I Kž-451/2001-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-451/01-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Senke Klarić-Baranović i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. B., zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 17. travnja 2001. godine broj K-7/01., u sjednici održanoj 30. kolovoza 2001. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. B.B. kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje:

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. B.B. zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. KZ i 173. st. 1. KZ, činjenično i pravno opisanih u izreci navedene presude pa mu je ne temelju čl. 60. st. 1. KZ utvrđena kazna za svako od počinjenih djela i to za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a za kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ, kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca. Temeljem čl. 173. st. 2. KZ uz primjenu čl. 60. st. 2. toč c) KZ optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 20. siječnja 2001. godine (zapravo od 19. siječnja 2001., list spisa 31), pa nadalje. Temeljem čl. 76. KZ prema optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti na vrijeme od jedne godine i jednog mjeseca. Opt. B.B. oslobođen je dužnosti snošenja troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1-6. ZKP, na temelju čl. 122. st. 4. ZKP, te je određeno da isti padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a zapravo samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni.

Na žalbu nije odgovoreno.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razmatranja spisa pismeno je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Zapravo u okviru tog žalbenog osnova, u žalbi se (u odnosu na djelo opisano u toč. 1. presude) pobija iskaz svjedoka M.N., odnosno navodi se da sud prilikom donošenja odluke nije mogao cijeniti iskaz tog svjedoka kojeg je ovaj dao kod istražnog suca, jer je svjedok saslušan tijekom provođenja hitnih istražnih radnji, a radi se o duševno bolesnoj osobi koja se neposredno prije i nakon davanja tog iskaza nalazila na liječenju na odjelu psihijatrije Županijske bolnice u Č. Stoga smatra da je upitna vjerodostojnost takovog iskaza, posebno i iz razloga, jer je svjedok na glavnoj raspravi dao potpuno različit iskaz, ne tereteći pritom optuženika. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje žalitelj vidi u činjenici da nije izvršeno komparativno vještačenje droge koja je pronađena kod optuženika i droge koja je pronađena kod svjedoka, kako bi se utvrdilo da li se radi o drogi iz istog izvora.

Suprotno stajalištu optuženika, po ocjeni ovog suda, pravilno je sud ocijenio iskaz svjedoka M.N. danog tijekom provođenja hitne istražne radnje. Naime, uvidom u spis predmeta ovaj sud je utvrdio da je svjedok M.N. svoj svjedočki iskaz dao tijekom provođenja hitne istražne radnje, istražnom sucu Županijskog suda u Varaždinu (list spisa 6), dana 19. siječnja 2001. godine, u skladu s odredbom čl. 186. st. 1. ZKP. Tom prilikom, svjedok je detaljno i okolnosno iskazivao o načinu na koji je kupio drogu od optuženika, a u spisu nema podataka da te zgode ne bi bio sposoban za iskazivanje, a niti to proizlazi iz priložene medicinske dokumentacije koja prileži spisu (list spisa 35, te 117-120). Stoga je sud prvog stupnja pravilno uzeo uvjerljivim taj iskaz ovog svjedoka, a ne onaj izmijenjen na glavnoj raspravi, a svoje utvrđenje je i valjano obrazložio. Osim toga, valjano je prvostupanjski sud otklonio i obranu optuženika kojom on poriče izvršenje kaznenog djela. Kada se, uz to, imaju u vidu materijalni dokazi u spisu i to potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od optuženika i svjedoka, te rezultati provedenog vještačenja po Centru za kriminalistička vještačenja I., to te činjenice, kada se promatraju u međusobnoj svezi, predstavljaju dovoljnu činjeničnu osnovu za zaključak, da je optuženik na način opisan u izreci (toč. 1.) počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. ZKP.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije mogla biti prihvaćena niti žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Naime, kazna zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca, na koju je, kao jedinstvenu kaznu, osuđen optuženik, primjerena je stupnju njegove kaznene odgovornosti, društvenoj opasnosti djela i njegovom prijašnjem životu, budući je već osuđivan zbog istovrsnog kaznenog djela. Stoga je ista u svemu primjerena i podobna da ostvari sve zakonske svrhe kažnjavanja.

Slijedom svega naprijed izloženog, sa žalbom optuženika je postupljeno kao u izreci ove drugostupanjske presude, na temelju čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 30. kolovoza 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Katica Jelić, v.r.