Croatian Supreme Court dismisses appeal regarding traffic accident damages and insurance liability. The court upholds lower court rulings on compensation and insurer responsibility. The appeal was rejected due to lack of procedural violations or errors in applying substantive law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a second-instance judgment confirming liability for traffic accident damages. The lower courts had awarded significant compensation for physical and mental suffering while holding the territorial defense vehicle's owner liable as the insurer. The court found no procedural errors or misapplication of law regarding liability, insurance limits, or the calculation of damages.
Legislator headnote
AI generatedčl. 385. ZPP; čl. 393. ZPP: An appeal is inadmissible if the appellate court finds no significant violation of procedural law or erroneous application of substantive law, thereby upholding the lower court's decision on liability and damages.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1316/02-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu,u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. T. iz L., D., koga zastupa B. Š., odvjetnik iz S., protiv I-tuženika C. o. d.d. Z., Filijala Z., i II-tuženika V. P. iz V. G., radi naknade štete, odlučujući o reviziji I-tuženika izjavljenoj protiv dijela pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 03. lipnja 1997. godine br. Gž-8798/95, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama br. P-282/89 od 05. svibnja 1995. godine u odnosu na I-tuženika, u sjednici održanoj dana 08. rujna 2004. godine,
p r e s u d i o j e :
Revizija I tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 03. lipnja 1997. godine br. Gž-8798/95, djelomično je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama br. P-282/89 od 05. svibnja 1995. godine u dijelu kojim je I-tuženiku naloženo da plati tužitelju na ime naknade štete iznos od 102.036,00 kn sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka (st. I izreke drugostupanjske presude), dok je djelomično preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužitelj s daljnjim iznosom od 64.000,00 kn (st. II i III izreke drugostupanjske presude).
Protiv dijela drugostupanjske odluke pod I izreke, I-tuženik je izjavio reviziju zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91 i dr. – dalje: ZPP), prvenstveno ističući prigovor promašene pasivne legitimacije I- tuženika, a zatim podredno suodgovornosti tužitelja za nastalu štetu, osporavajući i dosuđene iznose naknade štete, te predlaže da se u pobijanom dijelu nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen, a nadležni državni odvjetnik o reviziji se nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91 i dr. - dalje ZPP) na koju temeljem odredbe čl. 386 ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, dok tuženik neku drugu određenu bitnu povredu odredbi parničnog postupka niti ne ističe.
Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj nastradao u prometnoj nesreći dana 18. siječnja 1988. godine, na način da je na njega naletjelo neosigurano vozilo Teritorijalne obrane Velika Gorica reg. oznake …, koje se kretalo lijevom prometnom trakom južne polovice kolnika Sesvetske ulice u pravcu istoka, dok je tužitelj kao pješak prelazio kolnik Sesvetske ulice od juga u pravcu sjevera, 7 metara istočnije od pješačkog prijelaza. Također je utvrđeno da vozač vozila TO, s obzirom da se približavao obilježenom pješačkom prijelazu, i iako je u desnoj prometnoj traci imao zaustavljena vozila ispred pješačkog prijelaza iz razloga što propuštaju pješake, nije smanjio brzinu kako bi sa sigurnošću mogao zaustaviti svoje vozilo, iz kojeg razloga je naletio na tužitelja, te iz kojeg razloga je pravomoćnom presudom Općinskog suda Sesvete K-261/88 od 1. veljače 1989. godine i proglašen krivim radi kaznenog djela iz čl. 168. st. 4. bivšeg KZSRH.
