Rev-1629/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1629/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.B. iz B., koga zastupaju M.Z. i I.Z. -B., odvjetnici u L., protiv tuženika Poduzeća K. iz P., koju zastupa D.F., odvjetnik u P. i C. d.d., koju zastupa Ž.B., rješavajući reviziju tuženika Poduzeća K. protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Puli od 6. prosinca 1993. br. Gž 1098/93-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu od 18. prosinca 1992. br. P 21/91-37, u sjednici održanoj dana 8. svibnja 1996.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja dužni su tuženici solidarno platiti tužitelju na ime naknade materijalne štete iznos od 10,25 kn (10.250 HRD), te na ime naknade nematerijalne štete iznos od 7.000,00 kn (7,000.000 HRD) zajedno s kamatama i parničnim troškom.

Preostali dio tužbenog zahtjeva je odbijen.

Sud drugog stupnja je u odnosu na tuženika poduzeće K. potvrdio presudu suda prvoga stupnja, dok je u odnosu na tuženicu C.o. d.d. ukinuo tu presudu kao i u odluci o parničnom trošku, i u tom dijelu predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik poduzeće K. je izjavilo reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj bio radnik tuženika poduzeća K., da je po nalogu poslovođe radio poslove čišćenja tvorničkog kruga, da je tako čistio i područje u blizini tračnica kojima prolazi dizalica, te da je u jednom momentu čekajući da stigne kofer, u koji će stavljati kamene otpatke, držao nogu na tračnici, da je drugi radnik spomenutog tuženika stavio u pogon dizalicu a da nije na to upozorio zvučnim signalom, iako nije u potpunosti imao pregled nad područjem po kojem se dizalica trebala kretati, te da su kotači dizalice prešli preko desne noge tužitelja na koji način je on pretrpio tjelesnu ozljedu.

Tužitelj u ovoj parnici traži od spomenutog tuženika naknadu kako materijalne tako i nematerijalne štete uzrokovane spomenutim štetnim događajem.

Po odredbi čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", br. 19/83) poslodavac dužan je radniku naknaditi štetu zbog povrede, profesionalnog ili drugog oboljenja osim ako ne dokaže da je šteta nastala uslijed više sile, radnje i djelovanja treće osobe ili krivnje samoga radnika, tj. osim ako ne dokaže da je šteta nastala iz razloga koji ga oslobađaju odgovornosti.

U konkretnom slučaju sudovi nižega stupnja su na temelju utvrđenih činjenica zauzeli pravilno pravno stajalište da je i tužitelj doprinio šteti na način što je nogom stajao na tračnicama, dok je radnik tuženika dizaličar propustio zvučnim signalom upozoriti prisutne na pokretanje dizalice što je bio dužan budući da nije imao pregled nad područjem na kojem prolaze tračnice kojima se kreće dizalica.

Zbog značaja propusta radnika tuženice te propusta tužitelja, ovaj sud smatra da doprinos tužitelja šteti nije nikako veći od 30% kako su to ocijenili i sudovi nižega stupnja.

Stoga je materijalno pravo pravilno primijenjeno, a zbog toga revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. Zakona o parničnom postupku).

U Zagrebu, 8. svibnja 1996.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.