I Kž-469/2012-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 469/12-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Nikše Stolića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. M., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici od 5. travnja 2012. broj K-75/11, u sjednici održanoj 7. veljače 2013.,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i opt. S. M., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik djelom za koje je proglašen krivim u izreci prvostupanjske presude počinio kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja i djelo spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina, iz čl. 158. st.1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12; u nastavku: KZ/11).

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. S. M. preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni tako da se opt. S. M. na temelju čl. 158. st. 1. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci.

III. Žalba državnog odvjetnika i u ostalom dijelu žalba optuženika odbijaju se kao neosnovane i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, proglašen je krivim opt. S. M. zbog kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 1. u vezi s čl. 61. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07; u nastavku: KZ/97) i na temelju istog propisa osuđen je na kaznu zatvora u trajanju tri godine.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku: ZKP/97) optuženik je u

I Kž 469/12-4

cijelosti oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-6. ZKP/97.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni, predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i optuženika osudi na kaznu zatvora duljeg trajanja.

Opt. S. M. je podnio žalbu putem branitelja K. K., odvjetnika iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Nakon što je spis u skladu s čl. 373. st. 1. ZKP/97 dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, u pisanom je mišljenju zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske predložio da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sjednici vijeća nije nazočio državni odvjetnik iako je o istoj uredno obaviješten (čl. 373. st. 2. ZKP/97).

Neosnovana je žalba državnog odvjetnika, dok je žalba optuženika djelomično osnovana.

Optuženik navodi da „postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se navodi u razlozima presude i zapisnika o iskazima danim u postupku i pribavljenim ispravama“ smjerajući time na oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, što se nadovezuje na prigovore o ocjeni dokazne građe i zaključku o kaznenoj odgovornosti optuženika. Međutim, ovaj oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a prema zakonskom tekstu koji je samo djelomično prenesen u žalbi, ostvaren je kada se proturječno reproducira stvarni sadržaj iskaza svjedoka odnosno isprava, što ovdje prvostupanjski sud čini korektno i bez (znatnog) proturječja. Naime, prvostupanjski je sud đe koju je ocijenio te iznio jasne i potpune razloge o vjerno prenio bitan sadržaj dokazne gra

utvrđenju kaznenopravne odgovornosti optuženika sa kojim argumentima žalitelj nije zadovoljan što predstavlja prigovor činjenične naravi.

Nije u pravu optuženik da mu je povrijeđeno pravo na obranu na glavnoj raspravi zbog zabrane postavljanja pitanja maloljetnoj oštećenici na okolnost sadržaja određenih SMS poruka, a u cilju provjere vjerodostojnosti njena iskaza. Naime, i sam optuženik u žalbi tvrdi da je oštećenica odgovarala na brojna pitanja, tako i na pitanja branitelja u odnosu na koja je „uzimala neobično duge pauze prije odgovora“ (str. 5 žalbe). Stoga, kako je obrana nesumnjivo koristila pravo da ispita oštećenicu kao svjedoka, a oštećenica je iskazivala na okolnost komunikacije s optuženikom putem SMS poruka, postupanje suda u okviru ovlasti iz čl. 326. st. 2. ZKP/97 ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP/97 na koju upire žalitelj.

I Kž 469/12-4

Stoga nije osnovana žalba opt. S. M. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97 nije našao procesne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ostaje na liniji obrane, tvrdi da je terećenje oštećenice isključivo rezultat utjecaja udomiteljice koja njenu seksualnu aktivnost svakako želi vremenski smjestiti u razdoblje prije udomljenja. Smatra da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno zbog odbijanja dokaznog prijedloga obrane za provođenje psihologijsko psihijatrijskog vještačenja oštećenice radi razjašnjenja dvojbe o njenoj sugestibilnosti.

Nasuprot žalbenim prigovorima, ovaj sud nalazi da su na glavnoj raspravi izvedeni svi potrebni dokazi koji su sveobuhvatno i temeljito ocijenjeni, sa ispravnim zaključkom da je optuženik počinitelj inkriminiranog kaznenog djela. S obzirom da su razlozi o ocjeni dokaznog materijala i odluci o odbijanju dokaznog prijedloga obrane logični i uvjerljivi, to žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i izvedeni zaključci prvostupanjskog suda.

