I Kž-280/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 280/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Novoselec dr. Petra, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Kocijančić Erike, Frančula mr. Rudolfa i Petranović Milana, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. G.S. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Dubrovniku od 17. veljače 1993. K-9/1992, u sjednici održanoj 30. lipnja 1993., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske C.B.,

p r e s u d i o j e :

I. Uvažava se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se opt. G.S. za krivično djelo zbog kojeg je tom presudom na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) proglašen krivim, po čl. 34. st. 1. KZRH osuđuje

godina, u koju mu se po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 8. lipnja 1992. godine, pa nadalje.

II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. G.S., te se u ostalom, pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. G.S. zbog krivičnog djela ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZRH (sada čl. 34. st. 1. KZRH), pobliže činjenično opisanog u izreci te presude, te je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 8. lipnja 1992. godine, pa nadalje.

Ujedno su optuženiku izrečene sigurnosne mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi iz čl. 63. st. 1. OKZRH (sada čl. 58. st. 1. OKZRH) i oduzimanja predmeta iz čl. 69. OKZRH (sada čl. 64. OKZRH) - revolvera kojim je izvršeno krivično djelo a koji je pobliže označen u izreci pobijane presude.

Protiv te presude optuženik i državni odvjetnik su podnijeli žalbe.

Optuženik se žali putem odvjetnika D.S. iz Z. i M.A. iz D. zbog svih osnova iz čl. 363. ZKP (sada čl. 353. ZKP), te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da bude oslobođen od kazne ili proglašen krivim za krivično djelo ubojstva na mah i blaže kažnjen, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Također je predložio da se održi rasprava pred sudom drugog stupnja.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda preinači

i

optuženiku izrekne stroža kazna.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP (raniji čl. 370. st. 2. ZKP) državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana a žalba državnog odvjetnika uvaži i pobijana presuda preinači izricanjem strože kazne optuženiku.

S obzirom da se odluka o održavanju rasprave pred sudom drugog stupnja donosi tek na temelju održane sjednice vijeća (čl. 362. st. 2. ZKP), prijedlog optuženika u tom pravcu trebalo je shvatiti kao zahtjev za prisustvovanje sjednici vijeća suda drugog stupnja u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZKP, međutim tom zahtjevu nije udovoljeno iz razloga što se prema čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske od 27. prosinca 1991. godine odredbe o obavješćivanju stranaka o sjednici vijeća ne primjenjuju.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok, nasuprot tome, žalba optuženika nije osnovana.

Na žalbu optuženika (osim zbog odluke o krivičnim sankcijama)

Nije ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP (sada čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP), na koju se poziva optuženik. Protivno navodima u odvojenim žalbama optuženika podnesenim po njegovim braniteljima, razlozi pobijane presude nisu nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, niti u pogledu odlučnih činjenica postoji bilo kakva a pogotovo ne znatna proturječnost između onoga što se nalazi u obrazloženju presude o sadržaju zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih zapisnika. Naprotiv, sud prvog stupnja je za sve činjenice koje su odlučne za donošenje pravilne i zakonite presude u obrazloženju potpuno i određeno naveo iz kojih ih razloga uzima kao dokazane, odnosno nedokazane, te je pri tome dao veoma iscrpnu ocjenu vjerodostojnosti obrane optuženika i svih izvedenih dokaza, a naveo je i kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju svih relevantnih pitanja, naročito da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženika i u kom obimu postoji, pa je prema tome obrazloženje pobijane presude potpuno u skladu s odredbom čl. 347. st. 7. ZKP.

Što se pak tiče navoda u žalbi podnesenoj po branitelju D.S., da sud poklanja vjeru svjedoku S.Š. a je sada pok. P.E. vozio svoj automobil "ne brže od 2 km/sat i zaustavio ga 2- 3 metra ispred njih", iako se u obrazloženju presude u vezi s brzinom kretanja vozila oštećenika navodi da "ovo zasigurno potvrđuje iskaz svjedoka da je brzina bila do 20 km/sat", što je prema žalitelju ne samo suprotno onome što se navodi već je i nejasno i u znatnoj mjeri proturječno....", iz čega žalitelj nadalje izvodi zaključak o neutemeljenosti ocjene suda prvog stupnja u odnosu na odlučne činjenice, treba istaknuti da se zapravo radi o

I Kž 280/93

očitoj pogrešci u pisanju, jer je izvan svake sumnje da je riječ o 20 (dvadeset km/sat) a ne o 2 (dva km/sat), ako se ima u vidu sadržaj iskaza svjedoka S.Š. i F.D., kako su zapisani u zapisniku o glavnoj raspravi i interpretirani u obrazloženju pobijane presude (list 259/2 i 260 spisa).

