I Kž-25/2003-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-25/03-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Erike Kocijančić, Josipa Budinskog, mr. Branka Zmajevića i Marijana Ramušćaka, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. M., zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 7 i dr. KZ-a, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 22. studenoga 2002. godine broj KMP-19/02, u sjednici održanoj dana 25. rujna 2003. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića i z.z. branitelja N. V. - odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o je:

Odbija se žalba opt. S. M. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. S. M., zbog kaznenih djela - teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 7. KZ-a, teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 4. u svezi čl. 216. st. 1. KZ-a (djela pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude), protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 124. st. 1. i 3. KZ-a (djelo pod toč. 2. izreke), te razbojništva iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a (djelo pod toč. 3. izreke), pa su mu za ta djela utvrđene kazne i to za djelo iz čl. 91. toč. 7. KZ-a kazna zatvora u trajanju od petnaest godina, za djelo iz čl. 217. st. 1. toč. 4. u svezi

čl. 124. st. 1. i 3. KZ-a

čl. 216. st. 1. KZ-a kazna zatvora u trajanju od tri godine, za djelo iz

kazna zatvora u trajanju od pet godina, a za djelo iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a kazna zatvora u trajanju od osam godina, te je temeljem čl. 60. st. 2. c) KZ-a osuđen na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru od 19. veljače 2002. godine, pa nadalje.

Temeljem čl. 80. st. 1. KZ-a prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to iznosa od 78.266,20 kn i 20 EUR, pištolj marke "Glock" br. …, s pripadajućim okvirom i 13 kom streljiva i pištolj marke "Beretta" br. … s pripadajućim okvirom i sedam komada streljiva.

Temeljem čl. 132. st. 2. ZKP-a oštećena S. V. upućena je da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici, dok je C.-o. iz Z. dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 80.145,02 kn.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP-a optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1-6. ZKP-a.

Protiv te presude podnio je žalbu opt. S. M., putem branitelja S. D., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, te je predložio da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vraćajući spis predložilo da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sjednica vijeća ovoga suda održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, te z.z. branitelja N. V., odvjetnika iz Z., dok nazočnost opt. S. M. nije osigurana, jer vijeće nije našlo da bi to bilo svrhovito. Žalba opt. S. M. nije osnovana.

Neosnovano se žali optuženik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, koja žalbena osnova posebno i nije obrazložena, a ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti u okviru propisa iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a ovaj sud takvih povreda nije našao. Bez opravdanja se u žalbi optuženika pobija utvrđeno činjenično stanje u odnosu na kaznena djela za koja je oglašen krivim i tvrdi da je došlo do povrede kaznenog zakona.

U odnosu na djelo pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude iz čl. 91. toč. 7. KZ-a optuženik ne pobija sam objektivni učin djela, već ističe kako je on tek nakon gledanja televizije shvatio koga je usmrtio, te ističe da ni svjedok M. B. nije čuo da bi se pokojni oštećenik predstavio kao policajac i ne zna da li se legitimirao službenom ispravom. Nadalje, da ni policijski djelatnik I. P. nije iskazao da bi se pokojni oštećenik predstavio kao policajac i pokazao svoju značku, a da je drugi policijski djelatnik Z. R. naveo da se radilo samo o provjeri adrese stanovanja, a ne o policijskoj akciji. Ovaj svjedok da je doduše u svom iskazu rekao da se oni moraju obavezno legitimirati ili barem predstaviti kao policija, ali da je to u suprotnosti s iskazom svjedoka M. B. koji to nije čuo, a pogotovo da bi se pokojni oštećenik legitimirao službenom ispravom. Iz tih razloga optuženik smatra da nema dokaza da je on počinitelj kaznenog djela teškog ubojstva.

No, suprotno ovom rezoniranju žalbe prvostupanjski sud je na temelju analize provedenih dokaza s pravom zaključio da je optuženik bio svjestan da je pokojni oštećenik službena osoba koja obavlja poslove navedene u opisu kaznenog djela pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude i da je usmrćenjem te osobe ostvario obilježja kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 7. KZ-a.

U prilog takvom zaključivanju govore slijedeće činjenice i okolnosti:

Optuženik je pobjegao sa izvršenja kazne maloljetničkog zatvora iz Kaznionice u Požegi i bio je svjestan da se za njim traga. Ta okolnost potvrđena je iskazom svjedokinje D. B. kako su u nedjelju, a to je bilo dan prije događaja, na televiziji čuli da je netko pobjegao iz Požege i da je optuženik, koji je bio s njima u sobi, to potvrdio.

Zatim, iz iskaza policijskih djelatnika - svjedoka I. P. i Z. R. proizlazi da oni nisu bili nazočni događaju u prizemlju zgrade u …, već da su ostali ispred stana na IV katu, vlasništvo E. H., koji je optuženik iznajmio, a da je u prizemlje zgrade otišao pokojni oštećenik M. V. sa svjedokom M. B., stanarom iz iste zgrade, pa stoga oni nisu mogli, osim žamora ćuti razgovijetno što se u prizemlju govori, ali su istaknuli da je pri provedbi sličnih operacija njihova dužnost legitimirati se službenim iskaznicama i da su se na taj način legitimirali svjedoku M. B. (list 241/II spisa).

