I Kž-584/1991-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 584/1991-5

PRESUDA

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr. Berislava, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika

Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. A. A., zbog krivičnog djela iz čl. 133. KZH i čl. 41. st. 2. KZH, odlučujući o žalbama optuženika i javnog tužioca podnesenim protiv presude Okružnog suda u Splitu od 12. travnja 1991. K 16/91, u sjednici održanoj 6. studenog 1991., u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske mr. Vučković Milojka,

p r e s u d i o

j e :

I. Djelomično se uvažava žalba javnog tužioca, te se preinačuje prvostepena presuda tako da se optuženom A. A. nalaže da na ime postignute imovinske koristi plati iznos od dinara 223.000.

II. Žalba javnog tužioca u ostalom dijelu, te žalba optuženog A. A., odbijaju se kao neosnovane i prvostepena presuda u pobijanom a nepreinačenom dijelu - potvrdjuje.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Splitu presudom od 12. IV. 1991. K 16/91 oglasio je A. A. krivim zbog kriv. djela razbojničke kradje iz čl. 133. KZH i teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 2. KZH, pa mu je utvrdio pojedinačne kazne i to na temelju čl. 133. KZH kaznu zatvora u trajanju od tri godine i na temelju čl. 41. st.

2. KZH kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te ga na temelju čl. 48. st. 1. i st. 2. toč. 3. Krivičnog zakona SFRJ, preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju se na temelju čl. 50. KZJ uračunava vrijeme koje je optuženik proveo u pritvoru od 9. siječnja 1991. na dalje.

I Kž 584/1991-5

Optuženiku je uz kaznu izrečena i mjera sigurnosti obaveznog liječenja narkomana iz čl. 65. KZJ, a na temelju čl. 98. Zakona o krivičnom postupku preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) naloženo mu je da na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 10.000 dinara.

Protiv te presude podnijeli su žalbe opt. A. A. i javni tužilac.

Optuženik u žalbi podnesenoj putem branitelja odvjetnika M. D. i Lj. V. iz S. pobija prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i zbog odluke o krivičnim sankcijama, te predlaže da se prvostepena presuda preinači i on oslobodi optužbe ili da se ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Javni tužilac ističe žalbene osnove bitne povrede odredaba krivičnog postupka i odluke o imovinsko-pravnom zahtjevu, dok iz sadržaja žalbe slijedi da je ona podnesena stvarno i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se prvostepena presuda preinači na način da se oštećenom Trgovinskom poduzeću "Dalma" iz Splita dosudi imovinsko-pravni zahtjev u iznosu od 223.000 dinara.

Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

Na zahtjev optuženika, koji je u pritvoru, o drugostepenoj su sjednici uredno obaviješteni i on i njegovi branitelji, koji nisu došli na sjednicu, pa je ona na temelju čl. 371. st. 3. i 4. ZKP održana u njihovoj odsutnosti, jer za optuženika ni predsjednik vijeća, a ni vijeće nisu našli da bi njegova prisutnost bila svrsishodna .

Sjednici prisutan zamjenik javnog tužioca Hrvatske mr. Vučković Milojko, ostao je kod prijedloga sadržanog u pismenom podnesku, tj. da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a žalba javnog tužioca usvoji.

Žalba javnog tužioca je djelomično osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

Na žalbu optuženika.

Ne stoji tvrdnja žalitelja da postoji kontradikcija izmedju iskaza svjedoka u toku istrage i na glavnoj raspravi i onoga što se o tim iskazima navodi u razlozima presude. Ovaj se prigovor u nastavku žalbe (u dijelu zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja) i obrazlaže ukazivanjem na odredjene razlike u iskazu svjedoka Š. M. u istrazi i na glavnoj raspravi glede boje obuče učinioca djela, odnosno razlike izmedju iskaza svjedokinje K. A. u dijelu gdje navodi da ona nije čula pucanj nakon što je učinilac djela pobjegao s oduzetim novcem, a da su joj još iste večeri (kad je djelo učinjeno) u policiji pokazivane fotografije s iskazom Š. M., koji tvrdi da je učinilac djela pucao na njega i to dva puta nakon što mu je oteo torbu s novcem, a on (svjedok) trčao za njim da ga uhvati i da mu istu večer u policiji nisu pokazivane nikakve fotografije, o kojim se razlikama u razlozima prvostepene presude doista posebno ne govori, no time nije učinjena bitna

