Gž-1538/2013-2 · Županijski sud u Dubrovniku

Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Gž.1538/13

Dr. Ante Starčevića 23

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Josite Begović, kao predsjednice vijeća, te Emira Čustovića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Đorđa Benussi, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N.B., iz D., protiv tuženika R. S., koju zastupa Republičko javno pravobranilaštvo B, i R. H., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u D., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P.1026/11 od 28. listopada 2013.godine, u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2014.godine

p r e s u d i o j e

i

r i j e š i o

Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P.1026/11 od 28. listopada 2013.godine.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Dužna je tužena R.S. (ili alternativno R.H.) u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja, isplatiti tužiteljici ing. N.B. 27.219 EUR u ime naknade štete nastale granatiranjem nekretnine tužiteljice, te iznos od 1.525,931 EUR u ime isplate honorara za prinudni angažman u projektu tužene stranke u trajanju od 13.680 sati, sa zakonskim iznosom kamata od dana podnošenja tužbe (16.03.1992.g.) pa do dana isplate.

2. Dužan je isplatitelj dosuđenog iznosa platiti i sve parbene troškove.“

Ujedno je naloženo tužiteljici platiti tuženici R.H. parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn.

Rješenjem je odbijen prijedlog za donošenje privremene mjere koja glasi:

„Nalaže se D. banci u F. na M. da iz deponiranih sredstava Narodne banke J. izdvoji na poseban račun iznos od šest miliona DEM uz zabranu disponiranja tim iznosom do okončanja predmetnog spora.

Do okončanja predmetnog spora zabranjuje se prodaja i svako drugo raspolaganje, do iznosa od šest miliona DEM, nekretninama koje u vidu objekata, ambasada i drugih nekretnina, ima u svojem vlasništvu država J. na području S.R.Nj.“

Protiv navedene presude i rješenja tužiteljica je izjavila žalbu s prijedlogom da se presuda i rješenje ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Žalba je pravovremena i dopuštena.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Tužiteljica tvrdi da je u vremenskom razdoblju od 1. listopada 1991.godine pa do 18. ožujka 1992.godine na području D., bila izložena napadima J. armije, i to topničkim, minobacačkim i raketnim, zbog čega je trpjela štetu. Šteta se ogleda u oštećenju tužiteljičine nekretnine što se nalazi u D., te u činjenici da u cjelokupnom razdoblju nije mogla obavljati svoj posao pa traži naknadu za prisilno angažiranje od strane J. armije jer je 24 sata na dan bila pod prinudnom represijom tijela pravnog prednika tuženice, a štetu je izračunala na način da je broj sati koje je bila prinudno angažirana pomnožila sa određenom svotom novca za koju smatra da predstavlja cijenu sata rada diplomiranog inženjer arhitekture sa položenim stručnim ispitom. Traži da joj naknade štetu tuženici kao pravni slijednici S.R.J.

Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev tužiteljice jer nije dokazala činjenice od kojih zavisi odluka o osnovanosti tog zahtjeva. Dakle, sud je primijenio pravilo o teretu dokazivanja (članak 221. a. Zakona o parničnom postupku "Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), a kako tužiteljica, koja je bila dužna dokazati odlučne činjenice, to nije uradila sud je odbio njezin zahtjev. Prvostupanjski sud u obrazloženju odluke navodi da tužiteljica nije nudila nikakve dokaze kao što su vještačenja, traženje određene dokumentacije, procjene, ili saslušanja.

U odnosu na R. H. sud je dodao da je osnovan i njezin prigovor zastare, jer je ona (R. H.) označena kao tuženica tek u podnesku iz siječnja 2002.godine, iz čega slijedi da je protekao opći zastarni rok s obzirom da je šteta nastala u razdoblju do 18. ožujka 1992.godine.

