Croatian Supreme Court partially allows appeal, quashing conviction for drug abuse and reducing sentence for one defendant.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially allowed appeals against a first-instance judgment convicting multiple defendants for drug abuse. While the court upheld the conviction for defendant T.P., it quashed the conviction and sentence for defendants G.D. and A.D. due to procedural errors and insufficient evidence regarding their specific roles. Consequently, the case was remitted for retrial for the acquitted defendants, while the appeal against T.P.'s sentence was dismissed as unfounded.
Legislator headnote
AI generatedČlanci 383., 387. Zakona o kaznenom postupku; The Supreme Court may quash a first-instance conviction and remand the case for retrial if the lower court failed to properly establish the facts or apply the law correctly, while dismissing appeals against valid portions of the judgment.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-576/09-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E SUDA
I
RJEŠENJE
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, Melite Božičević Grbić i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog G. D. i drugih zbog kaznenih djela iz članka 173. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženika G. D., A. D., A. A. i T. P. te državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 26. ožujka 2009. broj K-19/08, u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2009., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela i branitelja optuženog A. D., odvjetnika H. M..,
p r e s u d i o i r i j e š i o j e :
I. Prihvaća se žalba optuženog A. D., a u povodu te žalbe na temelju članka 383. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) po službenoj dužnosti i u odnosu na optuženike G. D. i A. A., ukida se pobijana prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u odnosu na optuženike G. D. i A. D. zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06. i 110/07.) opisanog pod točkom 1. osuđujućeg dijela presude i u odnosu na optuženike G. D. i A. A. zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona opisanog pod točkom 2. osuđujućeg dijela presude te se predmet u tom ukinutom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Povodom žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, ukida se pobijana prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu u odnosu na optuženike A. A. i M. S. zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona opisanog pod točkom 1. oslobađajućeg dijela te optuženike A. D. i M. V. zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona opisanog pod točkom 2. oslobađajućeg dijela te presude pa se predmet i u tom ukinutom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
III. Uslijed odluka pod točkama I. i II. žalbe optuženika G. D. i A. A. kao i žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na optuženike G. D., A. D. i A. A. postale su bespredmetne.
IV. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika i žalba optuženog T. P. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom optuženici G. D. i A. D. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona opisanog pod točkom 1. izreke, optuženici G. D. i A. A. proglašeni su krivima zbog počinjenja istog kaznenog djela opisanog pod točkom 2. izreke, optuženi T. P. proglašen je krivim zbog počinjenja tog kaznenog djela opisanog pod točkom 3. izreke, dok je optuženi M. S. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 173. stavka 1. Kaznenog zakona opisanog pod točkom 4. izreke, pa su optuženom G. D. na temelju članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona za svako od tih kaznenih djela utvrđene kazne zatvora u trajanju po tri godine te je optuženi G. D., primjenom članka 60. stavka 2. točke d) Kaznenog zakona, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci, optuženi A. D. je na temelju članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine, optuženi A. A. je na temelju članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona, uz primjenu članka 57. stavka 4. točke c) Kaznenog zakona, osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine, optuženi T. P. je na temelju članka 173. stavka 2. u vezi s člankom 173. stavkom 8. i člankom 58. Kaznenog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju četiri mjeseca, a optuženi M. S. je na temelju članka 173. stavka 1. Kaznenog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju dva mjeseca pa je prema njemu, na temelju članka 67. stavka 1. Kaznenog zakona, primijenjena uvjetna osuda kojom je određeno da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku dvije godine ne počini novo kazneno djelo.
Na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona optuženicima G. D., A. D. i A. A. je u izrečene kazne uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, i to optuženicima G. D. i A. D. vrijeme od 16. travnja 2008. do 7. srpnja 2008., a optuženom A. A. vrijeme od 16. travnja 2008. pa nadalje.
Na temelju članka 82. Kaznenog zakona od optuženog T. P. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu 200,00 kuna.
Na temelju članka 173. stavka 7. Kaznenog zakona od optuženika je oduzeta droga marihuana, i to od optuženog G. D. 130,6 grama te droge, od optuženog A. D. 0,5 grama te droge, a od optuženog M. S. 1,8 grama te droge.
Na temelju članka 80. Kaznenog zakona od optuženika G. D. i A. D. oduzete su tri digitalne vage.
Na temelju članka 122. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku optuženicima G. D., A. D. i T. P. naloženo je platiti troškove kaznenog postupka, i to solidarno trošak vještačenja u iznosu 920,00 kuna, a svakom od njih paušalnu svotu troška postupka u iznosu po 1.000,00 kuna.
