Rev-1670/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1670/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednik vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K.M. iz D.N.S., sada u O., …, zastupane po punomoćniku Z.C., odvjetniku u V., protiv tuženika TP Z. d.d. V., radi isplate plaće, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-129/95 od 9. veljače 1995. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj P-209/94 od 6. listopada 1994. godine, u sjednici održanoj 21. listopada 1998. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž-129/95 od 9. veljače 1995. godine potvrđena je presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj P-209/94 od 6. listopada 1994. godine kojom je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici minimalnu plaću za razdoblje studeni 1991. - lipanj 1992. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao i zakonsku zateznu kamatu na isplaćene iznose minimalne plaće u 1993. godini, sve u iznosima i na način kako je to pobliže navedeno u toč. I izreke prvostupanjske presude, kao i parnični trošak od 1.155,00 kn.

Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tuženik je izjavnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njeno preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje.

Tužiteljica je odgovorila na reviziju tuženika predloživši njeno pobijanje i potvrdu pobijane presude, dok se Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Bez osnova su navodi revidenta da bi pobijana presuda bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP) pošto ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, a koji razlozi nisu međusobno proturječni niti protivni sadržaju provedenih dokaza. Isto tako nije ni počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 7. ZPP pošto su odlučne činjenice u prvostupanjskom postupku utvrđene a pravilnost činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova i ne može biti predmetom ispitivanja i ocjenjivanja u ovoj revizijskoj fazi postupka (prema

odredbi čl. 385. st. 3. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja).

Pobijana presuda nije ni opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud temeljem odredbe čl. 385. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je, a koja utvrđenja prihvaća i drugostupanjski sud:

- da je u razdoblju studeni 1991. - lipanj 1992. godine tužiteljica kao zaposlenik tuženika nije primila plaću odnosno

- da je isplata minimalne plaće za razdoblje kolovoz - prosinac 1993. godine tužiteljici izvršena u siječnju 1994. godine,

- da je u spornom razdoblju kod tuženika došlo do smanjenja obima proizvodnje no unatoč tome

- da je vršio obračun i isplatu palaća zaposlenicima zbog čega

- da je tuženik mogao u smislu odredbe čl. 4. st. 2. Uredbe o načinu isplate zajamčenih dohodaka određenim kategorijama radnika ("Narodne novine", broj 64/91 - dalje Uredba) podnijeti zahtjev Zavodu za zapošljavanje V. za isplatu zajamčenog osobnog dohotka njegovima radnicima, a što međutim tuženik nije učinio kao što

- da ni tužiteljica kao radnica tuženika nije podnijela takav zahtjev u smislu citiranog čl. 4. st. 2. Uredbe.

Temeljem prednjih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su obvezali tuženika na isplatu dosuđenih iznosa.

Naime, prema noveliranoj odredbi čl. 21. st. 2. podstavak 4. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 19/90 i 19/92) radnicima za vrijeme čekanja pripada plaća najmanje u visini minimalne plaće.

U smislu navedenog za sporno razdoblje, a kada tužiteljica nije radila (revident navodi da je bila na "čekanju") pripada joj pravo na plaću u visini one minimalne.

U smislu odredbe čl. 3. i 4. Uredbe tuženik nije podnio zahtjev Zavodu za zapošljavanje radi isplate zajamčenog osobnog dohotka svojim radnicima zbog nemogućnosti obavljanja djelatnosti iz razloga navedenih u odredbi čl. 1. i 2. te Uredbe, niti je dokazao da takav zahtjev nije mogao podnijeti, zbog čega revident neosnovano tvrdi da je tužiteljica u smislu odredbe čl. 4. st. 2. Uredbe trebala sama podnijeti zahtjev za isplatu zajamčenog osobnog dohotka. Naime, ona bi to mogla učiniti s uspjehom tek ukoliko tuženik to nije mogao učiniti, a što ovdje međutim nije slučaj.

Neosnovano tuženik prigovara visini dosuđenih iznosa pošto su isti dosuđeni u skladu sa visinom zajamčenog osobnog dohotka propisanog u "Narodnim novinama" broj 58/91 u skladu s visinom minimalne plaće propisane u "Narodnim novinama" broj 3/92, 26/92 i 38/92.

Isto tako zakonske zatezne kamate su pravilno dosuđene u skladu s odredbom čl. 5. st. 3. Uredbe (za prošli mjesec od zadnjeg dana idućeg mjeseca), pošto je navedena odluka u skladu s odredbom čl. 49. st. 3. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91) a prema kojima se osobni dohodak (plaća) isplaćuje najmanje jedanput mjesečno.

Kako dakle nisu ostvareni revizijski navodi istu je trebalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu s temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 21. listopada 1998.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

/Štefica Klepac/