Premda optuženik nastoji iskaz oštećenice T. M. obezvrijediti naznakom izvjesnih razlika u njenim navodima, argumentacija prvostupanjskog suda o vrednovanju njezinog iskaza nije dovedena u pitanje, niti se u njezinom iskazivanju nalaze bitne razlike i odstupanja u odnosu na prezentiranje terećenih radnji. Tako oštećenica sustavno i dosljedno u oba iskaza opisuje okolnosti pod kojima je došlo do stupanja u seksualne odnose sa optuženikom, da je to uvijek bilo za vrijeme instrukcija koje je davao optuženik u prostoru svoje sobe smještene na katu kuće u kojoj je živio s majkom, da je i nakon odlaska iz S. i smještaja u udomiteljsku obitelj M. K. sa optuženikom imala kontakte putem SMS poruka, kao i da ju je optuženik nagovarao da ne tereti njega već označi nekog drugog kao osobu s kojom je imala seksualni kontakt.

đenja zbivanja, npr. smještanje događaja u ljeto Nepreciznost glede vremenskog odre

2009. u koje vrijeme oštećenica nedvojbeno više ne boravi u S. već je smještena u udomiteljskoj obitelji u S. te broja spolnih odnosa odnosno drugih vidova kontakata sa optuženikom ne mogu poljuljati uvjerljivost dosljednog terećenja upravo optuženika kao osobe s kojom je oštećenica imala spolne odnose. Naime, iz iskaza oštećenice razvidna je njena naklonjenost prema optuženiku jer ga je pri otkrivanju ostvarenog seksualnog kontakta na ginekološkom pregledu nastojala zaštititi i nije optuženika odmah imenovala kao osobu s kojom je imala spolne odnose već je to učinila tek na inzistiranje udomiteljice. Pri tome oštećenica otvoreno, bez ustručavanja opisuje način na koji je udomiteljica utjecala na njeno označavanje optuženika kao osobe s kojom je imala spolne odnose tako da je udomiteljica na neistinit navod oštećenice ginekologinji reagirala, a oštećenica potom priznala da je to bio optuženik. Premda se može zaključiti da je oštećenica bila pod pritiskom udomiteljice da otkrije s kojom je osobom imala spolne odnose, nemaju osnova žalbeni prigovori da je pri tom sugerirala da tereti upravo optuženika već je pritisak bio usmjeren ishođenju istine od oštećenice.

Oštećenica kao svjedok dosljedno i konzistentno iskazuje o optuženiku kao osobi s kojom je imala dragovoljne spolne odnose, istovjetno je opisivala inkriminirane radnje i svoj odnos sa optuženikom psihologinji Centra za socijalnu skrb K. koja je uočila njenu emotivnu

I Kž 469/12-4

povezanost s optuženikom i strah što će mu se dogoditi jer ne želi da on pretrpi bilo kakve loše posljedice. Jednako je oštećenica opisala zbivanja i tijekom multidisciplinarne obrade Poliklinike za zaštitu djece … pri čemu stručnjaci tima (pedijatar, psiholog, defektolog i psihijatar) zaključuju da je bila izložena seksualnom zlostavljanju od strane poznate odrasle osobe, a nalaze i elemente psihotraumatizacije koji su izraženi kroz preokupiranost seksualnošću i strahove vezane uz seksualnost. Budući da stručna obrada ošt. T. M. uz primjenu znanstvenih metoda (kliničko ispitivanje i psihologijsko testiranje) nije ukazala na neke patološke crte ličnosti i moguću sumnju u njenu sposobnost svjedočenja, to je sud prvog stupnja mogao ocijeniti vjerodostojnost tog iskaza i bez posebnog psihologijsko- psihijatrijskog vještačenja.

