Rev-885/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 885/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Branka Medančića, člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice u pravnoj stvari tužitelja M. N. iz O., zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku iz O., protiv tuženika Z. B. iz O., zastupanog po punomoćniku A. Č., odvjetniku iz O., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2761/08-2 od 9. prosinca 2010. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2783/07-3 od 3. travnja 2008., u sjednici održanoj dana 11. rujna 2012.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2761/08-2 od 9. prosinca 2010. preinačena je presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2783/07-3 od 3. travnja 2008. i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži nalaganje tuženiku isplate iznosa 3.000,00 kn na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti za period od 14. svibnja 1999. do 20. prosinca 2004. i naknade parničnih troškova u iznosu 61.702,45 kn.

Prema drugostupanjskom rješenju ukinuto je rješenje o određivanju privremene mjere zabranom tuženiku protivniku osiguranja otuđiti i opteretiti nekretninu te i odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere. Ujedno je nalaženo tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu 28.664,40 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju tužitelja preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev, odnosno ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl.392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Postupajući u smislu prethodno citirane odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi u konkretnom slučaju bila počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se revizijom ukazuje, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. U presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ti razlozi su jasni, i nisu proturječni, ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržajima isprava i samih tih isprava, tako da se presuda može ispitati.

Predmet spora je naknada izmakle koristi koju je tuženik ostvario upotrebljavajući nekretninu tužitelja u svoju korist tako da je mjesečno stjecao 3.000,00 kn i to u razdoblju od 14. svibnja 1999. do 20. prosinca 2004., u utuženom iznosu.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da su parnične stranke suvlasnici poslovnog prostora u podrumskom dijelu zgrade u O., …, kao etažnog dijela, svaki u ½ dijela, da je tuženik u više navrata sukcesivno sklapao ugovore o zakupu iz kojih proizlazi da je taj poslovni prostor davao u zakup pa dozvoljavao i podzakup pravnim osobama koje su u njemu obavljale ugostiteljsku djelatnost ali bez ugovorene zakupnine, iako nije za taj posao imao suglasnost tužitelja.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da odlukom o ulaganju u poslovni prostor i zaključivanjem Ugovora o zakupu bez zakupnine uz obvezu plaćanja režijskih troškova tuženik nije povećao svoju imovinu a umanjio tužiteljevu imovinu slijedom čega nije prouzročio tužitelju štetu na način da mu je izostala dobit pa ocjenjuju da se ulaganjem u zajedničku nekretninu jednako povećala vrijednost imovine kako tužitelja tako i tuženika, slijedom čega odbijaju tužbeni zahtjev.

Dakle nižestupanjski sud je ocijenio da na strani tuženika nema pretpostavki za primjene instituta stjecanja bez osnove u smislu odredbe čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), prema kojoj odredbi kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi – naprotiv, da je u konkretnom slučaju riječ o poslovodstvu bez naloga (čl. 220.-227. ZOO) i da temeljem prednjih utvrđenja tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

U revizijskoj fazi postupka sporno je, je li tuženik dužan platiti tužitelju iznos 3.000,00 mjesečno na ime dijela zakupnina za poslovni prostor koji se nalazi u zgradi u O., ...

Na utvrđeno činjenično stanje drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanje koristi koju je tuženik imao od iznajmljivanja dijela poslovnog prostora koji je u suvlasništvu tužitelja, jer s obzirom na utvrđenja da tuženik kroz navedeno razdoblje nije primao zakupninu za poslovni prostor a uloženim ulaganjem od strane treće osobe se povećala vrijednost poslovnog prostora kako tužitelju tako i tuženiku to tužitelj neosnovano od tuženika potražuje svoj dio zakupnine.

Prema odredbi čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) tužitelj bi imao pravo na naknadu koristi koju je tuženik imao od upotrebe njegovog suvlasničkog dijela poslovnog prostora samo u slučaju ako je on ostvario korist koju je imao od upotrebe. Kako međutim tuženik nije primao zakupninu već je ista uložena u adaptaciju poslovnog prostora to on nije ostvario korist u vidu zakupnine već je tužitelj kao suvlasnik poslovnog prostora imao koristi od ulaganja zakupnine u uređenje poslovnog prostora koje mu je na taj način povećana vrijednost pa je pravilna ocjena nižestupanjskog suda da je tužbeni zahtjev neosnovan.

Utoliko, dakle, protivna razlaganja tužitelja u reviziji nemaju nikakvog opravdanja i ne mogu se prihvatiti, pa je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo. Pri tome se tužitelj neosnovano poziva na primjenu odredbe čl. 226. st. 1. ZOO, obzirom da se u konkretnom slučaju i ne radi o potraživanju tuženika kao poslovođe bez naloga.

Ostali revizijski navodi odnose se na tužiteljevu drugačiju ocjenu izvedenih dokaza, a pravo ocjene dokaza pripada sudu, a ne strankama (čl. 8. ZPP).

Iz iznesenih razloga ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te je revizija odbijena kao neosnovana temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 11. rujna 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.