I Kž-247/2014-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 247/14-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. M. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 190. st. 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 20. lipnja 2013. broj K-94/11, u sjednici održanoj 15. listopada 2015.,

p r e s u d i o j e:

, opt. V. M., supruge opt. D. S., S. S. i opt. D. B.

I. Odbijaju se žalbe opt. M. M. 1

kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

II. U oslobađajućem dijelu u odnosu na opt. D. B., te u osuđujućem dijelu u , prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena. odnosu na opt. M. V. i opt. M. M.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, pod toč. II. izreke, oglašeni su krivima i to: pod toč. II./1 opt. za kazneno djelo iz čl. 190. st. 2. KZ/11 za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju M. M. 1

od dvije godine i šest mjeseci, pod toč. II./2 opt. V. M. za kazneno djelo iz čl. 190. st. 2. u vezi čl. 38. KZ/11 za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, pod toč. II./3 opt. D. S. za kazneno djelo iz čl. 190. st. 2. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci te za kazneno djelo iz čl. 191. st. 1. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa je, uz primjenu odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci, pod toč. II./5 opt. M. V. zbog kaznenih djela iz čl. 190. st. 2. i čl. 191. st. 1. KZ/11 za koje mu je, uz primjenu odredbi maloljetničkog prava, izrečen pridržaj kazne maloljetničkog zatvora koji mu naknadno može biti izrečen ako u roku od tri godine počini novo kazneno djelo, pod toč. II./7 opt. D. B. zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. KZ/11 za

I Kž 247/14-4

koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te pod toč. II./9 opt. M. M. zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. u vezi čl. 38. KZ/11 za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci koja mu je zamijenjena radom za opće dobro u trajanju od 360 sati.

Istovremeno pod toč. I. izreke prvostupanjske presude, opt. D. B. je, temeljem čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97), oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 191. st. 1. KZ/11.

Temeljem čl. 77. st. 1. KZ/11, od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelima i to: od opt. M. M. u iznosu od 20.000,00 kn, od opt. D. S. u iznosu od 4.000,00 kn, te od opt. M. V. u iznosu od 4.000,00 kn.

Temeljem čl. 198. KZ/11, od opt. V. M., opt. M. V., opt. D. B. i opt. M. M. oduzeta je predmetna opojna droga marihuana u tamo naznačenim količinama, dok su prema čl. 79. st. 1. KZ/11, od opt. V. M., opt. D. S. i opt. M. M. oduzeti predmeti uporabljeni za počinjenje kaznenih djela – digitalne vage.

Svi optuženici su solidarno obavezani na snašanje troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. ZKP/97 u ukupnom iznosu od 9.381,45 kn te iz čl. 119. st. 2. toč. 6. ZKP/97 u paušalnom iznosu od po 2.000,00 kn svaki, dok su opt. V. M., opt. M. V., opt. D. B. i opt. obavezani naknaditi nagrade i nužne izdatke branitelja po službenoj dužnosti, o čijoj M. M. 2

će visini biti odlučeno posebnim rješenjem.

, opt. V. M.,

Protiv osuđujućeg dijela prvostupanjske presude žale se opt. M. M. supruga opt. D. S., S. S. i opt. D. B., dok opt. M. V. i opt. M. M. nisu podnijeli žalbu.

Državni odvjetnik nije podnio žalbu kako u osuđujućem, tako niti u oslobađajućem dijelu prvostupanjske presude.

se žali po svom branitelju M. K., iz Odvjetničkog društva K., H. i V. iz Opt. M. M.

V., zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna, odnosno djelomična uvjetna osuda.

Opt. V. M. se žali po svojoj braniteljici D. S., odvjetnici iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji, oduzimanju predmeta i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i okrivljenik oslobodi od optužbe, a podredno da se ta presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U korist opt. D. S., podnijela je žalbu njegova supruga S. S., zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna, po mogućnosti "na vrijeme koje je moj suprug već bi u pritvoru od 26. srpnja 2011. do 14. lipnja 2012."

Opt. D. B. se žali po svom branitelju D. Š., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog

I Kž 247/14-4

stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se preinači i optuženiku primjeni uvjetna osuda, odnosno da mu se kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

U odnosu na žalbu opt. V. M. i opt. D. B., osim zbog odluke o kazni

Ovi optuženici u žalbama ističu žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 uz paušalnu tvrdnju da su u obrazloženju pobijane presude izostali razlozi o odlučnim činjenicama, tj. dani razlozi su nejasni i sami sebi proturječni, kao i dokazima u spisu. Međutim, ovaj žalbeni sud, ispitujući pobijanu presudu u okviru podnesenih žalbi, ali i po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, nalazi da obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama, a drugo je pitanje što se žalitelji s tim razlozima ne slažu čime, u stvari, pobijaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Opt. V. M. ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP/97, jer da se pobijana presuda temelji na nezakonitim dokazima i to zapisniku o pretrazi stana optuženika te potvrdama o privremeno oduzetim predmetima koje su iz te pretrage proizašle. Naime, žalitelj tvrdi da je pretraga njegovog stana provedena bez nazočnosti dva svjedoka budući da su djelatnici policije prethodno nasilno otvorili ulazna vrata kuće kao i veći broj unutarnjih vrata, što ukazuje da su započeli radnju pretrage.