I Kž 584/1991-5

postupovna povreda iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP, kako to pogrešno smatra žalitelj. Ova bi povreda, naime, bila učinjena samo onda kada presuda ne bi sadržavala razloge o odlučnim činjenicama ili ako bi razlozi o odlučnim činjenicama bili medjusobno znatno protuslovni ili nejasni ili ako bi glede odlučnih činjenica postojala znatna proturječnost izmedju onoga što se u razlozima presuda navodi o iskazima svjedoka i sadržaja zapisnika o tim iskazima, a kako se u žalbi istaknute razlike ne odnose na odlučne činjenice, to pomanjkanje razloga o tim razlikama ne čine nikakvu postupovnu povredu. 0 značaju istaknutih razlika i njihovom utjecaju na pravilnost utvrdjenog činjeničnog stanja bit će osvrta u odgovoru na žalbu optuženika zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, jer se istaknuti prigovori u svojoj suštini i svode na osporavanje pravilnosti činjeničnog stanja glede odlučnog pitanja u ovom predmetu, a to je pitanje dokazanosti učina djela od strane optuženika.

Žalitelj osim što prigovara pouzdanosti mišljenja vještaka neuropsihijatra dr. Bokun Petra u dijelu koji se odnosi na psihofizičke sposobnosti optuženika za poduzimanje u izreci pobijane presude opisanih radnji pri izvršenju djela za koje je oglašen krivim, iznosi i prigovor osobne nepodobnosti ovog vještaka za obavljanje te stručne funkcije, a vezano za navodno mijenjanje mišljenja na samoj glavnoj raspravi, odnosno izricanje najprije jednog, a potom drugog, tome suprotnog, mišljenja, uz istodobno negiranje da je ono prvobitno mišljenje izrečeno, no i taj prigovor u suštini predstavlja prigovor pouzdanosti jednom dokaznom sredstvu na kojem se temelje činjenična utvrdjenja iz pobijane presude, a ne prigovor dopustivosti dokaza po sebi, pa se ni u tom slučaju, suprotno stanovištu žalbe, ne radi o pravno nevaljanom dokazu na kojem se ne bi mogla temeljiti sudska presuda, a slijedom toga ni o bitnoj povredi postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 8. ZKP.

Osnov žalbenog prigovora pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja sastoji se u tvrdnji da nije dokazano da je optuženik učinio kriv. djela razbojničke kradje i teške tjelesne ozljede za koja je oglašen krivim, jer žalitelj smatra da iskaz svjedoka Š. M. i njegovo prepoznavanje u osobi optuženika učinioca djela nema nikakvu vrijednost, budući da je svjedoku prije prepoznavanja u policiji bila pokazana fotografija optuženika, da slijedom toga iskaz ovog svjedoka i njegova tvrdnja da je učinilac djela upravo optuženik nije točna, a na što bi prikaz odredjenih pojedinosti kako ih je tokom postupka iznosio ovaj svjedok. Tako žalitelj ukazuje da je svjedok u istrazi naveo da je vidio napadača sprijeda, a na glavnoj raspravi da ga je vidio iz profila, u istrazi da su patike bile crne, a na glavnoj raspravi bijele, a po stanovištu Žalitelja iskazivanje svjedoka sumnjivo je i stoga što je bila noć, svjedok uzbudjen zbog kradje velike svote novca, a razmak izmedju svjedoka i učinioca je prema iskazu svj. J. iznosio najmanje 10 m.

Iznesenim prigovorima žalitelj nije doveo u sumnju činjenično stanja kako ga je na temelju ispravne ocjene svih izvedenih dokaza, a posebno i iskaza svj. Š. M., utvrdio prvostepeni sud, kad je našao dokazanim da je upravo optuženik 3. siječnja 1991. oko 21,20 sati prišavši Š. M., poslovodji Trgovinskog poduzeća D. iz S. neprimjetno iza ledja istrgnuo papirnatu kesu i torbu SDK s novcem u iznosu od 223.000 dinara, nakon toga s prisvojenim novcem počeo bježati, a tokom bijega dva puta pucao u Š. M., koji ga je slijedio u nastojanju da ga uhvati i povrati ukradeni novac, ali ga je promašio, dok je trećim pucnjem pogodio J. A. koji se pridružio potjeri, kada ga je ovaj gotovo

I Kž 584/1991-5

sustigao, a to učinio u namjeri da spriječi da mu prisvojeni novac bude oduzet i u namjeri da J. A. teško tjelesno povrijedi, nanijevši time J. A. prostrjelnu ranu koja je bila teška i po život opasna, a kako je to sa svim pojedinostima opisano u izreci pobijane presude.