Tužitelj je u prometnoj nesreći zadobio niz teških ozljeda u vidu udarno krvnih podljeve glave, udarne ozljede prsnog koša, desne podlaktice, mnogo iverni prijelom desne palčane kosti, udarne ozljede zdjelice, prijelom čašice lijevog kuka, prijelom sjedalnih i stidnih kostiju zdjelice, te traumatski šok, zbog kojih je ozljeda trpio bolove jakog intenziteta 14 dana, srednjeg intenziteta 14 dana, dok su manji bolovi trajali oko tri mjeseca. Tužitelj je pretrpio i jaki strah koji je potrajao oko 3 dana, te strah srednjeg intenziteta koji je potrajao oko 10 dana, dok je manji strah trpio mjesec dana, a posljedice straha su izražene u obliku reaktivne neuroze vezane za štetni događaj. Tužitelju je smanjena životna i radna aktivnost za 35%, a očituje se u ograničenim i bolnim kretnjama desnog ručnog zgloba i smanjenoj snazi desne šake, a također je i desna palčana kost skraćena, te u tom omjer tužitelj trpi i duševne bolove zbog smanjene životne aktivnosti. Nakon provedenog liječenja ostali su i ožiljci na čelu, lijevoj nosnici, a vidi se i deformitet desne podlaktice, te je utvrđeno da se radi o naružen ju srednjeg stupnja vidljivog trećima. Utvrđeno je da je tužitelj u razdoblju od 1. mjeseca 1988. do 3. mjeseca 1991. godine izgubio zaradu u visini od 36,00 kn. S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, suprotno revizijskim navodima tuženika, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91 i dr. -dalje ZOO), kada su tužitelju na ime naknade nematerijalne štete s osnova pretrpljenih fizičkih bolova dosudili sveukupni iznos od 15.000,00 kn, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti dosudili sveukupni iznos od 70 000,00 kn, na ime pretrpljenog straha sveukupni iznos od 7. 000,00 kuna, na ime duševnih bolova zbog naruženja sveukupni iznos od 10.000,00 kn, te naime izgubljene zarade 36,00 kn, imajući u vidu trajanje i intenzitet pretrpljenih bolova i straha, te stupanj smanjene životne aktivnosti tužitelja od 35%, te srednji stupanj naruženja, dok su pravilno utvrdili visinu izgubljene zarade u iznosu od 36,00 kuna te tako utvrđen iznos temeljem odredbe čl. 195. ZOO tužitelju i dosudili.
Suprotno revizijskim prigovorima, pravilno su nižestupanjski sudovi odbili prigovor promašene pasivne legitimacije I-tuženika, jer su pravilno zaključili da I-tuženik po teritorijalnom principu odgovara za neosigurano vozilo TO temeljem odredbe čl. 55. st. 1. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba (Sl. list 24/76 – dalje: ZOSOI). Suprotno revizijskim tvrdnjama I-tuženika da vozilo TO ima status vojnog vozila koje ne podliježe obaveznom osiguranju, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da, arg. a contrario odredbe čl. 46. ZOSOI, prema kojoj je odredbi izričito izuzeta od sklapanja obaveznih osiguranja u prometu samo JNA, vozilo TO podliježe obaveznom osiguranju. Naime, prema odredbi čl. 91. Zakona o općenarodnoj obrani (Sl. list 21/82) oružane snage se sastoje od JNA i Teritorijalne obrane, s time da je JNA bila zajednička oružana sila bivše Jugoslavije, dok je TO bio najširi oblik oružanog općeg otpora, pa se stoga citirana odredba čl. 46. ZOSOI ni u kojem slučaju ne odnosi i na vozila TO.
Nije osnovan niti revizijski prigovor suodgovornosti tužitelja za štetni događaj, jer su i po ocjeni ovoga suda pravilno nižestupanjski sudovi smatrali da tužiteljevo prelaženje kolnika nešto istočnije od samog pješačkog prijelaza, s obzirom na konkretnu prometnu situaciju, nije moglo imati utjecaja na samu prometnu nezgodu, za koju je isključivo odgovoran vozač vozila TO.
Pravilno su također nižestupanjski sudovi utvrdili da ukupna šteta prema mjerilima i kriterijima na dan nastanka štetnog događaja, nije prelazila limit osiguranja od 30.000.000,00 tadašnjih dinara, koliko je isti iznosio prema Odluci o određivanju najnižih osiguranih svota na koje se mora ugovoriti osiguranje auto odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama (Sl. list 49/86), pa je stoga I tuženik kao osiguravatelj dužan potpuno naknaditi štetu i kada visina štete prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke prelazi iznos ugovorene svote.
Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl 277. st. 1. ZOO, a odluka o trošku pravilno je donesena temeljem odredbe čl . 154 st. 1 ZPP proporcionalno uspjehu tužitelja u parnici.
Iz svih je navedenih razloga temeljem odredbe čl. 393 ZPP valjalo odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 08. rujna 2004. godine
Predsjednik vijeća:
Petar Milas, v.r.