Na temelju članka 354. točke 3. Zakona o kaznenom postupku optuženici A. A. i M. S. oslobođeni su od optužbe da bi počinili kazneno djelo iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona opisano pod točkom 1. tog dijela presude, a optuženici A. D. i M. V. oslobođeni su od optužbe da bi počinili kazneno djelo iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona opisano pod točkom 2. tog dijela presude.
Na temelju članka 123. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku odlučeno je da troškovi kaznenog postupka u odnosu na oslobađajući dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.
Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik te optuženici G. D., A. D., A. A. i T. P..
Državni odvjetnik podnio je žalbu protiv oslobađajućeg dijela presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i protiv osuđujućeg dijela presude zbog odluke o kaznama na koje su optuženici osuđeni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu „presudu preinači te da u osuđujućem dijelu okrivljenicima izrekne duže bezuvjetne kazne zatvora“.
Optuženi G. D. podnio je žalbu putem branitelja, odvjetnika R. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bez žalbenog prijedloga u smislu članka u smislu članka 365. stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku.
Optuženi A. D. podnio je žalbu putem branitelja, odvjetnika H. M., zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Optuženi A. D. podnio je i osobno žalbu, ne naznačujući žalbene osnove, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne stavlja žalbeni prijedlog u smislu članka u smislu članka 365. stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku.
Optuženi A. A. podnio je žalbu putem braniteljice, odvjetnice I. Z., zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Optuženi A. A. podnio je osobno i dopunu ove žalbe, ističući, uz žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, i žalbu zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno da se „preinači u oslobađajuću“, a ovaj optuženikov podnesak sadrži i odgovor na žalbu državnog odvjetnika, koju predlaže „ignorirati“.
Optuženi T. P. podnio je žalbu putem branitelja, odvjetnika N. P., u kojoj navodi da presudu pobija „iz svih žalbenih razloga predvodjenih odredbom čl. 366. ZKP-a, a naročito zbog razloga iz čl. 366. st. 1. toč. 4. ZKP-a, a što se odnosi na kaznenu izrečenu sankciju“, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „uvaži njegove žalbene navode i kaznenu sankciju uvjetuje“.
Optuženi A. A. podnio je putem braniteljice, odvjetnice I. Z., odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem predlaže njeno odbijanje.
Optuženi M. S. je putem branitelja, odvjetnika J. P., podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem predlaže odbijanje te žalbe i potvrđivanje prvostupanjske presude.
Optuženi T. P. je putem branitelja, odvjetnika N. P., podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem predlaže da se ta žalba odbije kao neosnovana.
Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.
Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela i branitelja optuženog A. D., odvjetnika H. M.., a, u skladu s odredbom članka 374. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku, u odsutnosti optuženog A. D. koji o sjednici nije uredno izviješten jer nije izvijestio sud o promjeni boravišta. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drago Marincel je na sjednici vijeća objasnio navode žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, navevši da se tom žalbom ne pobija prvostupanjska presuda u odnosu na optuženog M. S..
Žalba optuženog A. D. je osnovana, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu te žalbe, u skladu s odredbom članka 383. Zakona o kaznenom postupku, po službenoj dužnosti postupio i u odnosu na optuženike G. D. i A. A.. Ispitujući povodom žalbe državnog odvjetnika po službenoj dužnosti pobijanu presudu u oslobađajućem dijelu, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud našao je da je i u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku.
Zbog ukidanja presude u odnosu na točke 1. i 2. osuđujućeg, kao i točke 1. i 2. oslobađajućeg dijela presude, žalba državnog odvjetnika u tom dijelu je bespredmetna, dok su žalbe optuženika G. D. i A. A. u cijelosti bespredmetne.
Žalba državnog odvjetnika protiv osuđujućeg dijela u odnosu na optuženog T. P., kao i žalba tog optuženika u cijelosti, nisu osnovane.
U odnosu na točke I., II. i III. izreke:
U pravu je optuženi A. D. kada u žalbi tvrdi da je izreka pobijane presude proturječna sama sebi, jer da to proturječje proizlazi iz činjenice da je on proglašen krivim za počinjenje radnji kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona opisanih u točki 1. osuđujućeg dijela izreke, u kojoj se spominje i droga amfetamin, a da je istovremeno oslobođen od optužbe za počinjenje radnji takvog kaznenog djela u odnosu na istu ovu drogu.