Svj. Š. M. već je u pretkrivičnom postupku dan nakon djela dao opis učinioca i njegove odjeće, kako to proizlazi iz službenih bilješki od 4. I 1991. na listu 11 i 13 spisa, a upravo je na temelju tog njegovog opisa sačinjen fotoelaborat koji je 5.

I. 1991. objavljen i u tisku, pa je tek nakon toga svjedoku Š. M. pokazana fotografija optuženika i to nakon što svjedok prethodnog dana izmedju mnoštva od oko 150 pokazanih mu fotografija različitih osoba nije identificirao učinioca, a jer medju pokazanim mu fotografija nije ni bila ona optuženikova, da bi tek nakon toga u prepoznavanju izmedju šest osoba izdvojio optuženika kao učinioca, i to usprkos toga što optuženik prilikom prepoznavanja nije imao svoju, nego tudju jaknu na sebi, a što sve proizlazi iz dosljednog odredjenog, opširnog i stoga vjerodostojnog iskaza svj. Š. M., koji je glede činjenice da optuženik prilikom prepoznavanja nije bio u svojoj, nego u tudjoj odjeći, potvrdjen i priznanjem samog optuženika. Pri takvom slijedu dogadjaja i u takvoj situaciji ispravna je ocjena pobijane presude da činjenica što je optuženik na fotografiji prepoznat od svjedoka prije same radnje prepoznavanja nema utjecaja na rezultat prepoznavanja, a što je i sam svjedok Š. posebno naglasio u svom iskazu.

Žalbena pak tvrdnja da svjedok zapravo nije ni mogao dobro razabrati, upamtiti a onda i prepoznati učinioca demantirana je činjenicom da svjedok jeste dao opis učinioca i njegove odjeće, a što i nije sporno, zatim da je dati opis bio toliko vjeran da je na njegovom temelju, a uz pomoć detalja lica sličnih po karakteristikama, detaljima lica učinioca sačinjen toliko vjeran fotoelaborat da je uz njegovu pomoć optuženik identificiran i pritvoren. U svjetlu tih činjenica, kao i objašnjenja koje je svjedok Š. dao glede boje obuće učinioca, iskazavši na glavnoj raspravi da se radilo o bijelim patikama s crnim prugama, bez značaja je prigovor nedosljednosti iskazivanju ovog svjedoka zbog razlike o ovoj beznačajnoj pojedinosti. Okolnost pak što oštećeni J. A., koji je takodjer trčao za učiniocem, nije mogao prepoznati u optuženiku učinioca (zbog čega nije htio ni pristupiti radnji prepoznavanja) rezultat je individualnih svojstava ovog svjedoka i za njega specifične situacije kada je nakon iznenadne odluke da trči za učiniocem i time pomogne poslovodji Š. M. sam zadobio tešku i po život opasnu prostrelnu ranu, koja je odmah počela snažno krvariti, pa ukoliko ne predstavlja razlog zbog kojega se drugoj osobi, koja je dobro uočila i upamtila učinioca, a to je Š. M., ne bi trebalo vjerovati. Ovo se u još većoj mjeri odnosi na svj. K. A. koja s obzirom na poziciju učinioca njoj iza ledja nije dobro uočila njegov izgled pa ga nije mogla niti opisati, dok je svjedok Š. na glavnoj raspravi zornim pokazivanjem položaja tijela i glave optuženika otklonio prividne razlike u svojim ranijim iskazima, pa žalbeni prigovor u tom pogledu ne stoji. Medjutim, posebno je značajno da su svjedoci J. i K. ipak dali podatke o odjeći optuženika koji se medjusobno podudaraju (zelena trenirka i kapuljača na glavi), a ti se iskazi opet podudaraju s činjenicom da je optuženik medju odjećom imao i zelenu jaknu i crnu kapuljaču, ali da je te odjevne predmete nakon objave fotoelaborata u tisku eliminirao tj. bacio, pa je prvostepeni sud ovoj vrlo važnoj indiciji ispravno pridao posebni značaj, jer je sigurno da optuženik za bacanje tih odjevnih predmeta nije imao nikakvog drugog razloga doli da otkloni materijalni trag koji bi potvrdio da

I Kž 584/1991-5

je on učinilac djela.