3. Opće pretpostavke odgovornosti za štetu prema Zakona o obveznim odnosima koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme nastanka navodnog štetnog događaja („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 dalje: ZOO) jesu postojanje subjekata obveznog odnosa odgovornosti za štetu, a to su odgovorna osoba i oštećenik, postojanje štetne radnje i štetnika, postojanje štete, a pojam štete je definiran odredbom članka 155. ZOO-a, i prema toj odredbi šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezinog povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugog fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Četvrta pretpostavka je uzročna veza koja mora postojati između štetne radnje i štete na način da se šteta javlja kao posljedica štetne radnje.

Tužiteljica je dužna dokazati sve opće pretpostavke odgovornosti za štetu da bi uspjela u sporu radi naknade štete.

Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica nije nudila dokaze na okolnost nastanka štete, kao ni na okolnost visine štete. Tako tužiteljica nije nudila niti jedan dokaz na okolnost nastanka i visine štete na njenoj obiteljskoj kući u D., kao ni na okolnost visine štete zbog navodnog prinudnog angažmana u projektu pravnog prednika tuženika, tj. nije nudila dokaze na okolnost visine izgubljene zarade. Primjenjujući pravila o teretu dokazivanja, prvostupanjski sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

Iako je žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena, to ne znači da su ispravna sva shvaćanja iznesena u prvostupanjskoj odluci. Tako se ne može prihvatiti stav prvostupanjskog suda da je tražbina zastarjela u odnosu na R. H. jer je ona označena kao tuženica u postupku tek u siječnju 2002.godine. Naime, u siječnju 2002.godine tužiteljica je, otklanjajući procesne nedostatke u skladu s uputom V. suda R.H., ispravila tužbu podnesenu 16. ožujka 1992.godine tako da je umjesto Jugoslavenske armije, koja nema pravnu osobnost, označio tuženike, kao pravne slijednike S.R.J., čije je tijelo bila J. armija, pa se u takvoj situaciji ima smatrati da je zastarni rok, koji inače iznosi tri godine, a ne pet godina, prekinut podnošenjem tužbe, tj. 16. ožujka 1992.godine.

Navodni propust suda da je u pozivu za glavnu raspravu određenu za dan 26. veljače 2013.godine kao stranku označio J. armiju, a ne tuženike iz ove parnice, ne utječe na zakonitost i pravilnost pobijane presude. Eventualno neuručivanje rješenja Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž.1008/11 od 6. listopada 2011.godine, kojim je bilo ukinuto rješenje o prekidu postupka prvostupanjskog suda poslovni broj P.100/95 od 30. ožujka 2011.godine ne utječe na zakonitost pobijane odluke, jer je prvostupanjski sud u nastavku postupka tužiteljicu pozivao na ročišta i omogućio joj da sudjeluje u postupku i raspravlja o predmetu.

Dokaznim prijedlozima iz podneska tužiteljice od 29. siječnja 2002.godine, na koje se poziva u žalbi (prijedlog da se od dispačerske službe E. zatraži specifikacija broja sati izostanka električne energije u spornom razdoblju na području D., da se od Centra za uzbunjivanje zatraži dostava specifikacije o broju sati kojima je bio na snazi znak opće opasnosti, te datum prve i posljednje uzbune na području D., kao i procjene o broju altiljerijskih granata koje su ispaljene na području D.) se ne dokazuju odlučna činjenica kao

4. što je visina pretrpljene štete, a bez utvrđenja tih činjenica ne može se dosuditi naknada štete tužiteljici.

S obzirom da tužiteljica nije dokazala osnovanost tražbine, pravilno je odbijen i prijedlog za određivanje privremene mjere.

Na kraju valja navesti da je ispravno naloženo tužiteljici platiti parnične troškove drugotuženici u svoti od 2.500,00 kn, koji se odnose na zastupanje R. H. po Općinskom državnom odvjetništvu.

Radi iznesenoga, a oslonom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

U Dubrovniku, 30. travnja 2014.godine.

Predsjednica vijeća:

Josita Begović