Revr-994/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 994/15-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz P., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz P., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-2758/14-2 od 19. veljače 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-866/10-33 od 30. srpnja 2014., u sjednici održanoj 8. studenoga 2016.

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tuženice, ukidaju se presuda Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-2758/14-2 od 19. veljače 2015. i presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-866/10-33 od 30. srpnja 2014. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju naknadu plaće u iznosu 34.094,53 kuna s pripadajućom zateznom kamatom (točka I. izreke) te naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 12.187,50 kuna (točka II. izreke), dok je tuženica odbijena sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova u cijelosti (točka III. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog dijela postupka.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud preinači nižestupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, a podredno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava revizije tuženici u iznosu 1.000,00 kn.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP).

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu dodataka na plaću na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom i nedjeljom i blagdanom i to za razdoblje od mjeseca siječnja 2007. do mjeseca rujna 2009. s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

Nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev pošavši od utvrđenja da je u navedenom razdoblju tužitelj radio prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama i blagdanom, a da mu tuženica za taj rad nije u cijelosti isplatila dodatke na plaću. Pri tome nižestupanjski sudovi, utvrđujući opseg prekovremenog rada tužitelja polaze od utvrđenja da je tužitelj na terenu kontinuirano bio po sedam dana (po dva puta mjesečno) kojom prilikom je obavljao poslove stražarenja i dežurstva te rad tužitelja u tim danima kroz prvih osam sati ocjenjuju kao redovni rad, dok drugih šesnaest sati ocjenjuju kao prekovremeni rad. Smatraju da se zbog toga što djelatna vojna osoba ne jede niti spava kao da je u svojoj kući, za vrijeme provedeno na hranjenju i odmoru ne mogu umanjivati sati provedeni na terenu. Stoga ne prihvaćaju tvrdnju tuženice da je životno logično da se u razdoblju od sedam dana tužitelj svakako morao odmarati dnevno po osam sati, stoga da nema osnove priznavati mu dnevno više od osam sati prekovremenog rada.

Smatrajući važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženica naznačuje više pitanja ali samo za sljedeće pitanje izlaže i razloge:

"Može li se tužitelju priznati neprekidan rad od 24 sata dnevno, umjesto 16 sati dnevno, (što bi bilo jedino životno prihvatljivo) te može li se na taj način izračunavati dodatak na plaću na ime rada subotom, nedjeljom, državnim blagdanom i noću, odnosno, da li se u obračun naknade za prekovremeni rad uračunava i osamsatni odmor, tj. da li može ući osamsatni odmor u fond sati na temelju kojih se izračunavaju ostvareni, a neplaćeni sati rada."

Obrazlažući važnost naznačenog pitanja tuženica se poziva na različito pravno shvaćanje u pogledu obračuna naknade za prekovremeni rad u slučaju osmosatnog odmora tijekom rada od 24 sata koje je zauzeo Županijski sud u Karlovcu u odlukama poslovni broj Gž-772/2012 od 30. svibnja 2012., poslovni broj Gž-978/2012 od 6. lipnja 2012. i poslovni broj Gž-2077/2013-2 od 12. ožujka 2014. te navodi da je pravno stajalište nižestupanjskih sudova suprotno i pravnom stajalištu ovog suda izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.

Po ocjeni ovog suda naznačeno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Naime, kako to osnovano ističe tuženica o naznačenom pitanju, u istovjetnoj situaciji (boravka i rada na terenu u trajanju od više dana kontinuirano), ovaj sud se izjasnio u odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. u kojoj je određeno navedeno da nije životno prihvatljivo da se u takvoj situaciji svih dvadeset četiri sata dnevno ocjenjuju kao prekovremeni rad.

Po ocjeni ovog suda, u situaciji višednevnog boravka na terenu radi obavljanja poslova straže ili dežurstva, kada sukladno odredbi čl. 12. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine" 141/04) djelatna vojna osoba ima pravo na dodatak za rad na terenu, životno i logično je da djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada ima slobodno vrijeme u kojem se, iako doduše ne u svom domu, odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom.

Nasuprot tome, u slučaju dežurstva propisanog čl. 128. Službovnika oružanih snaga, koje u pravilu traje dvadeset četiri sata, svih dvadeset četiri sata priznaje se kao vrijeme provedeno na radu, nakon čega se dežurni za dvadeset četiri sata oslobađa svih obveza za dvadeset četiri sata.

Slijedom iznesenog, budući nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu opseg prekovremenog rada tužitelja utvrdili ne uzimajući u obzir vrijeme odmora tužitelja, zbog čega nema uvjeta za preinaku presude, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 8. studenoga 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.