Točna je primjedba žalbe da krivični postupak nije dao odgovor na pitanje gdje je pištolj i gdje je prisvojeni novac, no i bez obzira na to nema sumnje u ispravnost zaključka da je optuženik učinilac djela, jer je djelo izvršeno 3. siječnja a optuženik pritvoren tek 9. siječnja, pa je imao dovoljno vremena i mogućnosti da se liši i pištolja i novca kao kompromitirajućih materijalnih tragova kao što se uostalom riješio i odjeće, pa ni tim prigovorom nepotpunosti utvrdjenja činjenično stanje nije dovedeno u sumnju.

Žalitelj još prigovara što nije vještačena odjeća optuženika na prisutnost barutnih čestica, iako je utvrdjeno i netom izneseno da zelena vjetrovka optuženika nije dostupna, pa taj dokaz nije ni bilo moguće izvesti.

Optuženik žalbom osporava i utvrdjenje pobijane presude da je on po svojim psihofizičkim svojstvima bio sposoban učiniti djelo, ponavljajući i u žalbi obranu da je poslije podne inkriminiranog dana uzeo heroin, a nakon toga kod kuće još i odredjene (po optuženiku specificirane) medikamente, te s tim u vezi prigovara mišljenju vještaka neuropsihijatra dr. B. P., na kojem se to utvrdjenje zasniva, tvrdnjom da to mišljenje nema snagu vjerodostojnog dokaza, budući da je vještak na glavnoj raspravi najprije iskazao kako se aktivnost trčanja ne uklapa u nalaze liječnika o optuženikovom stanju prilikom pregleda 28. XII. 1990. i 3. I. 1991 i propisanoj terapiji, a zatim iskazao da se takva mogućnost djelovanja ne isključuje.

Medjutim, žaliteljeva tvrdnja da je vještak na raspravi iskazivao u iznesenom smislu kontradiktorno, nema uporišta u zapisniku glavne rasprave. Naprotiv, iako je branitelj optuženika na glavnoj raspravi 12. IV. 1991. prigovorio da rečenica o neuklapanju trčanja u nalaze liječnika i propisanu terapiju nije zapisnički protokolirana, taj zapisnik nije ispravljen, nije konstatirano da je vještak, eventualno, rekao ono što je obrana tada tvrdila i što tvrdi i u žalbi, a što bi svakako bilo učinjeno da su žaliteljeve tvrdnje istinite. Naprotiv, iz zapisnika te rasprave proizlazi da je vještak izjašnjavajući se o prijedlogu obrane da se provede novo vještačenje, medju ostalim, naveo i slijedeće ".... samo ne znam zašto mu je u tu svrhu bilo potrebno da mi predamnom stavlja u usta rečenicu koju nisam rekao..." a takva stilizacija izjašnjenja ne potvrdjuje, već naprotiv osporava, tvrdnju žalitelja o sadržaju mišljenja vještaka. S obzirom na to, kao i detaljno obrazloženje vještaka o utjecaju medikamenata i heroina na psihofizičke sposobnosti a posebno optuženika pouzdano je, i zato s pravom prihvaćeno. Ovo pogotovo s obzirom na činjenicu da je dr. B. P. dugogodišnji stalni sudski vještak, specijalista neuropsihijatar, uz to primarius s naučnim stupnjem doktora medicinske znanosti, pa nema dvojbe u ispravnost njegovog mišljenja da je optuženik bez obzira na eventualni konzum navedene droge i medikamenata mogao izvršiti sve one radnje za koje ga se tereti u okviru učina djela, a posebno da je mogao trčati i pucati. Stručnost vještaka a time i pouzdanost njegovog mišljenja nije žalbenim prigovorima dovedena u sumnju, a time ni činjenično stanje u odnosu na pitanje psihofizičkih sposobnosti optuženika za izvršenje djela, pa je žalba optuženika i u tom dijelu neosnovana.

Žalbeni osnov povrede krivičnog zakona optuženik ne obrazlaže, ali je prvotepena presuda u tom pogledu ispitana i po službenoj dužnosti povodom podnesenih žalbi (čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP), pri čemu nije uočena nikakova povreda krivičnog zakona.

I Kž 584/1991-5

Naprotiv, utvrdjeno ponašanje optuženika koji je nakon kradje torbe s novcem da bi ga zadržao, pucao na progonitelje koji su mu ukradeni novac htjeli oduzeti, i to bezuspješno dva puta na svj. Š. M. a J. A. pogodio i zadao mu tešku i po život opasnu povredu sadrži u sebi sva objektivna i subjektivna obilježja kriv. djela razbojničke kradje i teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 2. KZH, kako je ta djela ispravno pravno kvalificirao prvostepeni sud. Kako pri tom ispitivanju nije uočena ni neka druga povreda zakona iz čl. 365. ZKP, na koju drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, isticanje ovog žalbenog osnova takodjer nema opravdanja.