Nasuprot tome, iz dokumentacije u spisu proizlazi da je nalog istražnog suca za pretragu stana i drugih prostorija optuženika od 22. srpnja 2011. predan optuženiku osobno dana 26. srpnja 2011. u 7,10 sati koji primitak je vlastoručno potpisao, a sama radnja pretrage započela je istog dana u 7,50 sati u nazočnosti svjedoka M. B. i M. S., kako je vidljivo iz sastavljenog zapisnika. Prije početka pretrage tj. u 7,50 sati, optuženik je potpisao očitovanje kojim se odriče prava da obavijesti branitelja koji može nazočiti pretrazi. U zapisniku je konstatirano da je optuženik odbio dragovoljno otvoriti prostor zbog čega su vanjska i

ene vrećice s

unutarnja vrata nasilno otvorena, a pri pretrazi kuhinje u hladnjaku su pronađ opojnom drogom marihuanom u ukupnoj količini od 652,1 g, što odgovara nalazu toksikološkog vještačenja, te digitalna vaga, kao i puška sa streljivom. Zapisnik o pretrazi stana uredno je potpisan od strane optuženika i oba svjedoka pretrage bez primjedaba, osim što je optuženik prigovorio nasilnom ulasku u kuću. Stoga, dakle, prema postojećoj dokumentaciji u spisu nikakve dvojbe nema da je pretraga obavljena zakonito tj. u skladu s tada važećom odredbom čl. 213. i čl. 214. ZKP/97.

Optuženik u žalbi prigovara načinu na koji su djelatnici policije ušli u zatvoreni prostor, međutim, prema čl. 211. st. 5. ZKP/97 ta je mogućnost izričito predviđena zbog nesuradnje optuženika, što on niti sada u žalbi ne osporava.

I Kž 247/14-4

Nadalje, optuženik u žalbi ukazuje na protek vremena od predaje naloga za pretragu stana do njezinog početka (od 7,10 do 7,50 sati) u kojem periodu su djelatnici policije, kako aludira žalba, imali vremena započeti pretragu prije negoli je to u zapisniku naznačeno. Međutim, iz priloženih naloga i zapisnika o pretrazi u spisu vidljivo je da su djelatnici policije najprije obavljali pretragu osobe optuženika u periodu od 7,25 do 7,30 sati, a nakon toga pretragu njegovog vozila u periodu od 7,40 do 7,50 sati, koje zapisnike je optuženik osobno potpisao bez primjedaba, kao i tri očitovanja o odricanju od branitelja. Stoga je očito da su se u međuvremenu provodile druge dokazne radnje, a ne radnja pretrage stana kako sugerira žalitelj.

U žalbi se upire na iskaze svjedoka pretrage M. B. i M. S. koji suglasno iskazuju da su na mjesto događaja došli između 7,30 do 8,00 sati te su vidjeli razbijena ulazna kao i unutarnja vrata kuće, ali ta činjenica, međutim, nije sporna jer je jednako konstatirano i u zapisniku o pretrazi. Svjedoci dalje navode da su zajedno s djelatnicima policije i policijskim psom obilazili sve prostorije u kući "od podruma do tavana" prilikom čega su vidjeli da su djelatnici policije u frižideru pronašli "dva smotuljka" tj. opojnu drogu (svjedok M. S.). Pretraga je dugo trajala (prema zapisniku do 10,10 sati), za koje vrijeme svjedoci iskazuju da su stalno nazočili te su potpisali zapisnik o pretrazi bez primjedaba. Navedeno ukazuje da se činjenica nasilnog ulaska u kuću optuženika podudara s vremenom dolaska svjedoka pretrage na lice mjesta, pa se ne može tvrditi da je pretraga provedena bez njihove nazočnosti, tim više jer je optuženik osobno potpisao sve potvrde o privremenom oduzimanju predmeta čime potvrđuje da su predmeti pronađeni tijekom pretrage upravo od njega i oduzeti. Stoga, bilo kakva sumnja u nezakonito postupanje djelatnika policije ovdje nije dokazana.

Pri tome, prigovori žalbe vezano za točnu adresu objekta u kojem je vršena pretraga nisu prihvatljivi, jer se u nalogu istražnog suca od 22. srpnja 2011. navodi točna adresa optuženika tj. T. B., … koju i on navodi u osobnim podacima.

