I Kž-169/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 169/1995-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Katice Jelić, Ante Potrebice, Ilije Čuljata i Miljenke Vraničar, kao članova vijeća i Jasne Beštak, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. S.B., zbog kriv. djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 23. siječnja 1995. br. K-66/94, u sjednici održanoj 31. srpnja 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.D.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. S.B. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja opt. S.B. je oglašen krivim zbog kriv. djela pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, činjenčno opisanog u njenoj izreci, i na temelju čl. 34. st. 1. KZRH, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 38. toč. 1. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, a izrečena mu je i sigurnosna mjera iz čl. 60. OKZRH.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik po branitelju mr. Z.K., odvjetniku iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnim sankcijama i predložio da se prvostupanjsku presudu preinači "u smislu žalbenih razloga" ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Bitnu povredu odredba krivičnog postupka žalitelj obrazlaže tvrdnjom da su razlozi pobijane presude o odlučnim činjenicama nejasni, pa tako u pogledu optuženikovog umišljaja, a i proturječni izreci, također u odnosu na oblik krivnje, te da nije data valjana ocjena proturječnih dokaza, pa tako iskaza oštećenika i svjedokinje M.A., kojima sud vjeruje, a između čijih iskaza da postoje bitne nesuglasice, pri čemu se, nejasno, spominje i zabrana iz čl. 368. ZKP, dok se povreda krivičnog zakona vidi u tome što je optuženik oglašen krivim zbog kriv. djela pokušaja ubojstva, a prema stanovištu žalitelja "ovo kazneno djelo izvršeno je u prekoračenju nužne obrane".

Međutim, izloženi prigovori nisu osnovani.

O nikakvim nejasnoćama i proturječju u pogledu odlučnih činjenica se ne radi. Pobijana presuda sadrži valjane razloge upravo za sve odlučne činjenice, pa tako i u pogledu optuženikove krivnje, njegovog eventualnog umišljaja pri izvršenju djela, ti razlozi su jasni, suglasni izreci, bez proturječja, a napose bez znatnog proturječja u pogledu bitnih činjenica.

Tako sud prvog stupnja izrekom presude utvrđuje da je optuženik ispalio u pravcu B.T. jedan metak nanijevši mu pritom prostrijelnu ozljedu prsnog koša s ozljednom jetre i ošita, a ta povreda je bila teška i po život opasna, "pristajući da ga usmrti". To pristajanje na smrtnu posljedicu nije i njeno htijenje, a što onda znači da je optuženik postupao s eventualnim, ne direktnim umišljajem na lišenje života oštećenika. Obrazlažući ovaj optuženikov umišljaj, sud prvog stupnja zaključuje da je optuženik inkriminirano djelo "počinio sa eventualnim umišljajem. Ispaljujući metak iz smrtonosnog oružja prema gornjem dijelu tijela oštećenika, okrivljenik je svjestan, iako je bio bitno smanjeno uračunljiv, da može ubiti oštećenika te pristaje na takovu posljedicu" (str. 9). Dakle, nema nikakvog proturječja između izreke i njenih razloga u odnosu na oblik optuženikove krivnje.

Doduše, sud prvog stupnja je naveo u obrazloženju presude, između ostaloga, da je optuženik, odlazeći sa posla, uzeo pušku i vratio se ponovo u gostionu znajući da se tamo nalazi oštećenik "upravo sa namjerom da oštećenika napadne" (str. 8), ali to nikako ne znači da mu se tim navodom, u obrazloženju presude, imputira direktni umišljaj na lišenje života oštećenika. Napasti nekoga, odista, znači na određeni način obračunati s nekim, ali to još nikako ne treba značiti atak na život drugoga. Stoga ovaj navod suda prvog stupnja i ne predstavlja još zaključak o umišljaju optuženika na lišenje oštećenikovog života. No, kada optuženik kasnije i ispaljuje metak u odnosni dio tijela oštećenika, onda se može tek govoriti o njegovom umišljaju na lišenje života oštećenika, a taj umišljaj je prema pobijanoj presudi bio eventualan, ne direktan, kako je to gore već obrazloženo. Osim toga, sud prvog stupnja je u cijelosti obrazložio svoje činjenične zaključke prema odredbi čl. 347. st. 7. ZKP, pa je u sklopu toga dao ocjenu proturječnih iskaza svjedoka (str. 6-9) i obrazložio zbog čega prihvaća kao istinit iskaz svjedokinje A.M., a slijedom toga i iskaz ošt. B.T.. Između tih iskaza nema znatnog protuslovlja u pogledu odlučnih činjenica. U taj krug ne ulazi i to je su li pri prethodnom susretu, u istoj gostioni, optuženik i oštećenik razgovarali, zajednički pili, pa se i prepirali. Iako to i nije odlučno, treba reći da je oštećenik na glavnoj raspravi održanoj dana 25. svibnja 1994. (l. 153) iskazao da su se zaista on i optuženik međusobno počastili, "izmijenili su dvije runde".

Govora o tome nema da bi pobijanom presudom bila povrijeđena odredba čl. 368. ZKP u bilo kojem vidu, pa tako ni u pravnoj oznaci djela ni odluci o krivičnim sankcijama, ali ni u odnosu na činjenični opis djela u cjelini, što bez dvojbe proizlazi komparacijom ranije presude, protiv koje se žalio samo optuženik (l. 130-137) i pobijane presude.