Žalitelj ne obrazlaže ni žalbu zbog odluke o kazni a ni Žalbu zbog odluke o mjeri sigurnosti, no kako na temelju čl. 379. ZKP svaka žalba podnesena u korist optuženika zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona sadrži u sebi i žalbe zbog odluke o kazni i mjeri sigurnosti, ispitan je i taj dio prvostepene presude. Pri tome je ocijenjeno da je prvostepeni sud ispravno vrednovao težinu učinjenih djela, stupanj krivične odgovornosti optuženika i utvrdjene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, i prema tome utvrdio odgovarajuće i primjerene pojedinačne kazne, te optuženika za oba djela u stjecaju osudio na kaznu koja nije prestrogo odmjerena. Ovo pogotovo što je optuženik ranije osudjivan za slična djela (teška kradja i oduzimanje vozila na motorni pogon) pa se zbog toga, kao i karakteristika optuženikove ličnosti (sociopata, psihološki ovisnik o drogi i osoba nesklona radu) ne bi mogla ostvariti očekivana svrha kazne.

Mjera sigurnosti obaveznog liječenja narkomana iz čl. 65. KZJ optuženiku je izrečena u skladu s mišljenjem vještaka neuropsihijatra, a kako je djelo razbojničke kradje očito u vezi s potrebom pribavljanja novca radi nabavke droga, o kojima je optuženik psihološki ovisan, ispravno je i zakonito izrečena i mjera sigurnosti, koja je i po ocjeni ovog Vrhovnog suda potrebna da bi se upotpunilo djelovanje krivičnih sankcija u smislu preveniranja budućeg delikventnog ponašanja optuženika, s time da se ta mjera ima izvršiti u ustanovi za izvršenje kazne.

Na žalbu javnog tužioca.

Ne upuštajući se u pitanje da li je punomoćnica ošt. poduzeća D. na glavnoj raspravi 3. travnja 1990. postavila imovinsko-pravni zahtjev, ili taj zahtjev nije postavila, kako to uzima pobijana presuda, pa zbog toga oštećenika pozivom na čl. 108. st. 2. ZKP upućuje na parnicu, a čemu javni tužilac prigovara, treba istaći da je javni tužilac, prema prihvaćenom stanovištu ovog Vrhovnog suda, ovlašten izjaviti žalbu zbog odluke o imovinsko- pravnom zahtjevu samo onda kada je ta odluka donijeta protivno zakonskim odredbama i to na štetu optuženika, a pobijana odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu evidentno nije na štetu optuženog. Zato je žalba javnog tužioca u tom dijelu neosnovana.

Budući da javni tužilac prigovara žalbom i zbog toga što od optuženika nije barem oduzeta imovinska korist (kad već oštećeniku nije dosudjen imovinsko-pravni zahtjev) to se s obzirom na takav sadržaj žalbe zapravo radi i o žalbi zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, a žalba je u tom dijelu osnovana.

I Kž 584/1991-5

Prema čl. 84. st. 1. KZJ nitko ne može zadržati korist pribavljenu krivičnim djelom a prema čl. 84. st. 2. KZJ sud će odlukom kojom se utvdjuje da je učinjeno krivično djelo oduzeti imovinsku korist od učinioca. U čl. 85. st. 1. KZJ je propisano da će se od učinioca oduzeti novac, predmeti i druga korist pribavljena krivičnim djelom, a ako to nije moguće da će se učinilac obavezati da plati iznos novca koji odgovara toj koristi.

Budući da je prvostepenom presudom utvrdjeno da je optuženik oduzeo od poslovodje trgovinskog poduzeća D. Š. M. iznos od 223.000 dinara i da je taj novac zadržao za sebe, pa time u toj visini stekao protupravnu imovinsku korist, trebalo mu je tu korist i oduzeti.

Zato je uvažena žalba javnog tužioca, te je prvostepena presuda preinačena na način da je od optuženika oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela i po čl. 85. st. 2.

KZJ mu je naloženo da plati korist koju je stekao prisvajanjem iznosa od 223.000 dinara.

Zbog iznesenih razloga na temelju čl. 387. st. 1. ZKP uvaženjem žalbe javnog tužioca preinačena je prvostepena presuda kao u toč. I, dok je žalba optuženika na temelju čl. 384. ZKP odbijena i nepreinačeni dio prvostepene presude potvrdjen.

U Zagrebu, 6. studenog 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r. Pavišić dr. Berislav, v.r.