I Kž-157/1995-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-157/1995-4

PRESUDA I RJEŠENJE

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i sudske savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničar, u kaznenom predmetu protiv optuženog P.H. zbog kaznenog djela iz čl. 126. st. 1. toč. 1. u svezi sa čl. 125. st. 1. i dr. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 23. studenog 1994. godine, br. K-154/94, u sjednici održanoj 7. lipnja 1995. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske B.P.,

presudio je i riješio je:

I. Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

II. Žalba optuženog P.H. u odnosu na osuđujući dio pobijane presude odbacuje se kao nedopuštena.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom optuženi P.H. oglašen je krivim za kazneno dijelo iz čl. 126. st. 1. toč. 1. u svezi sa čl. 125. st. 1. KZRH, činjenično opisano u toč. 2. izreke te presude i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine u koju mu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 15. rujna 1994. godine, pa nadalje.

Također je optuženiku temeljem čl. 65. st. 1. OKZRH izrećena sigurnosna mjera protjerivanja stranca iz zemlje na vrijeme od tri godine.

Optuženik je obvezan po čl. 90. st. 1. u svezi sa čl. 87. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP sudu nadoknaditi efektivne troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 3.890,00 Kn i platiti paušal od 1.500,00 Kn. Istom presudom temeljem čl. 340. toč. 3. ZKP optuženik je oslobođen od optužbe da bi počinio kaznena dijela iz čl. 127. st. 1. i čl. 46. st. 1. KZRH činjenično opisana u toč. 1. izreke, te u skladu s tim oslobođen od troška kaznenog postupka u tom dijelu.

Pobijajući presudu prvog stupnja, državni odvjetnik podnio je žalbu protiv osuđujućeg dijela zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri predloživši, da se taj dio presude preinači na način da se optuženiku izrekne stroža kazna i sigurnosna mjera u dužem trajanju.

Žaleći se protiv oslobađajućeg dijela pobijane presude, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te zbog pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik je predložio da se presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Optuženik se po branitelju D.Š. odvjetniku iz Z. žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda u osuđujućem dijelu preinači na način da mu se izrekne blaža kazna.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske predložilo je da se žalba državnog odvjetnika uvaži kao osnovana, dok da se žalba osuđenika odbije.

Žalba državnog odvjetnik nije osnovana, dok je žalba optuženika nedopuštena.

Na žalbu državnog odvjetnika

Suprotno navodima žalbe državnog odvjetnika, Vrhovni sud kao sud drugog stupnja ocjenjuje, da nije počinjena relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 2. ZKP u odnosu na oslobađajući dio presude.

Naime, u žalbi se tvrdi da sud prvog stupnja tretira razgovor oštećenice s policijom i navode njezine kaznene prijave kao dokaz, pa iako se presuda na tome ne temelji, da se sud prvog stupnja očigledno s time rukovodio prilikom ocjene istinitosti svjedočkog iskaza oštećene H.V., a što je, prema mišljenju državnog odvjetnika, bilo od utjecaja na zakonitost i pravilnost presude.

U žalbi se, međutim, pogrešno interpretira dio obrazloženja presude prvog stupnja gdje se spominje razgovor oštećene na policiji i kaznena prijava.

Naime, u obrazloženju presude (list 17) reproducirajući i analizirajući iskaz oštećenice H.V. sa raspravnog zapisnika od 22. studenog 1994. godine, (list 124), gdje ona iskazuje kako u stvari nije išla prijaviti optuženika nego da su je radnici policije pozvali, a dolazila je dva dana na policiju i tek tada kazala kako je počinitelj dijela optuženik, sud prvog stupnja, a to proizlazi iz navoda obrazloženja, samo konstatira: "Da taj njezin iskaz koji je dala pred policijom uopće nije niti priložen sudskom spisu. Sudskom spisu je priložena krivična prijava oštećenice i njezin iskaz za koji je sama oštećenica kasnije u toku glavne rasprave izjavila da je polovičan". Ovdje treba istaknuti činjenicu, da je u nastavku iskaza na istom raspravnom zapisniku (list 126) navodeći što je kazala svom ocu, oštećenica izjavila: "Kada je moj otac došao, ja sam ocu rekla da sam imala provalnika, ukratko sam mu ispričala što se desilo, nisam mu pričala sve detalje, u stvari ispričala sam mu samo polovinu priče, one koju sam ispričala policiji". U svezi s navedenim treba reći, da kako još neke konstatacije suda prvog stupnja u obrazloženju presude, a koje se odnose na razgovor oštećenice obavljen na policiji, a što se ističe u žalbi, u stvari proizlaze iz iskaza same oštećenice kojeg je dala na glavnoj raspravi, pa stoga i nije počinjena ni postupovna povreda, jer se presuda temelji samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi, a u skladu odredbe iz čl. 337. ZKP.