To isto vrijedi i za prigovor iznesen u žalbi optuženika podnesenoj po branitelju M.A. u pogledu navoda u obrazloženju pobijane presude da je "kao suvišan odbijen prijedlog da se pribave podaci o prekršajnoj osuđivanosti o s u đ e n i k a, jer je na temelju provedenih dokaza utvrđeno njegovo ponašanje kritične zgode" (str. 8. pobijane presude na kraju - zadanja rečenica). Naime, i ovdje je sasvim očito da je umjesto riječi "oštećenika" omaškom napisano "osuđenika", jer je jedino ovakvo tumačenje u skladu sa zapisnikom o glavnoj raspravi i sa kontekstom tog dijela obrazloženja presude suda prvog stupnja.

Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP koju ističu žalitelji, niti je ovaj sud utvrdio postojanje drugih takvih ili sličnih postupovnih povreda na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP.

Neosnovano se u žalbi optuženika ističe da je na njegovu štetu povrijeđen krivični zakon time što je djelo za koje je proglašen krivim pogrešno pravno označeno kao krivično djelo ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZRH, iako je prema shvaćanju žalitelja optuženik postupao u tzv. putativnoj nužnoj obrani ili u najgorem slučaju počinio krivično djelo ubojstva na mah iz čl. 36. KZRH.

Ovim prigovorima, izloženim u okviru žalbene osnove povrede krivičnog zakona, protivno shvaćanju žalitelja, ne ukazuje se na povredu krivičnog zakona, već ti prigovori sadržajno predstavljaju pobijanje presude suda prvog stupnja zbog pogrešno utvrđenog čnog stanja. Naime, sud na činjenično stanje kako je utvrđeno nije pogrešno primijenio činjeni

krivični zakon, niti to, uostalom, tvrde žalitelji, pa se i ne može isticati kao povreda krivičnog zakona to što žalitelji smatraju da je u skladu sa njihovim viđenjem stvari trebalo utvrditi neko drugo činjenično stanje, povoljnije za optuženika, što bi onda rezultiralo i drugačijom pravnom kvalifikacijom njegova djela.

Inače, ovaj sud drugog stupnja prihvaća kao pravilne razloge kojima se rukovodio sud prvog stupnja pri rješavanju pravnih pitanja, otklonivši kao neosnovano stajalište branitelja da je optuženik postupao u putativnoj nužnoj obrani, odnosno da je počinio privilegirano krivično djelo ubojstva na mah, o čemu su navedeni u svemu valjani razlozi na str. 7. pobijane presude.

Stoga nije ostvarena povreda krivičnog zakona koju žalitelji ističu u svojim žalbama, niti su utvrđene druge povrede krivičnog zakona na štetu optuženika na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti kao sud drugog stupnja.

U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u žalbama optuženika ne dovodi se u sumnju postojanje onih odlučnih činjenica utvrđenih od strane suda prvog stupnja što predstavljaju objektivni učin inkriminiranog krivičnog djela, tj. da je optuženik pucanjem iz revolvera lišio oštećenika života, već se nastoji uvjeriti ovaj sud drugog stupnja da je optuženik bez svoje krivnje bio doveden u stanje jake razdraženosti napadom oštećenika na njega i njegove roditelje, te da je u kritičnom momentu opravdano smatrao da će oštećenik upotrijebiti neko oružje, te da je uslijed toga bio doveden u takvu situaciju da se njegovo ponašanje može pravno označiti samo kao putativna nužna obrana ili

I Kž 280/93

u najgorem slučaju kao ubojstvo na mah.

U prilog takve ocjene rezultata dokaznog postupka u odvojenim žalbama optuženika opširno se citiraju dijelovi obrazloženja presude suda prvog stupnja i nasuprot ocjeni izraženoj u obrazloženju te presude iznosi se subjektivna ocjena dokaznog materijala u skladu s koncepcijom obrane da su optuženik i njegova majka od strane optuženika prvo bili ugroženi na ulici, potom i njegov otac pred njihovom kućom i konačno obojica pred kafićem "B. ", gdje je oštećenik više puta ponovio da će ubiti optuženika i fizički pokušao napasti njegova oca, uslijed čega je optuženik bio doveden u afektivno stanje, tako da je u momentu kad se oštećenik mašio rukama za pojas, opravdano očekivao da će ovaj upotrijebiti oružje. U žalbama optuženika polemizira se sa ocjenama pojedinih dokaza od strane suda prvog stupnja, prije svega sa iskazima svjedoka S. i F. u pogledu brzine kojom se kretalo vozilo oštećenika, kao i ocjenama iskaza svjedoka Đ., M. i svjedokinje N. u pogledu položaja oštećenika i optuženika u momentu pucanja, a također u vezi s tim se dovodi u sumnju pravilnost ocjene suda prvog stupnja iskaza svjedoka T. i na tom iskazu utemeljenog nalaza i mišljenja vještaka C., te uz činjenicu da tijekom istrage nije izvršena obdukcija mrtvog tijela ošt. P., ponavlja se dokazni prijedlog da se provede kombinirano medicinsko-balističko vještačenje i pribavi izvod iz prekršajne evidencije za oštećenika.