Svjedok M. B. je, pak, izjavio da je pokojni oštećenik pitao optuženika da li tu stanuje, kako se zove i zatražio da mu pokaže osobne isprave.

Dakle, u situaciji kada je optuženik u bijegu sa izdržavanja kazne, a ima saznanja da je za njim raspisana potraga, on je sasvim sigurno svjestan da je osoba koja ga presreće u prizemlju navedene zgrade i pita za ime i traži osobne isprave policijski djelatnik. Stoga je i ocjena prvostupanjskog suda o svijesti optuženika da se radi o službenoj osobi, te da je on, upravo znajući da se radi o policijskom djelatniku, u namjeri da ga usmrti, iz pištolja marke "Beretta" ispalio u njega tri hica, a od zadobivenih ozljeda oštećenik je umro - pravilna.

Da je optuženik bio svjestan karaktera svojih radnji, odnosno u koju osobu je pucao proizlazi i iz iskaza svjedoka B. K., N. K. i M. K. pred kojima, za vrijeme dok u odnosu na njih ostvaruje kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode, govori "ubio sam njihovog", a subjektivna strana djela na svojevrstan način proizlazi, kako je to ispravno ocijenio i prvostupanjski sud i iz obrane optuženika sa glavne rasprave (list 587/II spisa).

U prilog gornjem zaključivanju govori i činjenica da je optuženik, nakon počinjenja kaznenog djela usmrćenja službene osobe kada je ova obavljala poslove opisane u izreci prvostupanjske presude i nakon što je pokojni oštećenik uslijed zadobivenih ozljeda pao na tlo, uzeo njegov službeni pištolj marke "Glock".

Pritom su potpuno bez ikakvog osnova žalbeni navodi optuženika kojima pobija utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu iskorištavanja bespomoćnosti oštećenika M. V. i oduzimanja njegovog službenog pištolja, kada takvo činjenično stanje nesumnjivo proizlazi iz analize provedenih dokaza. To što optuženik, nakon što je u pokojnog oštećenika ispalio tri hica i dok ovaj bespomoćno leži i krvari, oduzima službeni pištolj, ukazuje posebno da je bio svjestan o kakvoj osobi se radi i kakve poslove obavlja.

Što se, pak, tiče toga da li je optuženik mogao, odnosno imao vremena prosuđivati da li je oštećenik M. V. mrtav ili ne, to je za pravnu oznaku djela irelevantno. Bitno je, a to nesumnjivo proizlazi iz svih provedenih dokaza da se oštećenik u času kada mu optuženik oduzima pištolj nalazio u stanju takve fizičke nemoći da uslijed toga nije mogao poduzeti nikakve radnje u pogledu zaštite od oduzimanja pištolja.

Također su bez opravdanja prigovori optuženika u odnosu na djelo pod toč. 2. izreke iz čl. 124. st. 1. i 3. KZ-a.

Optuženik ističe da je ovo kazneno djelo pogrešno pravno označeno, jer je on obitelj K. svojim postupanjem vjerojatno samo uplašio, a osim toga da obilježja djela nisu ostvarena, uzimajući u obzir vrijeme trajanja djela i pitanje njegovog znanja o maloljetnosti M. K..

No, suprotno ovakvom stavu žalbe, iz rezultata provedenog postupka, kao nedvojbeno proizlazi da je optuženik u …, nakon počinjenja kaznenih djela pod toč. 1. izreke držao zatvorene u stanu B. K., N. K. i M. K., onemogućivši im slobodu kretanja i to kroz vrijeme od oko pet sati. Poduzevši opisane radnje bez pravnog osnova optuženik je bio svjestan da ograničava slobodu kretanja članovima obitelji K. na protupravan i nezakonit način, a za postojanje djela nije od odlučnog značaja duljina trajanja protupravnog ograničenja slobode. Za postojanje djela dostatno je i kraće vrijeme, jer se djelo smatra dovršenim časom ograničenja slobode.

Neosnovano se žalbom problematizira i znanje optuženika o maloljetnosti M. K., jer iz iskaza tog svjedoka proizlazi sasvim određeno da mu je on na optuženikov upit o svojoj dobi odgovorio da ima 17 godina. Prema tome, optuženik je bio svjestan da kazneno djelo ograničavanja slobode čini i prema maloljetnoj osobi.

Nemaju nikakvog osnova ni prigovori žalbe u odnosu na djelo pod toč. 3. izreke iz čl. 218. st. 2. KZ-a.

Optuženik nalazi, da uslijed toga što je u stanu koji je iznajmio u …, u Zagrebu, pronađen novac, a u nedostatku nekih drugih dokaza - otisaka papilarnih linija, odjeće (kape i rukavica), te imajući u vidu da ga nitko nije prepoznao kao počinitelja djela, prvostupanjski sud nije mogao oglasiti krivim za opisano kazneno djelo.