Naime, pod točkom 1. izreke osuđujućeg dijela presude optuženici G. D. i A. D. proglašeni su krivima što su „u vremenu od 25. ožujka 2008. god., pa do 16. travnja 2008. god., u Z., dogovorno i zajednički, u nakani daljnje prodaje nabavili točno neutvrđenu količinu droge, marihuane i amfetamina, koje su držali sakrivene u ugostiteljskom objektu „B. život“ …“, pri čemu je u zakonskom opisu tih radnji navedeno i da su ovi optuženici „neovlašteno nabavili radi prodaje tvar koja je propisom proglašena opojnom drogom, …“.
Pod točkom 2. oslobađajućeg dijela izreke pobijane presude optuženi A. D. oslobođen je od optužbe „da bi (…) u istoj nakani kao pod točkom 1. u Z., nabavio opojnu drogu (…) amfetamin, te da bi (…) prodavao opojnu drogu (…) na način kako je to opisano u točci 2)“.
Budući da iz citiranih dijelova pobijane presude proizlazi da je optuženi A. D. za radnje kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona koje se odnose i na drogu amfetamin istovremeno i proglašen krivim i oslobođen od optužbe, izreka presude proturječna je sama sebi, čime je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku.
Isti oblik ove povrede počinjen je i u odnosu na optuženike G. D. i A. A..
Naime, optuženi G. D. je pod točkom 1. izreke osuđujućeg dijela presude proglašen krivim, između ostalog, i zbog toga što je, kako je to u zakonskom opisu tog djela navedeno, „neovlašteno nabavio radi prodaje“ i drogu amfetamin, a pod točkom 2. izreke tog dijela presude proglašen je krivim za prodaju tog amfetamina optuženom M. V..
Kazneno djelo iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona čini onaj „tko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili radi prodaje kupuje, posjeduje ili prenosi, ili posreduje u prodaji ili kupnji, ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet tvari ili pripravke koji su propisom proglašeni opojnim drogama“. Dakle, ovim propisom nije kriminalizirano svako nabavljanje droge radi njene kasnije prodaje (primjerice, primanje na poklon, pribavljanje zamjenom za druge stvari i slično), već samo kupovanje droge s takvim ciljem. Međutim, osoba koja na drugi način, a ne kupnjom, nabavi opojnu drogu radi prodaje, tu drogu kasnije s istim ciljem posjeduje, pa i takvim posjedovanjem droge radi prodaje čini ovaj oblik kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona. Držanje opojnih droga s namjerom njihove prodaje u činjeničnom je opisu radnji kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona stavljenog optuženicima G. D., A. D. i A. A. na teret točkom 1. optužnice naznačeno tvrdnjom optužbe da su oni „… u nakani daljnje prodaje nabavili … opojne droge marihuane i amfetamina, koje su držali sakrivene u ugostiteljskom objektu …“. Takvo posjedovanje navedenih droga identično je činjenično opisano i pod točkom 1. izreke osuđujućeg dijela prvostupanjske presude.
Međutim, u zakonskom opisu radnji optuženika G. D. i A. D. iz točke 1. tog dijela presude ne navodi se da su oni i posjedovali opojne droge radi prodaje (a to je sud, s obzirom na odredbu članka 350. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku, iako državni odvjetnik tu radnju ne opisuje u pravnoj oznaci djela, bio dužan navesti u izreci presude), niti se taj element ovog kaznenog djela obrazlaže, već se potpuno nejasnim razlozima u pisanoj presudi obrazlaže naznačivanje nabavljanja droge radi prodaje kao jedne od radnji kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona (5. do 7. odlomak na 18. stranici).
Kada se ima na umu da su radnja posjedovanja opojne droge radi prodaje i sama radnja prodaje opojne droge dva od više alternativno propisanih oblika počinjenja kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona te da počinitelji tog kaznenog djela, u pravilu, opojnu drogu prodaju nakon što su je s tim ciljem i posjedovali, čime sukcesivno ostvaruju navedena dva oblika počinjenja tog djela, kao i da su, prema ustaljenoj sudskoj praksi, posjedovanje droge radi prodaje te, nakon toga, i njena prodaja, klasični primjer produljenog kaznenog djela (članak 61. Kaznenog zakona), proglašavanje optuženog D. za „nabavljanje“ odnosno posjedovanje droge amfetamin radi njene prodaje pod točkom 1. osuđujućeg dijela izreke pobijane presude, a nakon toga pod točkom 2. tog dijela izreke i za njenu prodaju kao posebno kazneno djelo (a za svako od njih ovom optuženiku su, primjenom odredaba članka 60. stavka 2. točke d) Kaznenog zakona, utvrđene pojedinačne kazne te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora), postoji proturječje unutar osuđujućeg dijela izreke pobijane presude i u odnosu na ovog optuženika.
