i dr. i čl. 173. st. 1. KZ te izreći jedinstvenu kaznu zatvora, temeljem odredaba o stjecaju, u trajanju od jedne godine i devet mjeseci, te u istu pravilnu uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke prvostupanjske presude, jer će se samo tako izrečenom kaznom ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u vezi s čl. 6. KZ.

Iz tih razloga nije osnovana ni žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na opt. B..

Opt. A. pogrešno nalazi da je uvjetna osuda kao mjera upozorenja teža kaznena sankcija od novčane kazne, koja je u stvari kazna. Pri tome je prvostupanjski sud, cijeneći upravo zakonske mogućnosti za izricanje uvjetne osude, uzeo u obzir pri tome i opće uvjete za primjenu ove mjere upozorenja, koji su propisani u čl. 65. st. 2., u svezi s općom svrhom izricanja ove kaznenopravne sankcije, ali i posebne uvjete iz čl. 67. st. 2. KZ, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno ocijenio, imajući konkretnog počinitelja kaznenog djela, i konkretno kazneno djelo, da će se upravo u odnosu na njega i bez izvršenja kazne ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 50. KZ, zbog čega plediranje za izricanjem novčane kazne predstavlja žalbeni navod koji ide njemu na štetu.

Iz svega naprijed izloženog nisu dakle osnovane žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Po službenoj dužnosti pobijana presuda ispitana je u smislu čl. 379. ZKP u pogledu odluke o sigurnosnoj mjeri iz čl. 76. st. 1. KZ, i pri tome je utvrđeno da je spomenuta sankcija izrečena u svemu pravilno i zakonito.

Prema svemu naprijed izloženom, a kako u pobijanoj prvostupanjskoj presudi nema nedostataka istaknutih u žalbi stranaka, kao ni povreda zakona na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 10. travnja 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlatko Gledec, v.r.

Katica Jelić, v.r.