Prema tome i spomenuti dokazi potvrđuju ispravnost zaključka suda prvog stupnja da je upravo optuženik osoba s kojom je oštećenica imala spolne odnose, što ni žalbeni prigovori o sadržaju SMS poruka nisu poljuljali neutemeljenom tvrdnjom da optuženika ekskulpiraju. Znakovito je da optuženik selektivno ukazuje na pojedine SMS poruke koje sežu iz vremena 2009., znatno prije podnošenja kaznene prijave i obavljenog ginekološkog pregleda oštećenice (14. srpnja 2010.) dok primjerice ne posjeduje noviju poruku kojom mu oštećenica navodno prijeti lažnom optužbom za silovanje, odnosno ne iskazuje odmah pri prvom ispitivanju o svojim saznanjima za udomitelja kao seksualnog partnera oštećenice. Stoga je s pravom sud prvog stupnja konfrontirajući obranu s ostalim dokazima istu odbacio kao neuvjerljivu i usmjerenu otklanjanju vlastite odgovornosti.

Vjerodostojnost iskaza oštećenice nije dovedena u sumnju ni činjenicom da je kod nje ginekološkim pregledom dijagnosticiran HPV, bolest koja se prenosi isključivo spolnim kontaktom. Naime, imajući na umu iskaz ginekologinje dr. S. S., kao stručnog svjedoka, da kod muškaraca nositelja tog virusa nema tegoba ni promjena vidljivih prostim okom te stoga vjerojatno ni saznanja za infekciju, to liječnička potvrda Doma zdravlja Z. zapad tek s konstatacijom da „Uvidom u medicinsku dokumentaciju pacijent nije bolovao od spolnih bolesti“ nije s uspjehom dovela u sumnju utvrđenja iz pobijane presude.

Konačno, nema dvojbe i o dokazanosti kvalifikatornog elementa kaznenog djela te vremenu djela kako ga je utvrdio sud prvog stupnja. Prije svega, optuženik je priznao davanje instrukcija iz matematike oštećenici u školskoj godini 2008/2009 u koje vrijeme ošt. T. M., rođ. ..., još nije navršila 14 godina života i pohađala je šesti razred osnovne škole. Međutim, sud prvog stupnja je pouzdano, koristeći se podacima pribavljenim od OŠ

… utvrdio da se inkriminirana aktivnost odvijala dok je oštećenica pohađala peti razred u školskoj godini 2007./2008. jer je na polugodištu petog razreda imala negativnu ocjenu koju je na kraju iste godine ispravila. Budući da je optuženik kao bliski susjed oštećenici davao instrukcije iz matematike za peti razred osnovne škole, za što mu je trebala i odgovarajuća literatura o čemu je svjedočila i majka optuženika N. M. (da je oštećenica sa sobom na instrukcije donosila knjige) to je ispravan zaključak iz pobijane presude da je optuženik znao za dječju dob oštećenice.

Slijedom navedenog nije osnovana žalba opt. S. M. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nadalje, ispitujući pobijanu presudu prema odredbi čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97, ovaj je sud utvrdio da je na utvrđeno činjenično stanje i predmetno djelo potrebno primijeniti blaži

I Kž 469/12-4

zakon i to čl. 158. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12; u nastavku: KZ/11) jer je za opisano kazneno djelo sada propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina (za razliku od ranijeg zakonskog okvira od tri do dvanaest godina zatvora). Iz navedenog razloga trebalo je po službenoj dužnosti preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela kako je učinjeno u toč. I. izreke ove presude.

Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da je kazna preblaga s obzirom na upornost u vršenju kriminalnih radnji te nekorektnom nastojanju optuženika da odgovornost za djelo prebaci na udomitelja F. K..

Razmotrivši žalbene prigovore državnog odvjetnika i shodno odredbi čl. 382. ZKP/97 te uslijed utvrđene povrede kaznenog zakona i preinake u pravnoj oznaci djela ispitana je i odluka o kazni.

Prvostupanjski sud je kod odmjeravanja kazne imao na umu postupanje s najvećim stupnjem krivnje olakotno cijeneći da je optuženik neosuđivan i korektnog držanja tijekom postupka, a ne nalazeći otegotnih okolnosti. Ovako utvrđene okolnosti, uzimajući u obzir optuženikovu upornost u činjenju kriminalnih radnji, ali sada i oznaku djela po blažim propisima, opravdavaju osudu na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci koja je primjerena za ostvarenje zakonom propisane svrhe kažnjavanja.

Slijedom svega navedenog trebalo je, na temelju čl. 390. st. 1. ( toč. I. i II. ) i čl. 387. (toč. III.) ZKP/97 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 7. veljače 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Nikša Stolić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.