Optuženi A. A. je pod točkom 2. osuđujućeg dijela izreke pobijane presude proglašen krivim da je zajedno s optuženim G. D., kako je to u zakonskom opisu ovog djela navedeno, prodavao tvar koja je propisom proglašena opojnom drogom, pri čemu se optuženi A. spominje samo u onom dijelu tog opisa u kojem je navedeno da je optuženi G. D., radi realizacije dogovora o prodaji i kupnji opojne droge amfetamin M. V., „… dana 16. travnja 2008. god., nazvao mobilni telefon koji koristi A. A. zv. „E.“, te mu je rekao „da napravi da bude za 900“, odnosno da pripremi radi prodaje M. V. 10,2 grama opojne droge amfetamin, pakirane u dvije plastične vrečice“, pa se u nastavku navodi da „do predaje droge, kao i do isplate novca nije došlo …“.
Iz ovakvog činjeničnog opisa nije jasno koje je uopće radnje poduzeo optuženi A. A., a koje bi se mogle smatrati sudjelovanjem u prodaji opojne droge, jer nije navedeno da je on uistinu i postupio po citiranoj uputi optuženog D. te pripremio drogu amfetamin radi prodaje.
Kako je već navedeno, optuženicima G. D., A. D. i A. A. je točkom 1. optužnice državnog odvjetnika bilo je stavljeno na teret da su „… dogovorno i zajednički u nakani daljnje prodaje, nabavili točno neutvrđenu količinu opojne droge marihuane i afmetamina, koje su držali sakrivene u ugostiteljskom objektu …“.
Optuženi A. A. proglašen je krivim za prodaju dijela navedene droge (amfetamina) na način kako je to već citirano, ali je pod točkom 1. oslobađajućeg dijela izreke pobijane presude on istovremeno oslobođen od optužbe da bi „skupa s G. D. i A. D. (…) dogovorno i zajednički u nakani daljnje prodaje nabavio točno neutvrđenu količinu opojne droge marihuane, pa da bi istu držao sakrivenu skupa sa G. D. i A. D., u gostiteljskom objektu …“. I ovakva odluka o njegovoj kaznenoj odgovornosti (proglašavanje krivim za jednu od radnji kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona, istovremeno oslobađanje tog optuženika od optužbe za drugu radnju istog kaznenog djela) proturječna je, jer, iako su radnje prodaje droge amfetamin bile posebno opisane pod točkom 2. optužnice državnog odvjetnika, s obzirom na navod optužbe o nabavljanju radi prodaje i čuvanju droga marihuane i amfetamin, a imajući na umu i sve što je o tom kaznenom djelu ranije izneseno, nije moguće razdvajati radnje kupnje radi prodaje i posjedovanja jedne opojne droge (marihuane) od radnji prodaje druge vrste droge (amfetamina) na zasebna kaznena djela i za jedno od njih optuženika proglasiti krivim, a za drugo ga osloboditi od optužbe.
Slijedom iznesenog, sud prvog stupnja je u odnosu na kaznena djela opisana pod točkama 1. i 2. osuđujućeg dijela presude te u odnosu na kaznena djela opisana pod točkama 1. i 2. oslobađajućeg dijela presude počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku.
Zbog toga je na temelju članka 388. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku valjalo prihvatiti žalbu optuženog A. D., a u povodu te žalbe na temelju članka 383. Zakona o kaznenom postupku po službenoj dužnosti i u odnosu na optuženike G. D. i A. A. koji u žalbama nisu ukazali na opisanu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, ukinuti prvostupanjsku presudu u odnosu na djela opisana pod točkama 1. i 2. osuđujućeg dijela presude (točka I. izreke), dok je povodom žalbe državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti, pobijana presuda ukinuta i u oslobađajućem dijelu u odnosu na ove optuženike, kao i u odnosu na optuženike M. S. i M. V., jer se dio presude koji se odnosi na njih ne može izdvojiti bez štete za pravilno presuđenje (članak 388. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku), pa je predmet i u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka II. izreke).
Uslijed ovakve odluke žalbe optuženika G. D. i A. A. kao i žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na optuženike G. D., A. D. i A. A. postale su bespredmetne (točka III. izreke).
U ponovljenom će postupku sud prvog stupnja ponovno provesti sve do sada pribavljene dokaze koji se odnose na kaznena djela za koja je pobijana presuda ukinuta, nakon čega će te dokaze pomno analizirati i ocijeniti, svakoga za sebe i u vezi s ostalima te će, imajući na umu nedostatke na koje mu je ukazano ovom odlukom, donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju će valjano i obrazložiti.