Još valja dodati, da razlozi presude sadrže opširno obrazloženje utemeljeno na iscrpnoj analizi i ocjeni iskaza oštećenice, pa njene izjave na policiji ne bi mogle biti od značaja za ocjenu vjerodostojnosti tog iskaza, a ni od utjecaja na zakonitost i pravilnost oslobađajuće presude, kako se to nastoji prikazati u žalbi.

Neosnovano državni odvjetnik pobija oslobađajući dio presude i u pogledu činjeničnih utvrđenja i zaključaka suda prvog stupnja.

Po ocjeni Vrhovnog suda, sud prvog stupnja je sve odlučne činjenice potpuno i pravilno utvrdio temeljem izvedenih dokaza, njihovom pažljivom i kritičkom analizom i ocjenom, kako pojedinačno tako i u njihovoj skupnosti i povezanosti.

Sud je, u skladu sa odredbom iz čl. 347. st. 7. ZKP određeno i potpuno izložio, koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dao je pri tom ocjenu vjerodostojnosti i proturječnih dokaza, a osobito se to odnosi na iskaz oštećenice H.V. iznesen pred istražnim sucem i na glavnoj raspravi. Nadalje, sud je izložio iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka i kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženika.

Za svoje stajalište sud prvog stupnja dao je u svemu valjane i logične razloge, a po ocjeni Vrhovnog suda, ispravno je sud prvog stupnja zaključio da nedostaju oni sigurni dokazi temeljem kojih bi bilo moguće i nedvojbeno konkretiziranjem kaznene odgovornosti optuženika izvesti zaključak da je svojim ponašanjem ostvario bitna obilježja kaznenih dijela razbojništva i protupravnog lišavanja slobode, kako mu se to stavlja na teret pod toč. I optužnog akta.

Državni odvjetnik ustraje u žalbi da su optuženiku navedena djela dokazana, jer da su u njegovim radnjama do trenutka ulaska u njegovu kuću s oštećenicom, već sadržani svi bitni elementi oba kaznena dijela s obzirom da je oštećenica H.V. taj dio događaja u bitnome identično opisivala, a njen iskaz je potkrepljen i materijalnim dokazima (lakim tijelesnim ozljedama).

Međutim, sud prvog stupnja je opširno obrazložio zbog čega nije mogao u potpunosti pokloniti vjeru oštećenici, te je razložno zaključio da njen iskaz nema takve kvalitete da bi se na njemu mogla temeljiti osuđujuća presuda.

I po ocjeni Vrhovnog suda, bez obzira što oštećenica neke djelove događaja jednako iskazuje u istrazi i na glavnoj raspravi, sa stajališta običnog životnog, a kamoli logičnog rezoniranja, njen iskaz u svojoj ukupnosti ne samo zbog nedosljednosti i kontradiktornosti, nego i zbog pomanjkanja svakog racionalnog razloga i motiva u opisu ponašanja optuženika, ukazuje se nerealnim i na tom iskazu sa potrebnim stupnjem izvjesnosti ne može se temeljiti i siguran zaključak da je optuženik inkriminirana djela počinio.

Osim toga, oštećenica tvrdi da je sigurna kako optuženik nije uzeo njenu ručnu torbu, dok je iskaz glede 200 ili 250 kuna u tolikoj mjeri mjenjan da se u njega, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, ne može povjerovati.

Dakle, nema sigurnih dokaza da je optuženik bilo što iz stana oštećenice odnio, a nije zanemariva ni izjava oštećenice kako ona smatra da optuženik nije došao u njenu kuću krasti, iako nije mogla objasniti neki drugi razlog njegovog dolaska.

