I Kž-895/2004-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 895/04-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Josipa Budinskog, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja, Damira Kosa, Erike Kocijančić i Ante Potrebice, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. D., zbog kaznenog djela iz čl. 90. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 9. srpnja 2004. godine br. K-5/04, u sjednici održanoj 17. studenog 2005. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nade Kolak Parfenjuk,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda prvostupanjskog suda u dijelu odluke o kazni, te se opt. J. D., zbog kaznenog djela iz čl. 90. Kaznenog zakona, za koje je tom presudom oglašen krivim, temeljem istog zakonskog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina, dok mu se, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 28. studenog 2003. godine, pa nadalje.

II. Žalba opt. J. D. se odbija kao neosnovana i u nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu opt. J. D. je oglašen krivim zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 28. studenog 2003. godine pa nadalje, dok je, temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku, oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka koji u cijelosti padaju na teret proračunskih sredstava.

I Kž 895/04-4

Protiv te presude žali se optuženik osobno i po branitelju M. S., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o kaznenoj sankciji, uz prijedlog da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili da se pobijana presuda preinači.

Žalbu je uložio i državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predložio da se njegova žalba uvaži, pobijana presuda preinači, te da se optuženiku izrekne kazna zatvora u dužem trajanju.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razgledavanja spisa na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, u svom mišljenju od 21. prosinca 2004. godine br. KŽ- DO-1736/04, ocijenio je žalbu optuženika neosnovanom, dok je podržao žalbu državnog odvjetnika i njegov prijedlog da se optuženiku izrekne stroža kazna.

Žalba optuženika nije osnovana dok je žalba državnog odvjetnika osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije našao da bi bila ostvarena koja od povreda kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, a niti da bi bila učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 367. st. 1. toč. 11 ZKP, na koju ukazuje optuženik, koja bi se sastojala u tome da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna sama sebi kao i dokazima provedenim u postupku.

Izreka pobijane presude je razumljiva i zasniva se na činjeničnom stanju kojeg je sud utvrdio na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, što je na jasan i nedvojben način navedeno u razlozima presude, tako da se ovaj žalbeni razlog optuženika može tumačiti jedino kao ukazivanje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Naime, žalitelj smatra da prvostupanjski sud nije trebao u cijelosti pokloniti vjeru iskazima dvoje svjedoka, D. B. i F. C., s obzirom da su oboje svjedoka u vrijeme kritičnog događaja bili u pijanom stanju, te da su njihovi iskazi kontradiktorni i kao takvi nepodesni da bi se na njima zasnivala odluka o krivnji optuženika, a naročito da sud nije mogao uzeti kao vjerodostojan samo dio iskaza svjedoka F. C. i to onaj koji je u suprotnosti s obranom optuženika, a u isto vrijeme ne prihvatiti drugi dio iskaza koji je suglasan s optuženikovom obranom.

Međutim, u pravu je sud prvog stupnja kada ističe da iskazi navedenih svjedoka nisu suglasni jedino u odnosu na pitanje je li svjedok F. C. u trenutku izvršenja djela imao sa sobom svoj mobitel, kako tvrde svjedokinja D. B. i optuženik u svojoj obrani, ili ga nije imao, jer ga je to poslijepodne, po tvrdnji samog svjedoka C., dao optuženiku, dok su svi ostali navodi ovo dvoje svjedoka u cijelosti suglasni jedan s drugim, ali su suprotni u odnosu na obranu optuženika. Tako oboje svjedoka suglasno iskazuju da tijekom cijelog događaja nisu izlazili iz automobila, da su optuženiku govorili neka se ne svađa i neka nastavi vožnju, ali ih optuženik nije htio poslušati, kao i da oštećenik nije fizički napadao optuženika, te da je ovaj samoinicijativno izašao iz automobila i, kako navodi svjedokinja D. B., otišao prema prtljažniku i iz njega izvadio neki predmet kojim je zamahnuo prema oštećeniku dok se ovaj već uputio prema svom traktoru, na što je oštećenik pao na zemlju, a potom oboje svjedoka

I Kž 895/04-4

potvrđuju da se optuženik vratio u automobil noseći u ruci kliješta i nastavio vožnju držeći kliješta na natkoljenicama, te nakon nekog vremena rekao kako mu se čini da je ubio čovjeka, da bi na kraju, kada su stigli kući, tražio od svjedoka da ta kliješta negdje sakriju.

Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da okolnost je li svjedok u vrijeme opisanog događaja imao kod sebe mobitel ili nije imao, ne predstavlja odlučnu činjenicu za utvrđenje cjelokupnog činjeničnog stanja u ovom predmetu, te je s pravom poklonio vjeru iskazima spomenutih svjedoka u odnosu na sam događaj, tim više što njihove iskaze potvrđuje i treći svjedok I. P. kada navodi da je nazvao oštećenika na mobitel neposredno nakon inkriminiranog događaja, te da mu je oštećenik rekao kako ga je optuženik udario ključem ili nečim željeznim po glavi i da mu jako teče krv i vrti mu se, kao i da će kasnije doći k njemu i ispričati mu što se dogodilo, pa kako nije dolazio, svjedok se uputio potražiti oštećenika na mjestu gdje ga je zadnji puta vidio i zatekao ga u kabini traktora u komi.

S obzirom na sukladnost iskaza navedenih svjedoka, sud prvog stupnja ispravno je postupio kada je i iskaz svjedoka F. C. uzeo kao osnovu za utvrđivanje činjeničnog stanja, unatoč relativno visokom postotku alkohola u krvi kojeg je taj svjedok imao u vrijeme izvršenja djela. S druge strane, iskaz svjedokinje D. B., za koju je sud utvrdio da nije bila pod utjecajem alkohola, vjerodostojan je i zbog toga što je ova svjedokinja sjedila na zadnjem sjedalu automobila optuženika s kojeg je imala dobar pregled događanja iza automobila i otvaranja prtljažnika. Ispravan je i zaključak suda prvog stupnja da svjedoci D. B. i F. C. nemaju nikakvih razloga lažno teretiti optuženika s obzirom da su s njime u dobrim odnosima, te imajući u vidu da je svjedokinja majka optuženikove nevjenčane supruge i baka njegove djece, a svjedok njezin nevjenčani suprug.

Pri navedenom utvrđenju činjenica, sud nije imao potrebu obavljati rekonstrukciju na mjestu događaja, na što upire žalba u nastojanju da potvrdi obranu optuženika po kojoj je on, stojeći pored prtljažnika svoga automobila, izazvan fizičkim maltretiranjem oštećenika, zamahnuo rukom u kojoj je držao kliješta sebi iza leđa i ne gledajući gdje će udariti, pogodio oštećenika u glavu, s obzirom da je liječnik vještak isključio mogućnost nastanka povrede, kakva je utvrđena kod oštećenika, na opisani način.

Ne stoji niti tvrdnja žalitelja da je ozljeda koju je optuženik zadao oštećeniku u jakoj razdraženosti u koju je doveden teškim vrijeđanjem i maltretiranjem, a naposljetku i udaranjem, ustvari laka tjelesna ozljeda koja se, uslijed nesretnih okolnosti, zakomplicirala i rezultirala smrću oštećenika, iz čega bi proizlazilo da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o izravnoj namjeri optuženika da udarcem kliještima usmrti oštećenika.

Prije svega, sud prvog stupnja nije oglasio krivim optuženika za ubojstvo počinjeno u izravnoj namjeri već u neizravnoj namjeri iz čl. 44. st. 3 KZ, što jasno proizlazi kako iz izreke pobijane presude tako i iz njezinog obrazloženja, u kojem se osnovano navodi kako neizravna namjera proizlazi iz činjenice da je optuženik udaranjem oštećenika u glavu metalnim kliještima, tzv. papagajkama, dužine 40 cm i težine 1,23 kg, bio svjestan da može ubiti oštećenika, na što je i pristao, a čime je ostvario sva obilježja kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ.

I Kž 895/04-4

Pozivanje žalitelja na jaku razdraženost u koju je bio doveden teškim vrijeđanjem, zlostavljanjem i udaranjem od strane oštećenika, upućuje na njegovu obranu u pravcu prekoračenje nužne obrane iz čl. 29. st. 3. KZ, no takva se obrana ne može se prihvatiti s obzirom da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi kako sa strane oštećenika nije bilo nikakvog napada na optuženika koji bi opravdavao obranu na način kako je to učinio optuženik, već je oštećenik, kao član Lovačkog društva prigovorio optuženiku zbog krivolova, na što je optuženik uzvratio udarcem kliještima u glavu oštećenika.