U odnosu na točku IV. izreke:
Iako optuženi T. P. u žalbi navodi da prvostupanjsku presudu pobija „iz svih žalbenih razloga predvodjenih odredbom čl. 366. ZKP-a", ne obrazlaže žalbene osnove iz članka 366. točaka 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku, pa na ovaj žalbeni navod valja odgovoriti da sud prvog stupnja u odnosu na djelo opisano pod točkom 3. osuđujućeg dijela presude nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 379. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku, pazi po službenoj dužnosti te da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio kazneni zakon, koji nije povrijeđen na štetu optuženika (članak 379. stavak 1. točka 2. Zakona o kaznenom postupku).
Pobijajući odluku o kaznenoj sankciji, optuženi T. P. ističe da je star svega 26 godina, da je po zanimanju elektrotehničar, ali da, zbog nemogućnosti zaposlenja u struci, radi kao konobar, da je kritične zgode prvi put nepromišljeno došao u sukob sa zakonom, da je priznao djelo te da je dragovoljno i bitno pridonio njegovom otkrivanju, a da je predmet kaznenog djela mala količina najblaže opojne droge marihuane, pa smatra da su bile ispunjene pretpostavke za primjenu uvjetne osude.
Državni odvjetnik u žalbi zbog odluke o kazni navodi da je ista preblaga te ističe veliku društvenu opasnost ovakvih kaznenih djela i utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženi T. P. postupao s najvišim stupnjem krivnje, zbog čega predlaže izricanje dulje kazne zatvora.
Suprotno citiranim tvrdnjama ovih žalitelja, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio i ispravno je ocijenio sve okolnosti koje utječu na izbor vrste i mjere kazne, pri čemu je optuženom T. P. olakotnim našao njegovu dosadašnju neosuđivanost i činjenice da je on prodao najlakši tip opojne droge, i to samo 1,8 grama marihuane. Osim toga, posebno je cijenjen i optuženikov dragovoljni i bitni doprinos otkrivanju ovog djela, zbog kojega su primijenjene odredbe članka 173. stavka 8. i članka 58. stavka 3. Kaznenog zakona. Otegotnim je cijenjena okolnost da su ovakva djela u značajnom porastu.
Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da priznanje počinjenog kaznenog djela, koje je optuženi T. P. dao već prilikom prvog ispitivanja, uistinu predstavlja njegov doprinos otkrivanju svog, ali i tuđeg kaznenog djela, zbog čega je opravdana primjena odredbe članka 173. stavka 8. u vezi s člankom 58. stavkom 3. Kaznenog zakona odnosno ublažavanje kazne ispod posebnog minimuma, a taj zaključak niti žalbenim navodima državnog odvjetnika, pa niti ukazivanjem na učestalost ovakvih kaznenih djela te izravnu namjeru i ubrojivost optuženika, nije doveden u pitanje. Za ocjenu nižeg stupnja pogibeljnosti počinjenog kaznenog djela ukazuju se značajnima i ranije istaknute okolnosti koje se odnose na navedenu vrstu i količinu predmetne opojne droge, a optuženikova mladost, dosadašnja neosuđivanost te činjenica da radom zarađuje za život upućuju na zaključak da je njegovo počinjenje predmetnog kaznenog djela posljedica nepromišljenosti i lakomislenosti.
Pritom valja istaći da iz odredbe članka 67. stavka 2. Kaznenog zakona proizlazi da uvjetnu osudu nije moguće primijeniti prema počinitelju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora iznad deset godina, a takvo je i kazneno djelo iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona za koje je optuženi P. proglašen krivim.
Slijedom iznesenog, i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, kaznu zatvora u trajanju četiri mjeseca smatra primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti ovog počinitelja, te pogodnom da ostvari i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona - da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo, te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju - i svrhu kažnjavanja iz članka 50. Kaznenog zakona - da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.
I odluka prvostupanjskog suda o oduzimanje imovinske koristi od optuženog T. P., koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao u smislu odredbe članka 382. Zakona o kaznenom postupku, donesena je sukladno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnom primjenom odredaba članka 82. Kaznenog zakona.
Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženi T. P. i državni odvjetnik pobijaju prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem se ista odnosi na ovog optuženika, valjalo na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku njihove žalbe odbiti kao neosnovan i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom IV. izreke ove presude.
U Zagrebu, 21. listopada 2009.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Ivan Protković, v.r.
Vesna Vrbetić, v.r.