Također, promašeno se žalbom tvrdi da su optuženiku tijekom postupka predane ukupno tri, a ne četiri potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, budući da suprotno proizlazi iz stanja spisa, dok se potvrda broj 0500792 odnosi na privremeno oduzimanje puške i streljiva od optuženika, što ovdje nije predmetom postupka. Da li i koji dio kuće na navedenoj adresi optuženik stvarno koristi nije od utjecaja na zakonitost pretrage, jer se prema čl. 211.a. ZKP/97 pretražuje jedna ili više prostorija koje osoba koristi kao dom, ali i prostorije koje su s tim prostorom povezane istom svrhom korištenja. Pitanje koji je dio kuće faktički koristio optuženik, a koji dio njegov otac P. M., je činjenične prirode i podliježe ocjeni predočenih dokaza. Međutim, s obzirom da je svjedok P. M. prihvatio blagodat i odbio izričito tvrdi da je opojnu drogu sakrio u frižideru kojeg koristi svjedočiti, dok opt. M. M. 1

opt. V. M., to se ovi navodi žalbe, u stvari, svode na puku tezu bez uporišta u stanju spisa.

Stoga se pobijana presuda temelji na zakonito pribavljenim dokazima, kako pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja.

Nadalje, opt. V. M. i opt. D. B. u žalbama pobijaju utvrđeno činjenično stanje tvrdeći da njihova kaznena djela nisu dokazana.

I Kž 247/14-4

Nasuprot tome, prvostupanjski sud osnovano nalazi dokazanim da je opt. V. M. pomogao opt. M. M. u neovlaštenoj prodaji i posjedovanju opojne droge radi prodaje tako što je primao opojnu drogu na čuvanje te je na traženje opt. M. M. u više navrata dostavljao pojedinačne količine za daljnju prodaju.

Iako žalitelj poriče svoju umiješanost u predmetnu kriminalnu djelatnost, suprotno proizlazi iz obrane opt. M. M. koji ga tereti tijekom čitavog postupka. Obrana ovog optuženika iznesena u istrazi više je puta ponovljena tijekom rasprave pred prvostupanjskim sudom i kao takva, u kontekstu činjenice da je količina od 652,1 g opojne droge marihuane doista pronađena u frižideru kod optuženika, sa sigurnošću ukazuje na žalitelja, kao počinitelja predmetnog kaznenog djela. Pri tome, promašena je teza žalbe da obrana suoptuženika ne može biti temelj kaznene odgovornosti opt. V. M., s obzirom da je opt. M. na raspravi višekratno iskazivao i odgovarao na postavljena pitanja pa se, prema tome, M. 1

radi o konfrontiranom dokazu na kojem nema zapreke zasnovati osuđujuću presudu niti žalitelj ukazuje na eventualne razloge za lažno terećenje.

Opt. D. B. u žalbi daje vlastitu ocjenu provedenih dokaza i ponavlja da je predmetnu opojnu drogu nabavljao isključivo za vlastite potrebe, a ne i radi daljnje prodaje. Također, poriče da bi drogu nudio ili posredovao pri njezinoj prodaji, jer to ne proizlazi iz tajno snimljenih telefonskih razgovora niti drugih dokaza.

Nasuprot tome, i ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je kriminalna djelatnost opt. D. B. sa sigurnošću dokazana, a proizlazi iz obrane opt. M. V. koja povezana sa sadržajem tajno snimljenih telefonskih razgovora ukazuje na optuženika kao počinitelja.

Iako žalitelj poriče učin kaznenog djela, priznaje da je redovito nabavljao opojnu drogu marihuanu od opt. M. V. s kojim se na raspravi odbija suočiti, što je znakovito za ocjenu vjerodostojnosti njegove obrane. Osim toga, iz sadržaja tajno snimljenih telefonskih razgovora jasno proizlazi optuženikova umiješanost u preprodaju opojne droge marihuane, s obzirom da ga se pod nadimkom Đ. često spominje kao osobu "koja može srediti nešto za pušenje".

Teza obrane da je optuženik nabavljao opojnu drogu isključivo za sebe, a ne i za daljnju prodaju, u suprotnosti je s ukupnom količinom predmetne opojne droge, posebno kada se cijeni da su sve kriminalne radnje poduzete u periodu od svega dva tjedna pa te količine svakako premašuju osobne potrebe optuženika. S obzirom da je optuženik bio nezaposlen i otac sedmero mlt. djece, a u inkriminiranom periodu (prva polovica travnja 2011.) još nije raspolagao sredstvima od naknade štete, kako pravilno uočava prvostupanjski sud, to je očito da je dio kupljene droge nudio radi daljnje prodaje, čime je počinio predmetno kazneno djelo neovisno o tome da li je do kupoprodaje stvarno došlo.