Konačno, kada se u žalbi tvrdi da je optuženik inkriminirano djelo počinio u prekoračenju nužne obrane, a ne ono koje je utvrđeno prvostupanjskom presudom, onda se time pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a ne da bi se radilo o povredi krivičnog zakona.

Stoga nije osnovana žalba da bi pobijanom presudom bile počinjene bitne postupovne povrede (iz čl. 354. st. 1. toč. 11. i toč. 10. ZKP) i da bi na optuženikovu štetu bio povrijeđen krivični zakon (iz čl. 355. toč. 4. ZKP), a ispitivanjem te presude, na temelju čl. 366. st. 1. ZKP, ovaj sud nije našao ni drugih povreda zakona na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

Žalba nije osnovana ni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

I Kž 169/95.

Obrazloženje ove žalbene osnove svodi se na tvrdnju da je "oštećeni bio od okrivljenog nedvojbeno napadnut nakon što je prije toga se uputio ka okrivljenom s prijetnjom da će ga ubiti, izazvavši pri tom kod okrivljenog strah vrlo jakog intenziteta što je rezultiralo pucanjem iz karabina, pa obzirom na nesrazmjer sredstava ovo kaznenog djelo izvršeno je u prekoračenju nužne obrane", pri čemu se prigovara ocjeni optuženikove obrane i izvedenih dokaza - iskaza svjedoka, uključujući tu i iskaz oštećenika.

Suprotno tome, sud prvog stupnja je na temelju iscrpno provedenog postupka, pravilnom analizom i ocjenom kako optuženikove obrane, tako i svih izvedenih dokaza, i potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i ispravno zaključio da je optuženik počinio krivično djelo iz izreke pobijane presude.

Naime, optuženikova obrana da mu se oštećenik prijetio u gostionici da će ga srediti, da bi izišao za njim i govorio da će ga likvidirati i da je on, optuženik, prije pucanja zapazio "položaj (oštećenikove) ruke kao da vadi nož iz unutrašnjeg džepa gdje ga je inače prije držao" (l. 81-83), jer da je još u gostionici "izvadio nož iz unutarnjeg džepa kožne jakne i to lijevog džepa i lupio nožem po šanku" (l. 153), objektivno nije istinita. Jer, ne samo da oštećenik u gostionici nije vadio lovački nož, već nikakav nož i nije imao kod sebe, a nije se ni prijetio optuženiku, već je, a nakon što je optuženik (po drugi puta) došao u gostionicu, ali sada sa karabinom, svima poželio laku noć i izišao iz gostionice u namjeri da pođe kući. No, optuženik je odmah pošao za njim. Upravo je on taj koji je napolju rekao oštećeniku "stani, ubit ću te", a kada se ovaj okrenuo prema njemu, pucao u njega, oštećenika, sa udaljenosti od četiri metra i prostrijelio mu prsni koš. Te odlučne činjenice utvrdio je prvostupanjski sud sasvim pouzdano na temelju pravilne ocjene svih izvedenih dokaza, napose iskaza svjedokinje A.M. (l. 30-31, 85, 180) i ošt. B.T. (l. 49s-50, 83, 153), čiji iskazi u bitnim činjenicama su sukladni, ali i vrlo uvjerljivi i okolnosni, što je došlo do izražaja i pri izvršenim suočenjima (l. 154, 181-182).

Stoga govora nema da bi optuženik pucao u oštećenika u nužnoj obrani, odnosno prekoračenju granice nužne obrane, već se u njegovom postupanju stječu sva bitna obilježja krivičnog djela pokušaja ubojstva, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja, pa je tu djelatnost i ispravno pravno označio. Upravo iz tog razloga i nije bilo potrebno provoditi bilo kakve daljnje dokaze, tako ni saslušavati u svojstvu svjedoka R.H. na okolnosti navedene u žalbi.

Žalba nije osnovana ni zbog odluke o krivičnim sankcijama.

Sud prvog stupnja je ispravno utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH, a da je upravo visoko vrednovao olakotne okolnosti najbolje je vidljivo iz činjenice što je optuženika za ovo teško krivično djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, svakako, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne. Kod toga treba reći da je zaista proizvoljna tvrdnja u žalbi da bi oštećenik doprinio izvršenju predmetnog krivičnog djela, bez obzira na njegovu raniju osuđivanost i inače ponašanje. Blažoj kazni od izrečene očito nema mjesta, jer su ovakva krivična djela učestala i zato dodatno opasna. Po nalaženju ovog suda izrečenom kazno zatvora optuženiku, koja je u svemu primjerena, može se postići svrha kažnjavanja predviđena u čl. 31. u svezi sa čl. 4. st. 2. OKZRH.

I odluka o izrečenoj sigurnosnoj mjeri iz čl. 60.OKZRH optuženiku je pravilna i zakonita, jer je njeno izricanje predložio i to obrazložio psihijatrijski vještak (l. 117, 125-126), pa žalbenim navodima nije uspješno dovedena u sumnju.

Iz navedenih razloga trebalo je presuditi kao u izreci na temelju čl. 374. ZKP.

U Zagrebu, 31. srpnja 1996. godine,

I Kž 169/95.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasna Beštak, v.r.

Milan Gudelj, v.r.