Također se ne može prihvatiti ni navod žalitelja da se u konkretnom slučaju radilo o nanošenju ozljede mekog oglavka kod oštećenika, što predstavlja laku tjelesnu ozljedu, te da je smrtna posljedica bila rezultat nesretnih okolnosti za koje optuženik nije kriv, s obzirom da je sudsko-medicinski vještak utvrdio nedvojbenu uzročno-posljedičnu vezu između nanošenja ozljede od strane optuženika i smrti oštećenika, konstatirajući da je uzrok smrti opsežna upala pluća nastala kao posljedica krvarenja ispod tvrde moždane ovojnice, time da je oštećenik zadobio izoliranu ozljedu mekog oglavka desno tjemeno zatiljno dužine 10 cm, koja predstavlja laku tjelesnu ozljedu, krvarenje ispod tvrde mozgovne ovojnice, tzv. subduralni hematom, što predstavlja tešku i po život opasnu ozljedu, otok mozga koji se razvio kao posljedica udarca i pritiska krvarenja ispod tvrde mozgovne ovojnice, koja je teška i po život opasna ozljeda i odumiranje mozga kao posljedica pritiska ispod meke moždane ovojnice, koja je također teška i po život opasna ozljeda, a koje u svojoj ukupnosti predstavljaju tešku i po život opasnu ozljedu koja je uzrokovala smrt oštećenika četiri dana nakon nanošenja ozljede.

Iz navedenog proizlazi da pobijanom presudom nije povrijeđeno materijalno pravo na štetu optuženika.

Kada je riječ o žalbi optuženika u odnosu na visinu kazne, nije moguće prihvatiti ocjenu da je prvostupanjski sud optuženiku izrekao prestrogu kaznu, jer da nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir olakotne okolnosti na njegovoj strani, kao što je doprinos oštećenika nastanku štetnog događaja provociranjem i teškim vrijeđanjem, okolnost da je optuženik imao teško djetinjstvo, da je u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv, da je otac šestoro malodobne djece i da mu je supruga nezaposlena, dok je preuveličao prekršajnu kažnjavanost optuženika kao otegotnu okolnost. Sve navedene olakotne okolnosti prvostupanjski sud je ocjenjivao, osim doprinosa oštećenika kojeg nije niti bilo i optuženikovog teškog djetinjstva koje nije relevantno s obzirom na njegovu zrelu dob, ali je dodatno cijenio i teške materijalne i obiteljske prilike u kojima optuženik živi, te izraženo žaljenje za nastupjelu posljedicu, dok, suprotno tvrdnji žalitelja, nije uzeo kao otegotnu okolnost prilikom odmjeravanja kazne njegovu raniju kažnjavanost za kaznena i prekršajna djela, s obzirom na protek vremena od njihovog počinjenja.

Naprotiv, u pravu je državni odvjetnik kada u svojoj žalbi ističe da je sud prvog stupnja trebao uzeti u obzir i navedenu otegotnu okolnost ranijeg kažnjavanja optuženika iz kojeg proizlazi da njegov dosadašnji život nije bio u skladu sa zakonom i da je vidljiva njegova sklonost konfliktima, koja se tempore criminis očitovala u tome što, unatoč nagovaranju svjedoka, nije htio prekinuti prepirku s oštećenikom, već mu je psovao majku i izašao iz automobila po kliješta. Osim toga, unatoč smanjenoj ubrojivosti zbog utjecaja alkohola i izraženom kajanju, uz tvrdnju da nije bio posve svjestan što se događa, ostaje činjenica da je optuženik ipak bio svjestan što je učinio, a što dokazuju i iskazi svjedoka koji

I Kž 895/04-4

potvrđuju kako je optuženik konstatirao da je ubio čovjeka, ali se, iako ga je svjedok C. to tražio, odbio vratiti i pomoći oštećeniku. Opravdana je i ocjena državnog odvjetnika da je u konkretnom slučaju izgubljen život, kao jedno od najvažnijih ljudskih prava i objekata kazneno-pravne zaštite i to život relativno mladog čovjeka, čija su djeca ostala bez roditelja i to kao posljedica bezazlenog verbalnog sukoba i preagresivne reakcije optuženika, pa je strožom kaznom potrebno utjecati i na svijest građana o pogibeljnosti ovog kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja njegovog počinitelja.

Stoga je ovaj sud, kao sud drugog stupnja, ocijenio da će se samo strožom kaznom zatvora postići svrha kažnjavanja iz čl. 50. KZ, te je pobijanu presudu preinačio i optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od devet godina, a u ovu kaznu mu je, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, uračunao i vrijeme provedeno u pritvoru od 28. studenog 2003. godine, pa nadalje, s obzirom da iz stanja spisa proizlazi kako se optuženik nalazi u pritvoru od toga dana.

Slijedom iznesenog, a na temelju čl. 387. i čl. 390. ZKP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. studenog 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Josip Budinski, v.r.