Budući da se niti ostalim žalbenim navodima pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ne dovodi s uspjehom u sumnju, to i Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvaća sve razloge prvostupanjskog suda i na njih upućuje žalitelja.

U odnosu na žalbe optuženika zbog odluke o kazni

I Kž 247/14-4

Nisu u pravu opt. M. M. , opt. V. M., opt. D. B. i opt. D. S. (u čiju korist se žali supruga), kada predlažu izricanje blažih kazni.

Prvostupanjski je sud pri ocjeni vrste i visine kazne vodio računa o svim olakotnim i otegotnim okolnostima konkretnog slučaja te ih je pravilno vrednovao, temeljem čega je svim žaliteljima odmjerio kazne koje odgovaraju težini i opasnosti počinjenih kaznenih djela te ličnosti svakog od počinitelja.

Sve olakotne okolnosti istaknute u žalbi opt. M. M. već su dostatno cijenjene u prvostupanjskoj presudi, posebno kada se ima u vidu izrazita upornost i brojnost pojedinačnih radnji počinjenja djela te činjenica da je taj optuženik razradio plan preprodaje opojne droge koju je vršio uz pomoć opt. V. M. i opt. M. M. . Radi se o većim količinama opojne droge, što

količinu od

je vidljivo i iz činjenice da je kod opt. V. M. pohranio 652,1 g, a kod opt. M. M. 718,70 g opojne droge marihuane radi daljnje prodaje. Stoga, neovisno o priznanju kaznenog djela i neosuđivanosti tog optuženika, nema uvjeta za izricanje blaže kazne zatvora od dvije godine i šest mjeseci, kako mu je izrekao prvostupanjski sud.

Nadalje, imajući u vidu da je opt. V. M. višekratno osuđivana osoba zbog raznih kaznenih djela (ukupno pet puta) izrečena kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci u svemu je primjerena. Pokušaj žalbe da se ta kazna usporedi s vrstom i visinom kazne izrečene opt. M. M. ostaje bez uspjeha, s obzirom da je opt. M. M. , za razliku od žalitelja, iskreno priznao učin kaznenog djela te do sada nije osuđivan, što predstavlja značajne olakotne okolnosti. Stoga neovisno što su obojica oglašena krivima zbog učina kaznenog djela u pomaganju, konkretne okolnosti svakog od počinitelja bitno su različite.

Supruga opt. D. S. u žalbi ponavlja sve olakotne okolnosti koje je prvostupanjski sud već imao u vidu te ih pravilno cijenio. Zbog toga, u nedostatku novih olakotnih okolnosti, nema uvjeta za blaže kažnjavanje optuženika, tim više jer je izricanjem jedinstvene kazne zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci prvostupanjski sud već povrijedio kazneni zakon u korist optuženika time što je postupio suprotno odredbi čl. 51. st. 2. KZ/11. Međutim, ta se povreda zbog izostanka žalbe državnog odvjetnika nije mogla otkloniti.

Konačno, nije osnovana niti žalba opt. D. B. Ovom optuženiku izrečena je kazna zatvora u trajanju od jedne godine, što predstavlja zakonom zapriječeni minimum kazne za predmetno kazneno djelo. Izricanju blaže kazne nema mjesta, jer je taj optuženik do sada u četiri navrata osuđivan zbog imovinskih kaznenih djela, ali i 14 puta prekršajno kažnjen, što sve ukazuje da ne poštuje općeprihvaćene norme ponašanja. Zbog toga, neovisno o okolnostima koje se sada ističu u žalbi, ali nisu dokumentirane (bolest članova obitelji i smrt novorođenog djeteta), nema mjesta za primjenu odredaba o ublažavanju kazne ispod zakonom zapriječenog minimuma, u smislu čl. 48. i 49. KZ/11.

Slijedom izloženog, dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da će se samo kaznama izrečenim po sudu prvog stupnja moći ostvariti zakonom predviđene svrhe i utjecati na optuženike da shvate neprihvatljivost vlastitih ponašanja, ali i upozoriti drugi građani da se klone sličnih postupanja.

Izrečene mjere oduzimanja opojne droge i predmeta s tim u vezi, u svemu su sukladne čl. 79. st. 1. i čl. 190. st. 8. KZ/11, dok je od optuženika osnovano oduzeta imovinska korist

I Kž 247/14-4

budući da nitko ne smije zadržati korist ostvarenu kaznenim djelom u smislu čl. 77. st. 1. KZ/11.

Iako se opt. V. M. uvodno žali i zbog troškova kaznenog postupka, u obrazloženju žalbe za to ne navodi razloge, a ovaj žalbeni sud smatra da su isti odmjereni u skladu sa stvarno nastalim troškovima, dužinom i složenošću postupka te imovnim stanjem optuženika.

Kako time navodi žalbe optuženika nisu osnovani, dok ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje Vrhovni sud Republike Hrvatske, sukladno čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 15. listopada 2015.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.