Revr-990/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 990/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice Đ. Z. iz K., …OIB: …, koju zastupa punomoćnica L. K., odvjetnica u I. G., protiv tuženika I. d.o.o., Z., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. J., odvjetnik u Z., radi utvrđenja otkaza nedopuštenim i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr-1683/2013-2 od 11. ožujka 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 2619/2012-12 od 12. lipnja 2013., u sjednici održanoj 13. svibnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice Đ. Z..

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 2619/2012-12 od 12. lipnja 2013., utvrđeno je da je nedopuštena Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao (stavak I. izreke), naloženo je tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto rukovoditelja računovodstva (stavak II. izreke).

Rješenjem o troškovima parnice koje je sadržano u točki III. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška (točka IV. izreke).

Pobijanom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr-1683/2013-2 od 11. ožujka 2014., preinačena je prvostupanjska presuda u cijelosti na način da je tužbeni zahtjev odbijen te je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvati reviziju te preinači pobijanu presudu, a podredno da predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, dakle u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene odredaba materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice za sudskom zaštitom prava utvrđenjem nedopuštenosti Odluke o (poslovno uvjetovanom) otkazu ugovora o radu i utvrđenje da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao (čl. 107. st. 1. toč. 1. Zakona o radu, „Narodne novine“ broj 149/2009., 61/2011., 116/2011., 143/2012. - dalje u tekstu: ZR), te zahtjev za vraćanje tužiteljice na radno mjesto rukovoditelja računovodstva (čl. 116. st. 2. ZR).

Za odluku o predmetu spora odlučno je postojanje opravdanih razloga za (redovno) otkazivanja ugovora o radu tužiteljici u smislu odredbe čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR (poslovno uvjetovani otkaz.

U pobijanoj drugostupanjskoj presudi nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji ukazuje tužiteljica.

Iz nižestupanjskih odluka proizlaze slijedeće činjenice:

- da je tužiteljica radila kod tuženika na radnom mjestu rukovoditelj računovodstva od 11. mjeseca 2006.,

- da su tužiteljica i direktor tuženika bivši supružnici,

- da je tuženik 30. travnja 2012. donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu (list 6) zbog gospodarskih prilika kod tuženika i smanjenja obujma poslova u računovodstvenom području, dakle zbog razloga gospodarske prirode,

- da je tužiteljica 8. svibnja 2012. podnijela zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio, te je u daljnjem zakonom propisanom roku 4. lipnja 2012. podnijela predmetnu tužbu,

- da kod tuženika nije organizirano radničko vijeće niti djeluje sindikat, pa tuženik nije imao obvezu savjetovanja sukladno odredbi čl. 149. ZR,

- da je tuženik 1. ožujka 2012. angažirao knjigovodstveni servis M.-T. iz Z.za obavljanje računovodstvenih poslova,

- da mjesečni troškovi knjigovodstvenog servisa iznose oko 4.000,00 kn uvećano za PDV, dok je bruto plaće tužiteljice iznosila29.745,48 kn,

- da je tužiteljica bila jedina zaposlena kod tuženika radi obavljanja knjigovodstvenih poslova,

- da je kod tuženika (nakon otkazivanja ugovora o radu tužiteljici) došlo do povećanja broja zaposlenih kao posljedice reorganizacije - jer je 16. prosinca 2012., došlo je do pripojenja društva P.-t. d.o.o. nakon čega su radnici tog društva prešli kod tuženika.

Prema odredbi čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR poslodavac može (redovno) otkazati ugovor o radu ako za to ima opravdani razlog koji je ostvaren u slučaju da je prestala potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

Odredbom čl. 107. st. 2. ZR propisano je da je poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, dok odredba čl. 107. st. 3. ZR propisuje da pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

Odredbom čl. 107. st. 4. ZR propisano je daje poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

Nadalje iz odredbe čl. 131. st. 3. ZR proizlazi da poslodavac može otkazati ugovor o radu te da je za valjanost otkaza potrebno postojanje opravdanog razloga, što je on dužan i dokazati.