Državni odvjetnik u žalbi navodi da je to proizvoljan zaključak oštećenice i da je bilo potrebno provesti kontrolni dokaz saslušanjem njenog oca, koji je bio prva osoba kojoj se oštećenica obratila, a neprovođenjem tog dokaza činjenično stanje ostalo je ne samo pogrešno, nego i nepotpuno utvrđeno. Međutim, sud je opravdano odbio ovaj dokazni prijedlog s obzirom da svjedok nema neposrednog saznanja o događaju, a oštećenica je sama navela, što je već citirano naprijed, da je ispričala svom ocu samo polovinu priče onu istu koju je kazala i policiji, pa takav dokaz sam po sebi ne bi bio pouzdan i njegovim provođenjem ne bi se moglo bolje i potpunije rasvjetliti relevantno činjenično stanje jer ne bi mogao imati utjecaja na ocjenu iskaza oštećenice.

Nadalje, nije sporno da su kod oštećenice utvrđene dvije vrste lakih tjelesnih ozljeda.

Prema nalazu medicinskog vještaka, jedna ozljeda je u predjelu lijeve strane lica, krvni podljev, nastala najvjerojatnije udarcem šakom, a druge ozljede su štangulacijske brazde u predijelu oba ručna zgloba i na obje potkoljenice iznad skočnog zgloba, nastale stezanjem nekog vrpčastog sredstva.

Međutim, ovi materijalni dokazi nisu sami po sebi dovoljni za drugačiju ocjenu iskaza oštećenice niti za bilo kakvo sigurno zaključivanje o tome da se radi o tragovima kaznenog djela, jer su ti tragovi mogli nastati i bez izvršenja bilo kojeg kaznenog djela, kako se to navodi i u presudi suda prvog stupnja.

Prema tome, s obzirom na ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice, sud prvog stupnja nije mogao utvrditi na nedvojben način pod kojim okolnostima su ti tragovi nastali kao ni to da je optuženik bilo što iz kuće oštećenice uzeo. Naravno da sumnja postoji, ali ta sumnja nije dovoljno za donošenje kondemnatorne presude, ona je samo fundament za primijenu načela "in dubio pro reo" što je sud prvog stupnja s razlogom i učinio, oslobodivši optuženika od optužbe.

Usvajajući prema tome, kao pravilne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda u oslobađajućem dijelu Vrhovni sud je zaključio, da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i da je pravilno optuženika oslobodio od optužbe temeljem čl. 340. toč. 3. ZKP za kaznena dijela razbojništava i protupravnog lišavanja slobode, kako mu se u toč. I optužnog akta stavlja na teret, pa se stoga žalba državnog odvjetnika i zbog pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje neosnovanom.

Sud prvog stupnja pri odmjeravanju kazne za kazneno djelo iz čl. 126. st. 1. u svezi sa čl. 125. KZRH pravilno je utvrdio i uzeo u obzir sve okolnosti koje u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH utječu da kazna bude manja ili veća, te je na temelju svestrane ocjene tih okolnosti optuženiku izrekao primijerenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine koja nije preblaga unatoč tome što je ranije osuđivan, a s obzirom da je djelo priznao, te da je dio stvari vraćen oštećenicima, pa će se takvom kaznom i po ocjeni Vrhovnog suda, realizirati sve svrhe kažnjavanja predviđene zakonom, dok se sigurnosna mjera iz čl. 65. st. 1. OKZRH izrečena optuženiku ukazuje u primjerenom trajanju, pa je i u tom pogledu žalba državnog odvjetnika neosnovana.

Kako razlozi žalbe nisu ostvareni, a niti su utvrđene povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP, valjalo je temeljem čl. 374. ZKP žalbu odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci ove presude.

Na žalbu optuženika

Kako je optuženik pismenim podneskom od 25. travnja 1995. godine odustao od već izjavljene žalbe u odnosu na osuđujući dio pobijane presude, a u pogledu kaznenog djela iz čl. 126. st. 1. toč. 1. u svezi sa čl. 125. st. 1. KZRH koje mu se inkriminira pod toč. 2. optužnog akta, to je valjalo temeljem odredbe iz čl. 373. ZKP optuženikovu žalbu odbaciti kao nedopuštenu i rješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 7. lipnja 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Ante Potrebica, v.r.