Ovakvi žalbeni navodi, u kojima se ne iznosi upravo ništa novog što nije bilo predmetom raspravljanja i ocjene na glavnoj raspravi, u suštini predstavljaju ponavljanje obrane koju je optuženik dao tijekom postupka, a koju obranu je sud prvog stupnja analizirao i temeljito ispitao, dovedeći je u vezu sa drugim izvedenim dokazima, te s pravom zaključio, da ta obrana, objektivno, nije osnovana. Za takvu ocjenu obrane optuženika sud je u obrazloženju svoje presude dao u svemu logične, iscrpne i uvjerljive razloge, koje ovaj sud drugog stupnja prihvaća kao pravilne i na njih upućuje žalitelje, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

Naime, uz okolnost da su roditelji optuženika koristili blagodat nesvjedočenja, verzija događaja kakvu iznosi optuženik predstavlja skup potpuno izoliranih tvrdnji od kojih ni jedna nije potvrđena bilo kojim dokazom, dok je na suprot tome, stanje stvari takvo da su svi navodi optužnice nedvojbeno utvrđeni na temelju savjesne i kritičke ocjene dokaznog materijala, kako je to izloženo u obrazloženju pobijane presude.

Stoga, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, ne stoji prigovor da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, niti se ukazuje potrebnim izvođenje novih dokaza, predloženih u žalbi optuženika, jer se tim dokazima ne bi utvrdila ni jedna odlučna činjenica.

Prema tome, usvajajući u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena presuda suda prvog stupnja, ovaj Vrhovni sud je našao, da su pravilno i potpuno utvrđene sve činjenice od kojih neposredno ovisi primjena krivičnog zakona na optuženika i njegovo djelo, te se žalba optuženika u tom pravcu ukazuje neosnovanom.

Na žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o krivičnim sankcijama

Iako se u žalbi optuženika ne pobija odluka suda prvog stupnja o izrečenim sigurnosnim mjerama, kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede krivičnog zakona podnesena u korist optuženika sadrži i žalbu zbog odluke o

I Kž 280/93

krivičnim sankcijama, ovaj sud je u smislu čl. 369. ZKP ispitao pobijanu presudu i u dijelu odluke o izrečenim sigurnosnim mjerama, te je našao da je sud prvog stupnja opravdano i u skladu sa zakonom izrekao optuženiku sigurnosne mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi iz čl. 63. st. 1. OKZRH (sada čl. 58. st. 1. OKZRH) i oduzimanja predmeta iz čl. 69. OKZRH (sada čl. 64. OKZRH), jer su za izricanje tih sigurnosnih mjera u konkretnom slučaju bili ispunjeni svi zakonski uvjeti.

Konačno, nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o kazni.

Naprotiv, osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog te žalbene osnove.

Naime, za krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, kako je prema naprijed izloženom pravilno pravno označeno krivično djelo za koje je optuženik proglašen krivim, u zakonu je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina. Kad je sud prvog stupnja optuženiku odmjerio kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, uzevši mu u obzir kao olakotno da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv i da nije ranije osuđivan, a kao otegotno okolnost da je oštećenik bio u naponu radne i životne snage, državni odvjetnik s pravom dovodi u pitanje takvu ocjenu okolnosti što su od utjecaja na odmjeravanje kazne, kao i na toj ocjeni izrečenu kaznu, osnovano ukazujući da su olakotne okolnoti precijenjene a da se u visini izrečene kazne nije u dovoljnoj mjeri odrazila težina i društvena opasnost krivičnog djela i počinitelja.

Stoga je ovaj Vrhovni sud, uvažavajući žalbu državnog odvjetnika, izrekao optuženiku nešto strožu kaznu od one koju mu je izrekao sud prvog stupnja, u uvjerenju da će kazna zatvora u trajanju od osam godina, kao primjerena i potrebna, u ovom slučaju ostvariti svrhe kažnjavanja predviđene u čl. 31. OKZRH.

Iz razloga zbog kojih je uvažena žalba državnog odvjetnika, nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

S obzirom na izloženo, o žalbama stranaka na temelju čl. 374. i 377. st. 1. ZKP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 30. lipnja 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Novoselec dr. Petar v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni voditelja daktilobiroa:

(Štefica Klepac)