Vodeći računa o tome da je za slučaj kada poslodavac (redovno) otkazuje ugovor o radu teret dokaza postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu, te polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, drugostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za redoviti (poslovno uvjetovani) otkaz ugovora o radu tužitelju.

Postojanje opravdanih razloga (gospodarskih i organizacijskih) za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici proizlazi iz nespornih činjenica da je tuženik odlučio racionalizirati svoje poslovanje u pripremi organizacijskih promjena do kojih je došlo (kasnije provedenim) pripajanjem društva P.-T. d.o.o. i preuzimanjem njegovih radnika. S tim ciljem je otpustio nekoliko radnika, među kojima i tužiteljicu, te odlučio povjeriti obavljanje računovodstvenih poslova vanjskom suradniku što je za tuženikovo poslovanje bilo znatno financijski isplativije.

Tužiteljica u reviziji promašeno prigovara da okolnost što je tužitelj prenio na vanjskog suradnika poslove koje je temeljem ugovora o radu obavljala ona te okolnost što taj vanjski suradnik i dalje obavlja sve financijsko računovodstvene poslove za tuženika ukazuje da nije prestala potreba za obavljanjem tih poslova, pa da stoga nije postojao uvjet za poslovno uvjetovani otkaz.

Upravo suprotno, kako je to pravilno obrazložio drugostupanjski sud, neupitno je autonomno pravo svakog poslodavca da proces organizacije rada uredi tako da postiže bolje poslovne rezultate. Zbog toga, i prema shvaćanju ovoga suda, autonomno pravo poslodavca na organiziranje procesa rada uključuje i njegovo pravo na odluku o tome ima li potrebe za obavljanjem određenih poslova ili ne. Stoga su, nakon što je poslodavac pripremajuću reorganizaciju poslovanja iz gospodarskih razloga utvrdio da je zbog (nesumnjivo financijski opravdanog) povjeravanja računovodstvenih poslova vanjskom suradniku, prestala potreba za obavljanjem poslova koje je obavljala tužiteljica, u ovoj pravnoj stvari ispunjene pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici.

Nadalje, imajući u vidu da tužiteljica, na kojoj je teret dokazivanja, nije tijekom ove parnice konkretizirala (socijalne) kriterije o kojima tuženik nije vodio računa , a niti navodila konkretne poslove na koje ju je tuženik mogao, a nije rasporedio, to ovaj sud prihvaća i zaključak drugostupanjskog suda o tome da kriteriji iz čl. 107. st. 2., 3. i 4. ZR ne isključuju pravo poslodavca da pri odabiru radnika za drugo radno mjesto (uz ili bez edukacije i prekvalifikacije) prednost daje onim radnicima čije su radne osobine povoljnije za poslodavca te da prestanak potrebe za tužiteljičinim radom ne daje za pravo tuženiku otkazati ugovor o radu nekom drugom radniku za čijim radom nije prestala potreba i na njegovo mjesto rasporediti tužiteljicu.

Ovdje je, također, potrebno naglasiti kako - s obzirom na to da je tužiteljica bila jedina izvršiteljica na radnom mjestu rukovoditelja računovodstva za kojim je prestala potreba (angažiranjem vanjskog suradnika) - nije bilo uvjeta za primjenu socijalnih kriterija iz odredbe čl. 107. st. 3. ZR, jer primjena tih kriterija ovisi o tome postoje li okolnosti koje dovode radnika u povoljniji položaj u odnosu prema drugim radnicima.

Poslodavac je u ovom slučaju redovito otkazao tužiteljici ugovor o radu poštujući propisanu proceduru otkazivanja, a tijekom postupka dokazao je da je postojao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, pa je slijedom navedenog drugostupanjski sud odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjena odredba čl. 107. ZR.

Slijedom izloženog je valjalo je presuditi kao u izreci (temeljem odredbe čl. 393. ZPP).

Zagreb, 13. svibnja 2015.

Predsjednik vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.