Međutim, prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza i njihovom savjesnom analizom s pravom zaključio da je optuženik počinio i kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ-a na štetu S. b..

Takav zaključak nesumnjivo proizlazi iz činjenice da su u stanu E. H., koji je optuženik iznajmio, pronađene u optuženikovoj crnoj sportskoj torbi dvije novčanice od 20 EUR, čiji su serijski brojevi bili kompjutorski zabilježeni u ekspozituri S. b. u … u Zagrebu, kao uplaćeni dana ... godine, dakle istoga dana kada je djelo počinjeno, od strane J. B. iz Z..

Osim toga u navedenom stanu pronađeno je u hladnjaku 23.650,00 kn, unutar fotelje 32.300,00 kn, u crnoj sportskoj torbi pored 20 EUR još i iznos od 3.650,00 kn, dok je od optuženika oduzeto 15.866,20 kn, što ukupno, uz novac dat E. H. za najam stana (2.800,00 kn) iznosi 78.266,20 kn. Ta svota gotovo se u cijelosti poklapa (nedostaje samo neznatan dio) sa iznosom novca koji je dana 18. veljače 2002. godine oduzet iz S. b..

Kada se navedene okolnosti imaju u vidu, kao i da optuženik u žalbi, osim puke tvrdnje da su to djelo mogle počiniti "treće osobe", bez navođenja bilo kakvih konkretnih dokaza koji bi dovodili u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, s pravom je optuženik oglašen krivim i za kazneno djelo pod toč. 3. izreke iz čl. 218. st. 2. KZ-a.

Kako su u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđene sve odlučne činjenice, te kako su kaznena djela i pravno pravilno označena neosnovana je žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Zbog iznesenih razloga nema potrebe da se na novoj glavnoj raspravi preocjenjuju utvrđene činjenice, a na neke nove dokaze žalba i ne upućuje.

Neosnovana je žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Prvostupanjski sud je, uzimajući u obzir sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne pravilno utvrdio pojedinačne kazne zatvora, kao i pravilno izrekao jedinstvenu kaznu zatvora. Pritom je prvostupanjski sud cijenio da je optuženik djela počinio u doba mlađe punoljetnosti, zatim da je u vrijeme odrastanja prolazio kroz adolescentnu krizu, kao i stupanj krivnje, pogibeljnost djela i posljedice djela, te da su sva kaznena djela počinjena u kratkom vremenu (tijekom jednog dana).

Neopravdano se žalbom pledira za primjenu Zakona o sudovima za mladež, kada se za njegovu primjenu nisu ostvarili potrebni zakonski uvjeti, jer se ne može zaključiti, obzirom na vrste kaznenih djela i način njihovog počinjenja da su one odraz životne dobi optuženika, a niti da bi se svrha sankcija postigla izricanjem maloljetničkih sankcija.

Nije bilo mjesta ni primjeni propisa o ublažavanju utvrđenih kazni, jer na strani optuženika nije utvrđeno postojanje posebno izraženih olakotnih okolnosti koje bi opravdavale primjenu tog instituta.

Što se, pak, tiče prigovora žalbe da prvostupanjski sud, obzirom na ranije izrečenu kaznu maloljetničkog zatvora koju je optuženik izdržavao u kaznionici u Požegi, nije odlučio o izricanju jedinstvene kazne zatvora, valja reći da iako prvostupanjski sud o tome nije odlučio, ovaj drugostupanjski sud nije ovlašten ispraviti taj propust. Ova procesna situacija može se riješiti po čl. 402. ZKP-a u tzv. nepravom ponavljanju kaznenog postupka.

Konačno, obzirom na jasan i određen psihijatrijski nalaz i mišljenje kako kod optuženika nema psihopatologijskih osnova za redukciju njegovih sposobnosti shvaćanja vlastitog postupanja i vladanja svojom voljom i s tim u svezi nepostojanja zakonskih uvjeta za izricanje sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja, nije bilo osnova za izricanje sigurnosne mjere po čl. 75. st. 1. KZ-a.

No, neovisno o ocjeni optuženikove ubrojivosti, kako su kod optuženika dijagnosticirani duboki poremećaji ličnosti, psihijatrijski vještaci smatraju da ti poremećaji predstavljaju indikaciju za provođenje odgovarajućeg psihijatrijsko psihoterapijskog tretmana u penalnim uvjetima, pod uvjetom da optuženik dobrovoljno pristane na takvu terapiju. Temeljem čl. 80. st. 1. KZ-a prema optuženiku je pravilno i u skladu s citiranom zakonskom odredbom primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to iznosa od 78.266,20 kn i 20 EUR, pištolja marke "Glock" br. …, s pripadajućim okvirom i 13 kom streljiva i pištolja marke "Beretta" br. … s pripadajućim okvirom i sedam komada streljiva.

Obzirom na sve naprijed izloženo trebalo je presuditi i odlučiti kao u izreci (čl. 387. ZKP-a).

U Zagrebu, 25. rujna 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.